Veličina fonta
Disleksija
Kontrast
1908.-1924.
1924. - 1936.
1936. - 1980.
1980. - 1991.
1991. - 2001.
2001. - 2011.
2011. - ...

Kolijevka na Bačvicama

1877.

Vaterpolo je nastao potkraj 19. stoljeća u Velikoj Britaniji. Prva službena utakmica odigrana je u Glasgowu na rijeci Dee 1877. Godinu dana kasnije tiskana su prva vaterpolska pravila.

“Vodeni spektakl” u Brightonu 1878. Godine – Vrhunac je bio susret pola u vodi

1908.

Prva vaterpolska utakmica u Hrvatskoj odigrana je u Splitu, u uvali Bačvice 1908. godine. Odigrali su je splitski studenti iz Praga, okupljeni u klubu “Šator”, osnovanom četiri godine ranije. Prvu vaterpolsku loptu donio je Fabijan Kaliterna, suosnivač Hajduka, Gusara, Jadrana… Kao prvi međunarodni susret spominje se utakmica u splitskoj luci, između kluba Baluni i posade britanskog ratnog broda “Brionny”, 1922. godine. Splićani su bili puno bolji i pobijedili 9:0.

Bačvice 1908.

Prvu međunarodnu utakmicu vaterpolisti Baluna odigrali su s momčadi britanskog broda Brionny

1914.

Po okončanju Prvog svjetskog rata obnavljaju se klubovi koji su postojali i prije rata i tako vaterpolo postaje sve masovniji sport. Obnavljaju se SSU i sušačka Viktorija, ali se i osnivaju novi, Baluni u Splitu, KSU u Karlovcu, Jug u Dubrovniku. Pri HAŠK-u se osniva vaterpolska momčad. U dubrovačkoj uvali Danče odigrana je prva vaterpolska utakmica u Dubrovniku.

Ekipa Juga iz 1925., u sredini Rudi Reš

1923. - 1925.

Godine 1923. Rudi Reš, poznati vaterpolist sušačke Viktorije, uči dubrovačku mladež pravilima vaterpolske igre. Potkraj iste godine osniva vaterpolsku sekciju pri Sportskom klubu Jug. Prvi javni nastup Juga dogodio se 28. lipnja 1924.

No, nisu samo Dubrovčani igrali vaterpolo na kupalištima. Igralo se i u Splitu. Mali puk na Firulama (iz njega iznikao POŠK), Bačvice, Sustipan na Zvončacu, Bagno Polo u gradskoj luci, Baluni u istoimenoj uvali (današnji Jadran).

Momčad splitskih Baluna, doprvaci države 1922.

Utakmica u dubrovačkom Poratu 1929.

Utakmica na Prvom Maksimirskom jezeru 1921.

Prva prvenstva

1920.

U Kraljevini Jugoslaviji vaterpolsko se prvenstvo odigravalo turnirski. Godine 1920. u Karlovcu je održano natjecanje seniora i juniora u plivanju i u vaterpolu. Tako je bilo sve do 30-ih godina prošlog stoljeća. Prvi prvak u Kraljevini Jugoslaviji bila je sušačka Viktorija, i tako još dvije godine zaredom. Godine 1923. naslov osvajaju splitski Baluni. Na prvenstvu u Splitu 1925. naslov osvaja Jug koji ga zatim ponavlja 13 puta uzastopno! Sušačka Viktorija prvak je ponovo 1938. godine, sljedeće godine naslov osvaja splitski Jadran, a Jug 1940. osvaja posljednje prvenstvo uoči Drugog svjetskog rata.

Igralište na ušću Korane 1930.

Prva vaterpolska utakmica u Karlovcu 1922.

1927.

U vaterpolskoj reprezentaciji Kraljevine Jugoslavije, Hrvati su imali vodeće uloge. Prvi nastup reprezentacije te države bio je 27. kolovoza 1927. godine na Sveslavenskom prvenstvu u Beogradu. Nastupili su igrači dubrovačkog Juga i splitskog Jadrana: D. Fabris, M. Dabrović, S. Čulić, A. Roje, M. Braida, I. Dabrović i M. Mirković. Pogotke su postigli Roje 3, Braida i Mirković po 2, te Dabrović 1. Upravo taj Dabrovićev pogodak bio je prvi službeni gol te reprezentacije. Dana 28. kolovoza 1937. kompletan Jug zastupao je državnu reprezentaciju. U utakmici u dubrovačkoj gradskoj luci pobijeđena je Čehoslovačka 3:2.

Igrači Juga u reprezentaciji 1937.

Jadranov bazen na Zvončacu ‘30-ih godina

1936.

U razdoblju između dva rata, od 43 igrača koji su igrali za reprezentaciju, 37 ih je bilo iz hrvatskih klubova, a od toga 19 iz Juga, 9 iz Jadrana, 8 iz Viktorije sa Sušaka, te 1 iz zagrebačkog ZPK-a. Najzapaženiji igrači te reprezentacije bili su vratar Miro Mihovilović i napadač Luka Ciganović. Ubrajani su među najbolje vaterpoliste Europe.

Luka Ciganović

Ispod 5 krugova

1936.

