SRETAN ROĐENDAN – Samir Barač
Šampionski obarač
Po struci je ekonomist, po zanimanju arhivar, hobi mu je brodomodelarstvo ili točnije maketarstvo, ali strast… Ona mu je u vodi, u bazenu, u vaterpolu. Tamo mu je oduvijek bila, još kao osmogodišnjem dječaku kada se prvi put pojavio na bazenu na Kantridi.
To je u 2-3 rečenice, Samir Barač. Još jedan današnji rođendanski slavljenik, rođen 2. studenoga 1973. u Rijeci.
Sin je Kvarnera, ali opet u vaterpolskoj je karijeri napravio savršeni ‘hrvatski trokut’. U Primorju je počeo i završio igračku karijeru, no igrom i golovima je zaludio i Dalmaciju odnosno splitski POŠK, a ne može se nikako reći da nije ostavio traga i na kontinentu, ‘gore u Zagrebu’. Ondje je bio najkraće, tek godinu, ali i opet dostatno za jedan europski trofej. U biti, gdje god došao i igrao, Samir je iza sebe ostavljao još dodatnu ispunjene police trofejne tribine. To je jedna od njegovih temeljnih osobina. Ta, ali i srčanost, borbenost i naglašeni osjećaj za sportsko viteštvo, ono što podrazumijevamo u engleskom jeziku kao fair-play.
U jedinom inozemnom klubu za koji je igrao, moćnoj Brescii koja je kroz povijest imala vrlo velik broj Hrvata i to prvoklasnih (T. Paškvalin, Hinić, danas Joković…), u toj dakle Brescii upravo Barač ima kultni status. Kako i ne bi kada je s njim osvojio čak 3 tadašnja Kupa LEN (ukupno 4, jedan od najtrofejnijih igrača u povijesti tog natjecanja). Godine 2003. Brescia je osvojila scudetto nakon 5 utakmica finala s Pro Reccom. U svih pet je Barač bio najbolji strijelac, a u petoj, majstorici je postigao 4 pogotka. Baš kao što je koju godinu ranije, igrajući pod kapicom POŠK-a 1998. bio glavni determinator pobjede u finalu nad Mladosti 8:6, a on sam je postigao pet golova!
Pa ipak, ma koliko Barač nerijetko bio i ‘šampionski obarač’, golovi svejedno nisu bili njegova temeljna snaga, karakteristika, vrlina po kojoj ćemo ga pamtiti. Da, bio jest rasni strijelac, ali i perfektni ‘čitač’ igre, asistent, branič. U biti, Samir je bio koju godinu lagano ispred onog čemu danas teži svaki trener – moderni, višenamjenski igrač. Imao je i još jednu, snažnu crtu. Bio je vođa. Upravo je Barač nakon Igara u Pekingu 2008. preuzeo kapetansku ulogu u onom moćnom div-stroju od Barakuda koji će sljedeće četiri godine pobjedonosno krstariti svijetom. On je bio kapetanom kada se intonirala hrvatska himna u Zagrebu, nakon finala Europskog prvenstva 2010. On nas je vodio do Olimpa u Londonu, 2012. Tada se i povukao iz reprezentacije, odigravši još jednu sezonu na visokoj razini u matičnom Primorju. Onom s kojim je startao kao mladić, s kojim je osvojio prvi i nakon dugo vremena jedini trofej primorjaša (Kup 1995.), da bi se potom uklopio kao vođa najjače momčadi u povijesti riječkog kluba, te u posljednje dvije sezone igračke karijere voljenom klubu i gradu priskrbiti tri trofeja, ‘iscrtati’ brazdu za nove pothvate.
Za Samira Barača u utakmici nije bilo izgubljene lopte, bezizlazne situacije, niti nekoga tko bi ga mogao ustrašiti, pa i ozljedom zaustaviti. Neke od tih ozljeda nisu uopće bile bezazlene, poput loma prsne kosti u 1. kolu Olimpijskih igara u Ateni, a koja mu se zaustavila na milimetar od srca. Ili dok je igrao u Brescii kada ga je suparnik ‘zakačio’ palcem u oko i uzrokovao 20 šavova kao posljedicu uz u jednom trenutku opasnost puno veće i trajnije ozljede. Ništa nije Samira moglo zaustaviti. Pokleknuo bi, pao, ali ono najbitnije u životu… digao bi se. Snažno i visoko, najviše, do trona olimpijskog pobjednika!
Za sebe je za igračkih dana govorio kako je najbolje surađivao s centrima, primjerice u reprezentaciji, s Hinićem i Smodlakom. Rekao je jednom i zašto baš s centrima…
– “To mi je posao, moram ih upošljavati”.
Bogami, čini to i dalje. Osovina Barač – Hinić vlada Kantridom. Samir kao predsjednik, Igor kao trener Primorja EB. Za Samira, čovjeka vječno punog ideja, promišljanja, učenja i rada, 24 sata su bitno premalo. Vodi vlastitu tvrtku, predsjednik je primorjaša, dugo vremena prvi čovjek riječkog sporta, član Upravnog odbora Hrvatskog vaterpolskog saveza i da… kad uzmogne gradi brodove. Makete. Ako mislite da je to baš igra, razmislite bolje nakon podatka da je za brod s tri jarbola potrebno zavezati 26.000 čvorova. Pincetom!
Admiral Barač i to može.
Sami, sretan rođendan!
TROFEJI I MEDALJE
Reprezentativni:
- zlato na Olimpijskim igrama (London, 2012.)
- zlato na Svjetskom prvenstvu (Melbourne, 2007.)
- zlato na Europskom prvenstvu (Zagreb, 2010.)
- zlato u Svjetskoj ligi (Almati, 2012.)
- srebro na Europskom prvenstvu (Firenca, 1999.)
- srebro na Europskom prvenstvu (Kranj, 2003.)
- srebro na FINA kupu (Oradea, 2010.)
- srebro u Svjetskoj ligi (Podgorica, 2009.)
- srebro na Mediteranskim igrama (Bari, 1997.)
- bronca na Svjetskom prvenstvu (Rim 2009.)
- bronca na Svjetskom prvenstvu (Šangaj 2011.)
- bronca u Svjetskoj ligi (Firenca 2011.)
Klupski:
- prvak Europe: 1999. (POŠK)
- Kup LEN: 2001. (Mladost), 2002., 2003. i 2005. (Brescia)
- prvak Hrvatske: 1998. (POŠK)
- Hrvatski kup: 1995., 2012. i 2013. (Primorje EB)
- prvak Italije: 2003. (Brescia)
- Jadranska/Regionalna liga: 2013. (Primorje EB)
Fotografija:
“Zlatno desetljeće hrvatskog vaterpola 2007. – 2017. (monografija HVS-a, Zagreb, 2018.)