Hrvatski vaterpolisti prvi nastup na olimpijskim igrama bilježe u Berlinu 1936. Od 11 igrača koliko ih je tada bilo u momčadi, čak je 8 Hrvata. Bili su to: Miro Mihovilović, Filip Bonačić, Ivo Giovanelli, Ante Roje, Luka Ciganović, Vojko Pavičić, Vinko Cvjetković i Ivo Štakula. U Londonu 1948. formirala se momčad koja će već 1952. u Helsinkiju osvojiti srebrnu medalju. U Londonu samo jedan igrač nije bio Hrvat, a igrali su: Juraj Amšel, Veljko Bakašun, Marko Brainović, Luka Ciganović, Ivo Giovanelli, Božo Grkinić, Zdravko Kovačić, Ivica Kurtini, Saša Strmac i Ivo Štakula. Ispali su u prednatjecanju. No, u Helsinkiju 1952. šestorica igrača iz londonskog sastava potpomognuta još trojicom Hrvata osvajaju srebrnu medalju iza nedodirljivih Mađara.

Od hrvatskih vaterpolista prvu olimpijsku medalju su osvojili: Juraj Amšel, Veljko Bakašun, Marko Brainović, Vlado Ivković, Zdravo Ježić, Zdravko Kovačić, Ivica Kurtini, Lovro Radonić i Ivo Štakula. Četiri godine kasnije na OI u Melbourneu 1956. čak je deset Hrvata u sastavu reprezentacije i osvajaju srebrnu medalju. Igrali su: Juraj Amšel, Ivo Cipci, Tomislav Franjković, Vlado Ivković, Zdravko Ježić, Hrvoje Kačić, Zdravko Kovačić, Lovro Radonić, Marijan Žužej i Ivo Štakula. U Rimu 1960. gdje je osvojeno 4. mjesto, momčad je ponešto izmijenjena, a u sastavu od 13 igrača, Hrvata je 7 – Gojko Arneri, Ivo Cipci, Zdravko Ježić, Anton Nardelli, Lovro Radonić, Zlatko Šimenc i Marijan Žužej.

Miro Mihovilović brani na OI u Berlinu 1936.

Prva reprezentacija Hrvatske, 15. rujna 1940. u Splitu

Reprezentacija Jugoslavije uoči utakmice, 1948.

Vaterpolska reprezentacija na OI u Rimu, 1960.

1964.

Tokiju 1964. od 11 igrača 8 je Hrvata i opet se osvaja srebrna medalja. U momčadi su bili: Ozren Bonačić, Zoran Janković, Anton Nardelli, Frane Nonković, Vinko Rosić, Karlo Stipanić, Zlatko Šimenc i Ivo Trumbić. Konačno, u Ciudad de Mexicu 1968. uspijevaju osvojiti zlatnu medalju. Među 12 igrača koji su osvojili zlato bilo je 7 Hrvata: Ozren Bonačić, Zoran Janković, Ronald Lopatny, Miroslav Poljak, Karlo Stipanić, Zdravko Hebel i Ivo Trumbić. U Münchenu 1972. osvojeno je peto mjesto, a od Hrvata su nastupali: Duško Antunović, Siniša Belamarić, Ozren Bonačić, Ronald Lopatny, Ratko Rudić, Zoran Janković i Karlo Stipanić. U momčadi je bilo 11 igrača. U sastavu iz Montreala 1976. bilo je ‘samo’ šest Hrvata, a osvojeno je peto mjesto. U sastavu reprezentacije su bili: Duško Antunović, Siniša Belamarić, Ozren Bonačić, Zoran Kačić, Boško Lozica i Damir Polić.

Anton (Toni) Nardelli

Reprezentacija Jugoslavije – osvajači zlata na Olimpijskim igrama u Ciudad de Mexicu, 1968.: Dabović, Marović, Hebel, Lopatny, Trumbić, izbornik Seifert, Bonačić, Perišić, Čorić, sudac Knežević (stoje), Rudić, Janković, Stipanić, dr. Brković, Poljak i Grubić (čuče)

OI Ciudad de Mexico, 1968. – detalji s utakmice

Reprezentacija Jugoslavije sa Svjetskog prvenstva 1975. u Caliju (Kolumbija): Bonačić, Dabović, Savinović, Marović, Rudić i Antunović (gornji red); Marković, Polić, Manojlović, Belamarić, Lačić i Lozica (donji red)

Zlatne osamdesete

1980.

Na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980., ondašnja Jugoslavija sa šest Hrvata u sastavu osvaja srebro iza SSSR-a. Igrali su: Luko Vezilić, Damir Polić, Boško Lozica, Ratko Rudić, Zoran Roje i Milivoj Bebić. Sljedeće OI su održane u Los Angelesu 1984., a momčad Jugoslavije s novim izbornikom, Ratkom Rudićem osvaja zlato ispred SAD-a i to zahvaljujući boljoj razlici pogodaka. Od 13 igrača čak osmorica su bili Hrvati: Deni Lušić, Božo Vuletić, Milivoj Bebić, Tomislav Paškvalin, Perica Bukić, Veselin Đuho, Goran Sukno i Zoran Roje. I na sljedećim OI u Seoulu 1988. tadašnja Jugoslavija osvaja zlatnu medalju. Tada je od 13 igrača bilo čak 7 Hrvata: Deni Lušić, Dubravko Šimenc, Perica Bukić, Veselin Đuho, Mislav Bezmalinović, Tomislav Paškvalin i Renzo Posinković.

Osvajači srebrne medalje na OI u Moskvi 1980.: Čirković, Bebić, Vezilić, Roje, Manojlović, Mustur, Polić, Petković (stoje); Lozica, Rudić, Krivokapić, Gopčević i Trifunović (čuče)

Ante Lambaša (1918.-1993.) - prvi Hrvat koji je izabran za predsjednika neke velike svjetske sportske organizacije (1980. -1984. FINA). Šibenčanin Lambaša je i prvi predsjednik FINA-e koji je došao iz vaterpola. Od 1950. do 1993. bio je član Ureda LEN, a član FINA od 1960. Jedan je od utemeljitelja vaterpolskog Kupa prvaka Europe. Ante Lambaša je bio doživotni počasni predsjednik LEN i počasni član FINA.

Reprezentacija Jugoslavije sa sucem Klarićem na pobjedničkom postolju, OI u Los Angelesu, 1984.

Reprezentacija Jugoslavije – osvajači zlatne medalje na OI u Los Angelesu, 1984.: Milorad Krivokapić, Milivoj Bebić, Deni Lušić, Dragan Andrić, Perica Bukić, Veselin Đuho, Zoran Petrović, Tomislav Paškvalin, Igor Milanović, Goran Sukno, Božo Vuletić, Andrija Popović, Zoran Roje

Momčad koja je osvojila naslov svjetskog prvaka u Madridu 1986.: Krivokapić, Sukno, Popović, Petrović, Đuho, Lušić, Paškvalin, izbornik Rudić (stoje); Andrić, Milanović, Vasović, Vičević, Bukić i Šimenc (čuče)

1988.

Reprezentacija bivše države, u kojoj su Hrvati imali većinski udio, na 12 olimpijskih nastupa osvojila je 3 zlatne i 4 srebrne medalje uz jedno četvrto i dva peta mjesta. Iako su osvojili šest drugih mjesta i pet trećih mjesta, europsku krunu nikada nisu osvojili. No, zato su na svjetskim prvenstvima dva puta bili pobjednici i osvojili dva treća mjesta.

Na Univerzijadama su osvojili dva prva mjesta, jedno drugo i dva treća mjesta dok su na Mediteranskim igrama osvojili 5 zlatnih i 3 brončane medalje. U svim tim uspjesima veliku ulogu odigrali su hrvatski vaterpolisti.

Povratak vaterpolista s OI u Seoulu, 1988.

Pod hrvatskim stijegom

1991.

Ovaj uistinu kratak presjek povijesti govori nam kakva je bila uloga hrvatskog vaterpola u velikim uspjesima bivše države. Do razlaza između Hrvatskog vaterpolskog saveza i Vaterpolo saveza Jugoslavije dolazi početkom ’90-tih.

Dana 5. kolovoza 1991. Izvršni odbor Hrvatskog vaterpolskog saveza temeljem odluke Hrvatskog sportskog saveza donio je odluku o obustavi sudjelovanja u radu VS Jugoslavije, te pokretanju cjelovitog novog sustava natjecanja u Republici Hrvatskoj.

Odluku je potpisao tadašnji predsjednik HVS-a Vlado Kobešćak. Odmah potom hrvatski igrači koji su trebali nastupati za Jugoslaviju na EP u Ateni, otkazuju svoj nastup i vraćaju se u Hrvatsku. Bili su to Perica Bukić, Mislav Bezmalinović, Renco Posinković i Dubravko Šimenc.

Splitski Jadran ušao je u ždrijeb Kupa prvaka, iako je VSJ učinio sve da se Jadranu ne dopusti nastup. Dakako, LEN je ipak uvrstila Splićane u ždrijeb obrazloživši odluku da je Jadran kao posljednji prvak Jugoslavije uredno prijavljen za europska natjecanja. To je bio početak Jadranovog puta po Europi autobusom. Od kvalifikacija u rumunjskom Pitestiju pa do Trsta i finala Kupa prvaka.

Na turniru Mediteranskog kupa u Izmiru sudjelovala je Mladost, osvojila je turnir, ali puno važnija je činjenica da je na jarbolu prvi puta razvijen hrvatski stijeg. Nakon toga Mladost pojačana juniorskim reprezentativcima odlazi u SAD na promotivnu turneju. Prvu službenu utakmicu hrvatska vaterpolska reprezentacija odigrala je 28. prosinca 1991. u Zagrebu. Igrali su reprezentacija Hrvatske protiv momčadi hrvatskih vaterpolista koji su nastupali u inozemstvu i za tu priliku nazvanu Croatia. U Zagrebu je na snazi bila zračna opasnost, u daljini su se čuli topovi, no utakmicu koja je dugo iščekivana ništa nije moglo odgoditi ni prekinuti. Pobijedili su reprezentativci Hrvatske 17:14, makar je rezultat načelno nebitan.

Isti dan održana je sjednica HVS-a na kojoj su potvrđene dužnosti Vlade Kobešćaka kao prvog predsjednika Hrvatskog vaterpolskog saveza i Duška Antunovića kao prvog izbornika hrvatske vaterpolske reprezentacije.

Prva hrvatska reprezentacija 1992./93. U Zagrebu: Damir Glavan, Siniša Školneković, Dejan Savičević, Mislav Bezmalinović, Ognjen Kržić, Dubravko Šimenc, Perica Bukić (stoje); Maro Balić, Andrej Bjelofastov, Vjekoslav Kobešćak, Ratko Štritof, Zdeslav Vrdoljak i Renato Vrbičić (čuče)

Duško Antunović, prvi hrvatski izbornik

1992.

Prije toga u studenome kadeti su igrali protiv mađarskih vršnjaka u Budimpešti, i to je bila prva međudržavna utakmica neke hrvatske vaterpolske vrste. Pobijedili smo 11:7, a strijelac prvog, povijesnog, pogotka za Hrvatsku bio je medveščakovac Marko Pintarić. Dana 7. veljače 1992. dolazi radosna vijest iz Lausanne, Hrvatska postaje član FINA-e.

Za to vrijeme u Hrvatskoj se pokušava održati kakav-takav kontinuitet natjecanja, te se kreće s odigravanjem turnira “Hrvatski vaterpolo 92”, dok se Jadran sjajno predstavio u Kupu prvaka. Iako su sve ‘domaće’ utakmice zbog nesigurnog stanja u Hrvatskoj odigrali u Trstu, padali su redom Ujpest Torna, Galatasaray, Steaua, Barcelona, nizozemski Polar Bears i na kraju Savona. Na uzvrat finala jaka Savona stigla je s dva gola prednosti, ali to im nije donijelo naslov prvaka Europe. Hrvatski navijači napravili su atmosferu u Trstu kao da se igra u Splitu, a igrači trenera Nevena Kovačevića igrali su kao u transu i pobijedili 11:8.

Zatim dolazi ono što se dugo čekalo. Dana 19. lipnja 1992. počelo je prvo Prvenstvo Hrvatske u vaterpolu! Jadranov naslov europskog prvaka nije preplašio mladostaše koji su pobijedili Jadran u finalu. Nakon dvije utakmice, jedne u Zagrebu i jedne u Splitu, treće odlučujuća utakmica igrala se u Zagrebu. Na tribinama otvorenog bazena uz Savu stisnulo se čak 3.000 ljudi, a još 1.000 nije uspjelo ući na bazen. Mladost je osvojila naslov dok kup te godine nije odigran.

Momčad splitskog Jadrana s trenerom Nevenom Kovačevićem – prvaci Europe 1991. i 1992.

1993. - 1996.

Sezone 1992./93. Prvenstvo Hrvatske je odigrano zimi, a liga je imala 10 klubova. U Europi postižemo veliki uspjeh. U finalu Kupa prvaka sastaju se Mladost (kao prvak Hrvatske) i Jadran (prvak Europe). Jadran uspijeva obraniti naslov prvaka Europe pobjedom 6:4 u Splitu iako je u Zagrebu poražen 8:7. U Kupu kupova je igrao Jug, a u novoformiranom Kupu LEN, riječko Primorje i splitski Mornar. Na domaćoj sceni Mladost je obranila naslov prvaka, ali mu je sada pridodala i Kup Hrvatske. Na Mediteranskim igrama u Francuskoj Hrvatska osvaja srebrnu medalju.

Nakon toga čekalo se EP u Sheffieldu 1993. na kojem je trebala stići potvrda kvalitete hrvatskog vaterpola. Nažalost, visok poraz od Talijana i iznenađujući poraz od Rumunja donose nam tek 5. mjesto. Izbornik Antunović podnio je ostavku, ali medalju nam donose kadeti osvajanjem srebra na EP u nizozemskom Veenendaalu.

Pregled sezone 1993./94. počinjemo imenovanje novog izbornika, a to je bio Bruno Silić. Očekivala se medalja na SP u Rimu 1994., ali zauzeto je četvrto mjesto. Hrvatski juniori su srebrni na EP u Bratislavi. U Hrvatskoj oba klupska trofeja ostaju uz Savu.

U sezoni 1994./95. Jug osvaja Kup Hrvatske i tako prekida niz Mladosti koja ipak osvaja prvenstvo. Seniorska reprezentacija igra na EP u Beču, te završava na 4. mjestu.

Sezona 1995/1996. bit će upisana zlatnim slovima u povijest našeg vaterpola. Na domaćoj sceni riječko Primorje osvaja Kup dok prvenstvo ostaje u vitrinama Mladosti. Zagrepčani nakon 1990. ponovo osvajaju naslov prvaka Europe u sudaru s velikim favoritom mađarskom Ujpest Tornom. Bio je to sedmi naslov europskog prvaka za Mladost, čime je ovaj klub tada postao najtrofejniji u Europi. Kasnije Žapci osvajaju i europski Superkup. Konačno, na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. stiže dotad najveći uspjeh hrvatskog vaterpola. Srebrna medalja nakon sjajnih igara i veličanstvenih pobjeda u četvrtfinalu protiv SR Jugoslavije, te u polufinalu nad Italijom koju je vodio Ratko Rudić. U finalu je Španjolska bila bolja. Za Hrvatsku su u Atlanti igrali: Siniša Školneković, Zdeslav Vrdoljak, Joško Kreković, Dubravko Šimenc, Ratko Štritof, Ognjen Kržić, Renato Vrbičić, Damir Glavan, Igor Hinić, Tino Vegar, Perica Bukić, Maro Balić. Izbornik: Bruno Silić. Iste godine juniori na čelu s izbornikom Kovačevićem osvajaju broncu na EP u Istanbulu.

Osvajači olimpijskog srebra 1996. u Atlanti: Tino Vegar, Siniša Školneković, Igor Hinić, Damir Glavan, Dubravko Šimenc, Joško Kreković, Perica Bukić (gornji red); Maro Balić, Vjekoslav Kobešćak, Ratko Štritof, Zdeslav Vrdoljak, Renato Vrbičić, Ognjen Kržić (donji red)

OI u Atlanti 1996. – slavlje nakon pobjede i ulaska u finale

Bruno Silić – tvorac olimpijske medalje u Atlanti

1997. - 1999.

Europska organizacija vodenih sportova (LEN) uvodi u sezoni 1996./1997. novinu u Kupu prvaka, Final Four. Prvi je održan u Napulju, a domaćin Posillipo je pobijedio Mladost. U domaćem Kupu pobjednik je Jug, a prvenstvo ponovno osvaja Mladost. Seniorska reprezentacija na EP u Sevilli zauzima 4. mjesto. Na Mediteranskim igrama u Bariju osvajamo srebrnu medalju. Obraz Hrvatske osvjetlali su juniori zlatnom medaljom na SP u Havani. Igrali su: Volarević, Šintić, Sarić, Đogaš, Zeljak, Benić, Rilović, Katura, Komadina, Burburan, Jaić, Letica, Rabadan. Izbornik: Neven Kovačević. Igrači do 18 godina osvajaju srebro na EP u Mariboru. Prvak Hrvatske za sezonu 1997./1998. postaje Slobodna Dalmacija (POŠK), a Kup osvaja momčad Mladosti. Juniorska reprezentacija je brončana na EP u Bratislavi dok seniori podbacuju na SP u Perthu zauzimanjem 10. mjesta. Izbornik Silić podnosi ostavku, a nasljeđuje ga Neven Kovačević. Godine 1999. reprezentacija pod vodstvom Nevena Kovačevića osvaja srebro na EP u Firenci, dok su juniori pod vodstvom Željka Tonkovića zlatni na EP u Sofiji. Igrači do 20 godina tek su 6. na SP-u koje je održano u Kuvajtu. Godina 1999. veličanstvena je i s gledišta uspjeha hrvatskih klubova. Te godine je POŠK osvojio naslov europskog prvaka, a Mladost slavi u Kupu pobjednika kupova. U Hrvatskoj pak, oba domaća trofeja osvaja Mladost.

Izbornik Neven Kovačević s reprezentacijom osvaja srebro na EP u Firenci, 1999.

POŠK (Slobodna Dalmacija) s trenerom Draganom Matutinovićem – prvaci Europe 1999.

2000.

2000. obilježio je neuspjeh na OI u Sydneyju (7. mjesto). Juniori osvajaju 3. mjesto na EP. Kup Hrvatske osvajaju vaterpolisti Splitske banke (POŠK), a u prvenstvu najbolji su igrači dubrovačkog Juga koji time prvi puta osvaja naše državno prvenstvo. Mladost je izgubila u finalu Eurolige u vojvođanskom Bečeju.

Godine 2001. EP u Budimpešti donijelo nam je 4. mjesto, a sezonu 2000/2001. posebno će pamtiti jugaši koji su prethodnom naslovu prvaka pridodali novo prvenstvo, nacionalni kup, ali i naslov europskog prvaka osvojen u fenomenalnoj atmosferi bazena u Gružu. Juniori osvajaju 4. mjesto na EP. Iste godine održano je i seniorsko SP u japanskoj Fukuoki gdje je Hrvatska zauzela tek 11. mjesto. Loš rezultat ponavljamo i na Mediteranskim igrama u Tunisu 5. mjestom. Neven Kovačević podnio je ostavku na mjesto izbornika, a njegovim je nasljednikom imenovan Veselin Đuho

Jug – prvak Europe 2001., trener Đuho i kapetan Fatović

Početak trijumfalne ere

2002.

U jesen 2001. godine Perica Bukić se oprašta od aktivnog igranja, a sezona 2001./2002. donosi povratak Mladosti na tron. Osvajaju oba trofeja. Juniori su ponovno 4. na EP.

Utakmica Mladost – reprezentacija Svijeta – oproštaj Perice Bukića, 2002.

2003. - 2006.

U sezoni 2002./2003. Mladost je obranila naslov prvaka Hrvatske, ali Kup osvaja Jug. Seniorska reprezentacija sa Zoranom Rojom na čelu osvaja srebro na EP u Kranju 2003. Na SP Barceloni iste godine, samo mjesec dana nakon Kranja, tek smo 9. Juniori su 4. na SP u Napulju dok igrači do 18 godina osvajaju broncu na EP u Istanbulu.

Jug je dominantan u sezoni 2003/2004., te osvaja oba domaća trofeja. Juniori osvajaju srebro na EP na Malti. Seniorska reprezentacija postiže još jedan slab rezultat, na OI u Ateni tek 10. mjesto. Izbornik Roje je podnio ostavku, baš kao i cijeli Upravni odbor HVS-a, a tada slijedi ključan trenutak. Za novog je predsjednika Hrvatskog vaterpolskog saveza izabran Perica Bukić koji je, kako je i obećao u izbornom programu, iz SAD za izbornika Barakuda doveo trofejnog stručnjaka Ratka Rudića. Postavljaju se temelji za skorašnji ‘ples prvaka’.

Jug dominira sezonom 2004./2005. tako što osvaja prvenstvo i kup. Izbornik Ratko Rudić s reprezentacijom je dospio do polufinala SP u kanadskom Montrealu 2005. Četvrti smo bili te godine i u Svjetskoj ligi. Juniori osvajaju 2. mjesto na SP u Argentini, a igrači do 18 godina 2. mjesto na EP Sofiji.

Sezona 2005./06. bila je godina Juga ili naznaka onog što će slijediti sljedećih najmanje desetljeće i pol. Dubrovčani su osvojili domaće prvenstvo, ali i naslov najboljeg u Europi na završnom turniru u Gružu. Nacionalni je kup pripao Mladosti, u prosincu 2005. Reprezentacija je te godine u pomlađenom sastavu nastupala na EP u Beogradu. Na koncu je zauzeto 7. mjesto, neki su zazivali ostavku izbornika Rudića, no Upravni odbor HVS-a na čelu s predsjednikom Bukićem bio je odlučan i dosljedan – Rudić ostaje. Tek će se kasnije uvidjeti vizionarstvo u takvoj odluci.

Jug na krovu Europe, 2006.

2007.

Potvrda je došla u sljedećoj sezoni, odnosno već u rano proljeće 2007. Na Svjetskom prvenstvu u Melbourneu, Rudić je odveo 13 najboljih, ne pitajući za godine. Posljedica – senzacionalno, ali kristalno čisto i nadmoćno osvojeno zlato s veličanstvenim dočekom u Zagrebu i drugdje po Hrvatskoj. Prijelomna godina za hrvatski vaterpolo. Mjesec dana kasnije Rudić je primljen u Kuću slavnih. Mlada vrsta, do 20 godina, osvojila je broncu na SP u kalifornijskom Long Beachu, dok su dečki do 17 godina bili također brončani na EP odigranom na Malti. U klupskoj konkurenciji Jug je osvojio dvostruku domaću krunu, ali i drugi put uzastopno igrao finale Lige prvaka. Imali smo te godine i još jednog euro-finalista. Momčad Šibenika koju je vodo Ivica Tucak igrala je finale Kupa LEN i ostala ‘kratka’ protiv ruskog Sinteza sa samo jedan gol. Te je godine Miho Bošković proglašen od LEN najboljim vaterpolistom Europe.

Hrvatska – svjetski prvaci, Melbourne, 2007.

Frano Vićan - jedan od junaka finala SP u Melbourneu

Slavlje može početi – svjetski smo prvaci!

Doček svjetskih prvaka – prepun Trg bana Josipa Jelačića pozdravio je hrvatske vaterpoliste

2008.

Olimpijska 2008. godina bila je zamišljena kao nastavak puta zacrtanog u Australiji godinu ranije. Nažalost, reprezentacija te godine nije osvojila kolajnu. Na EP u Malagi ‘samo’ četvrto mjesto, a malo kasnije na OI u Pekingu, kobnim se pokazalo četvrtfinale u kojem je slavila Crna Gora. Te smo godine dobili još jednog člana Kuće slavnih u Perici Bukiću. Zagrebu je povjereno domaćinstvo EP 2010. Momčad Mladosti je osvojila Prvenstvo Hrvatske, a nakon Bečeja 2000. drugi put smo imali dva kluba na završnom turniru. U Barceloni su nastupali Jug i Mladost. Gospari su i treću godinu uzastopno ‘dogurali’ do finala, ne i do trofeja. Nisu izostale medalje mlađih uzrasta. Na EP do 19 godina u Istanbulu naši su mladići postali prvaci Europe, dok je momčad do 17 godina na EP u Beogradu osvojila brončano odličje.

Momčad za EP Malaga i OI Peking, 2008.

2009.

Godine 2009. nastavljaju se uspjesi mlađih uzrasta. Na juniorskom SP u Šibeniku, do 20 godina, Hrvatska koju je vodio Ivica Tucak osvojila je naslov svjetskih prvaka, dok je na Kreti u Grčkoj, reprezentacija do 17 godina postala prvak Europe. Sveučilišna je reprezentacija osvojila srebro na Univerzijadi u Beogradu. Kakva budućnost! Koju su u konačnici potvrdili i seniori na SP u Rimu osvajanjem bronce. Prvi put je Hrvatska ‘vezala’ dvije planetarne smotre s medaljom. Inače, nešto ranije je Hrvatska osvojila i srebro u Svjetskoj ligi u Podgorici. Prva naša medalja u tom natjecanju koje je oformljeno 2002. Rijeka je bila domaćinom završnog turnira Lige prvaka, na kojem su nastupala dva naša kluba, Jug i Mladost. Godine 2009. igralo se i prvo izdanje novog natjecanja, Jadranske lige koju je osvojio Jug. Isto su jugaši učinili i u domaćem prvenstvu i kupu.

SP Rim 2009. – posljednji dogovori

2010.

Sezona 2009./10. protekla je u nadmetanju Mladosti i Jugu. Prvima je pripao nacionalni kup, drugima državno prvenstvo. No, najbitniji događaj godine bilo je Europsko prvenstvo organizirano u prekrasnoj vaterpolskoj areni izgrađenoj na otvorenom plivalištu uz Savu s tribinama za 5.500 gledatelja. Dva tjedna vaterpolskog spektakla, punih tribina, šokantnog početka (poraz od Crne Gore), ali i glamuroznog kraja, pobjede nad Italijom i prvi puta u povijesti Hrvatska je prvak Europe! Tog ljeta su Barakude ujedno osvojile broncu u Svjetskoj ligi u Nišu, te srebro na FINA kupu u rumunjskoj Oradei. Na EP u Zagrebu nastupila je prvi put i hrvatska ženska vaterpolska reprezentacija. Mladići do 19 godina su na EP u Stuttgartu osvojili brončanu medalju. Ne valja smetnuti da je tijekom EP u Zagrebu i još jedan Hrvat primljen u Kuću slavnih svjetskog vaterpola, Zdravko Ježić Pucko. Na vrhu naše nacionalne vaterpolske organizacije došlo je do promjene budući da je predsjednikom HVS-a postao Predrag Sloboda, a dotadašnji predsjednik Perica Bukić imenovan je dopredsjednikom i izvršnim direktorom.

Vaterpolska arena uz Savu, 2010.

Prvi put u povijesti na EP-u u vaterpolu nastupala je i ženska vrsta

Miho Bošković u finalu EP-a u Zagrebu, 2010.

Navijači sa zagrebačkih tribina “nosili” su hrvatske reprezentativce u bazenu na EP-u 2010.

Hrvatska – prvak Europe

Na vrhu Olimpa

2011.

Godina 2011. označila je nastavak ‘berbe’ medalja na svjetskim prvenstvima. U Šangaju je osvojena bronca, baš kao nešto ranije i u Svjetskoj ligi, u Firenci. No, ‘palo’ je i jedno zlato za Hrvatsku te godine. Klinci do 17 godina postali su prvaci Europe na natjecanju odigranom u našoj Rijeci. Mladost je osvojila Hrvatski
kup, Jug je bio najbolji u Prvenstvu Hrvatske, a Mladost se plasirala i na Final Four Lige prvaka u Rimu.

Dokaz da je vaterpolo grub sport – dr. Dinko Pivalica “sređuje” Bušljinu arkadu na SP-u u Šangaju 2011.

SP Šangaj 2011. – pobjedničko postolje

2012.

Olimpijsku 2012. pamtit ćemo vječno. Prvi put u povijesti, vaterpolska Hrvatska je osvojila zlato na najvećem sportskom natjecanju i to na dojmljiv način kakav dotad nije ostvarila niti jedna momčad. Mjesec dana ranije Barakude su osvojile zlato prvi put i u Svjetskoj ligi, u kazahstanskoj Almati. Josip Pavić je
proglašen najboljim vaterpolistom svijeta u izboru FINA, a Miho Bošković najboljim u Europi. Apsolutni hrvatski trijumf i veličanstveni oproštaj od Ratka Rudića koji je nakon olimpijskog turnira kormilo Barakuda prepustio Ivici Tucku. Mlada vrsta do 19 godina osvojila je broncu na EP u francuskom Cannetu. Final Four Lige prvaka održan je u Oradei, a boje Hrvatske su zastupali Mladost i Primorje EB. Upravo su Riječani navijestili dolazak na scenu kroz velika vrata osvajanjem nacionalnog kupa, njihov prvi trofej nakon 17 godina, dok je primat u prvenstvu još uvijek pripadao Jugu.

Hrvatska – osvajači zlata na Olimpijskim igrama u Londonu 2012.

Josip Pavić na OI u Londonu, 2012.

Erupcija oduševljenja na hrvatskoj klupi nakon postignutog gola, OI London, 2012.

“Kupanje” olimpijskih pobjednika, OI London, 2012.

2013.

Prva postrudićevska godina nastavljena je kolekcijom medalja. Pod Tuckom je Hrvatska 2013. prvo osvojila zlato na Mediteranskim igrama u turskom Mersinu. Prvi put najbolji i u tom natjecanju, ali pravi ispit je slijedio na SP u Barceloni. Nova medalja, nova bronca. Mladići do 20 godina pod vodstvom Vjekoslava Kobešćaka postali su svjetski doprvaci u mađarskom Szombathelyiju. U Ligi prvaka je Jug igrao finale, a u domaćim natjecanjima Jug je prvi u prvenstvu, dok je Primorje osvojilo kup, ali i Jadransku ligu. Ove smo godine Kući slavnih dodali još jednog hrvatskog stanara u Milivoju Bebiću.

Prva zlatna medalja za Hrvatsku na Mediteranskim igrama, Mersin 2013.

Izbornik Ivica Tucak na klupi Hrvatske, SP u Barceloni, 2013.

SP u Barceloni 2013. – pobjedničko postolje

2014.

Godina 2014. bila je nešto siromašnija uspjesima. Reprezentacija nije uspjela do medalje na EP u Budimpešti, ali jest do bronce na FINA kupu u Almati. Brončana je bila i mlada reprezentacija do 19 godina na EP u Tbilisiju. U hrvatskim su vodama glavnu riječ imali riječani budući da je Primorje EB prvi put u povijesti osvojilo u istoj sezoni i naslov prvaka države i nacionalnog kupa. Za riječki klub prvi naslov prvaka države nakon 1938. godine!

Sandro Sukno zaustavlja napad – četvrtfinale EP-a u Budimpešti, 2014.

2015.

Predolimpijska 2015. godina nosila je primarno Svjetsko prvenstvo u ruskom Kazanju. Barakude su ondje opet osvojile medalju, srebrnu, a to je tada za Hrvatsku bila peta uzastopna medalja na svjetskim prvenstvima. Već tada apsolutni rekord. Srebrni su Tuckovi izabranici bili i u Bergamu, u Svjetskoj ligi. Ova je godina bila najuspješnija u povijesti za riječko Primorje koje je osvojilo kup (prosinac 2014.), državno prvenstvo, te Jadransku odnosno Triglav ligu, a dospjeli su i do finala Lige prvaka u Budimpešti. Ove godine je Ivo Trumbić primljen u Kuću slavnih u Fort Lauderdaleu. Od 2007. do 2015., u devet godina čak petorica Hrvata u prestižnoj Hall of Fame.

Luka Bukić na svjetskoj smotri u Kazanju 2015.

Svjetsko prvenstvo u ruskom Kazanju 2015.

2016.

U godini 2016. sva je pozornost dakako bila usmjerena prema Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru. Stoga zaboravljamo EP u siječnju u Beogradu u kojem smo izgubili četvrtfinale. Naše žene su se također nadmetale na europskoj smotri u Srbiji. U Brazilu je zato, u ljeto, Hrvatska i drugi put uzastopno ne samo osvojila medalju, već igrala finale. Ovog je puta osvojeno srebro, ali svaka medalja na Igrama ima silnu vrijednost. Iste godine smo ipak dobili i svjetske prvake. U Podgorici je na SP do 18 godina, Hrvatska osvojila zlato. Godinu 2016. će posebno pamtiti u dubrovačkom Jugu. Ova je momčad pod ravnanjem trenera Vjekoslava Kobešćaka osvojila te sezone baš sve. Oba domaća trofeja, Triglav ligu, te apsolutni šlag, Ligu prvaka u Budimpešti pobjedom nad Olympiacosom. Jasno, pri koncu te kalendarske godine još i kontinentalni Superkup.

Srebrna medalja na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, 2016.

Torta za srebrne Barakude nakon povratka iz Rija 2016.

Vaterpolisti dubrovačkog Juga – osvajači naslova prvaka Europe 2016.

2017.

Postolimpijska godina donijela je nove trenutke nacionalnog ushita koji su nam priuštile Barakude. U ljeto 2017. na budimpeštanskom Margaretinom otoku, Hrvatska je iznova na veličanstven način, te u nekim već legendarnim utakmicama, osvojila i drugi naslov svjetskog prvaka. Polufinalna utakmica protiv Srbije proglašena je najljepšom utakmicom desetljeća, a finale je imalo osobit čar s vodstvom čak 4:0 protiv domaćina, što je ušutkalo 7.000 mađarskih navijača. Niti mjesec dana ranije, u ruskoj Ruzi je Hrvatska osvojila srebro u Svjetskoj ligi. Juniorska ili bolje mlađeseniorska vrsta, do 20 godina, osvojila je na SP u
Beogradu srebrnu medalju. Jugaši su skoro pa ponovili sezonu ranije osvajanjem tri trofeja (prvenstvo, kup i Triglav liga). Ono loše po čemu ćemo pamtiti 2017. je otkrivena srčana mana Sandra Sukna poradi koje će najbolji vaterpolist svijeta godinu i pol dana kasnije okončati igračku karijeru. Na isteku te godine, izbornik Ivica Tucak primio je nagradu FINA u ime hrvatske reprezentacije koja je očekivano proglašena najboljom momčadi, a on sam najboljim vaterpolskim trenerom te kalendarske godine.

Barakude uoči odlaska u Budimpeštu na Svjetsko prvenstvo, 2017.

Sandro Sukno – godine 2017. u odabiru izbornika iz cijelog svijeta za najboljeg vaterpolistu on je dobio uvjerljivo najviše glasova

Svi u bazen! Hrvatska je prvak svijeta!

Doček zlatnih Barakuda u Zagrebu i na dubrovačkom Stradunu

Barakude na postolju u Budimpešti 2017. – gornji red Sukno, Bijač, Lončar, Bušlje, Garcia, Šetka; sjede: Marcelić, Fatović, Macan, Joković, Buljubašić, Vukičević, Krapić

2018.

Godina 2018. prekinula je svojevrsno ‘prokletstvo’ europskih prvenstava na kojima smo rijetko dolazili do neke od stepenica postolja. Barakude su na EP u Barceloni osvojile brončanu medalju, a na ovom smo prvenstvu i treći put uzastopce imali dvije reprezentacije jer je uz mušku nastupala i naša ženska vrsta. Ne smetnimo da je prethodno u oformljenoj ženskoj Regionalnoj ligi, trofej osvojio sastav zagrebačke Mladosti.
Prije smotre u Kataloniji, održano je i prvo izdanje novog natjecanja, Europa kup. Domaćin je bio riječki bazen, a naša je izabrana vrsta osvojila zlato u još jednom natjecanju. U domaćim bazenima Jug CO nema konkurenciju, te je osvojio sve što se moglo; od državnog prvenstva i kupa do Triglav odnosno  Regionalne lige. U listopadu 2018. novim predsjednikom HVS-a postao je Mladen Drnasin, dok je dotadašnji čelnik Predrag Sloboda imenovan dopredsjednikom zaduženim za međunarodne odnose i veze s LEN i FINA. Hrvatska je dobila domaćinstvo Europskog prvenstva za 2022. godinu u Splitu.

Hrvatska – osvajači prvog Europa kupa, Rijeka 2018.

Fenomenalna atmosfera na Kantridi – finale Europa kupa u Rijeci 2018.

Brončana medalja na EP u Barceloni 2018.

Hrvatska ženska reprezentacija u Barceloni 2018. je drugi put uzastopno nastupala na EP

2019.

Godina koja je trebala prethoditi OI u Tokiju, Barakudama se pokazala kao jedna od medaljama najbogatijih. Na svim natjecanjima na kojima su 2019. nastupali, naši su vaterpolisti osvajali odličje. Počelo je s Europa kupom u Zagrebu. Hrvatska ponovo u finalu, ovog puta su Mađari bili bolji. Početkom ljeta je Beograd bio domaćinom završnice Svjetske lige u kojoj je Tuckova Hrvatska ponovo osvojila srebrnu medalju. Sve je to bila uvertira za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Koreji, točnije Gwangjuu. Hrvatska je slovila za favorita za zlato, a tako su naši igrači i igrali, posebno u prvom tjednu turnira. Nažalost, samo jedan loš dan u polufinalu protiv Španjolaca, ispriječila se na putu do finala, ne i do medalje. U susretu za broncu svladana je Mađarska na krilima perfektnog Jokovića (6 golova). Hrvatska je time osvojila medalju na čak 7. uzastopnom svjetskom prvenstvu. Domet koji teško da će itko ikada dosegnuti, jedino što ga Barakude mogu samo i ‘podebljati’ u nadolazećim godinama. U klupskoj konkurenciji, razbuđena je Mladost. Žapci su prvi put u karijeri osvojili Regionalnu ligu, a krajem 2019. i nacionalni kup. Jug je ipak potvrdio primat u državnom prvenstvu. Ujedno, i mladostašice su drugu godinu zaredom osvojile Regionalnu ligu.

Srebrna medalja za Hrvatsku na Europa kupu, Zagreb, 2019.

Marko Bijač – najbolji vratar Superfinala Svjetske lige u Beogradu 2019.

Sedmi put zaredom na pobjedničkom postolju svjetskih prvenstava! Hrvatska je brončana u Gwangjuu 2019.

Maro Joković nakon pogotka u utakmici za broncu protiv Mađarske

Vidi iduće razdoblje: