U 2 METRA – Boško Lozica
On je već desetljećima, u biti pola stoljeća korčulanski rekorder u bacanju kugle, ali jednako tako kroz karijeru i plivač, stolnotenisač, rekreativni košarkaš, dakako i primarno vrhunski olimpijski vaterpolist, trener, dužnosnik. No, on je bio svojedobno i plesač-folkloraš, vatrogasac, a prije umirovljenja i ‘gradski ministar sporta’ u hrvatskoj metropoli.
U biti, nikakvo onda čudo nakon takve, u samo 2-3 rečenice kratko sročene sportske karijere, da je i ovogodišnji dobitnik Državne nagrade Franjo Bučar za životno djelo. Najviše priznanja za sport koje dodjeljuje Republika Hrvatska. Godišnju Bučarovu nagradu je dobio 2008. Ona najviše razine, za životno djelo, ‘sletjela’ je ove godine. On je stoga odabran za gosta naše rubrike – “U 2 metra”, a on je – Boško Lozica.
Koliko mi je poznato, mislim da je uručenje nagrade 25. studenoga, a to je pak samo tri dana uoči 70. mi rođendana
– veli jedan od najvećih sportaša Korčule i vaterpolista Hrvatske.
Tri životna djela
Kako smo naveli, Boško Lozica je dobitnik Bučarove nagrade za životno djelo, ali zanima nas što bi sam laureat naveo kao svoje životno djelo? Mislimo dakako samo u sportskom životu.
Imam tri životna djela, ne mogu to suziti na samo jedno. Prvo mi je kada sam s KPK osvojio tadašnji Kup pobjednika kupova Europe 1978. Prvi put u povijesti da je klub iz jednog tako malenog mjesta osvojio neki europski kup. Korčula je imala oko 4.000 stanovnika. Drugo je osvajanje prvog naslova prvaka Europe dubrovačkog Juga, 1980. Treće je, te iste godine, finale Olimpijskih igara u Moskvi. Nažalost nismo osvojili zlato, izgubili smo u zadnjem kolu od SSSR 8:7, ali ipak… olimpijska je medalja.
Na toj je razini onda i sljedeće pitanje. Boško Lozica je KPK-aš ili možda jugaš ili ipak mladostaš? Jer, u sva ste tri kluba ostavili značajan pečat. Naveli ste uspjehe s prva dva kluba, ali s Mladosti ste osvojili prve trofeje tog kluba u samostalnoj Hrvatskoj. U konačnici, i danas ste članom Uprave tog kluba.
Prije svega, ja sam Korčulanin i samim tim KPK-aš, ha, ha. Značajan dio karijere je vezan s Jugom, sve što sam postigao u 5 godina igranja ondje je fakat, grandiozno. Guštao sam baš. Opet, kao trener sam osvojio prve trofeje Mladosti u samostalnoj Hrvatskoj. To su oni najbitniji momenti i klubovi, jer bilo je još nekih, ali ova tri kluba su kada o njima pričamo takvi da iziskuju, svako poštovanje. Svak’ možda iz svojeg kuta, ali to su veliki klubovi i temeljem uspjeha i povijesti koje ti klubovi imaju. To su klubovi koji se doista ne mogu mjeriti s jednim pojedincem. Institucije u svojem gradu, ali mislim i na razini države.
Da ne ostanemo nedosljedni, te ne spomenemo i te godine osvajanja trofeja s Mladosti, Boško Lozica je bio na trenerskoj klupi kada su Žapci osvajali naslove prvaka Hrvatske 1992. i 1993. plus Hrvatski kup 1992.
Bio je još jedan Kup, 1998. kada je Božo Vuletić otišao nakon neuspjeha na Final Fouru Lige prvaka u Zagrebu, pa sam ja imenovan za trenera.
Skeptičan za budućnost HR sporta
Dugo ste u sportu i prošli sve etape, od sportaša do dužnosnika, koliko se sport odnosno odnos društva prema sportu promijenio kroz sve to razdoblje? Bilo na bolje ili lošije.
Ja sam počeo u biti kao plivač. Od one momčadi KPK koja je 1978. osvojila domaći, pa europski kup, nas barem 90 posto smo prethodno plivali za KPK. Moje su discipline bile srednje i dugačke pruge odnosno 400, 800 i 1.500 metara. Još dan-danas držim iz tih školskih dana i rekord Korčule, ali u bacanju kugle. To je lijepa priča o sportu kojeg više danas nema na taj način. Mi smo svi bili amateri, natjecali se, a usputno i učili, išli u škole, fakultete. Kada bi putovali, vođa puta bi radio i nosio sendviče, a u torbi uvijek i naše neke, tipično korčulanske slastice. Da ne govorim o putovanjima vlakom, kad bi došli do četverokrevetnih kabina, to bi bilo ultra-moderno ili tek hoteli i slično. Jasno, s vremenom je dolazila i nadogradnja. Imali smo u KPK Ljubu Mečkića koji je de facto postavio temelje momčadi koja je s trenerom Duškom Antunovićem osvojila Kup kupova. Prije toga je legendarni i najveći KPK-aš svih vremena Gojko Arneri od nas stvorio prave, prije svega sportaše, pa onda igrače. O Gružu i dobu u Jugu da ne govorim 1980. Na zadnjoj utakmici državnog prvenstva je bilo 5.000 ljudi, prvi trofej prvaka nakon 29 godina, silna euforija. Tada je već priča počela poprimati obrise profesionalizma. Mene je danas međutim zbilja strah da polako idemo unazad. U cijelom sportu, ne samo vaterpolu. Jako sam skeptičan i za budućnost našeg vaterpola koji još uvijek ima rezultate na međunarodnoj razini, ali općenito hrvatski sport je u ogromnoj krizi. Ne zbog toga što nemamo prave ‘škole’ već nemamo puno vrsnih trenera. Njima nije riješen pravni, materijalni i radni status. To se događa u svim sportovima. Rukometni klub Zagreb koji je bio perjanica i za čije se utakmice ’92. i ’93. molila karta, sada se teško nosi u Europi. Zato jer su u cijeloj Europi svi daleko više ulagali i ulažu. Košarka koja je meni jedan od najdražih sportova je u ogromnoj krizi, jako dugo i ne znam kako ćemo se vratiti na razinu na kojoj smo bili. Pojedinačni sportovi još tu i tamo nekako idu, ali tu je velik udio roditeljskog entuzijazma. Sustav financiranja je ono što mi nemamo i što nam stvara problem. Djeca nam se i sve manje bave sportom, imaju neke druge interese, posebno u velikim gradovima. Jedini koji može pomoći je država. Koliko god ona pomaže puno, to je još uvijek malo. Od nepostojećih poreznih olakšica itd. Puno je sustavnih stvari koje kod nas nisu riješeni, a vani jesu. Vaterpolo koji je uz rukomet perjanica našeg sporta se još koliko-toliko održava, onako s nosom još iznad vode, ali nažalost ne vidim neku presvijetlu budućnost.
Vaterpolo ljeti
Naš sugovornik je iznio i svoje mišljenje, striktno iz domene našeg sporta.
Mislim da mi ne trebamo imati toliko dugačke reprezentativne pripreme, već bi pokušao koliko je god to više moguće, vratiti se igranju Prvenstva Hrvatske, pa i turnire Regionalne lige ljeti. Bili bi popularnije, atraktivnije, više gledatelja…
Samo tu nailazimo na velik problem. Kako to uskladiti s međunarodnim kalendarom koji doslovno svakog ljeta donosi svjetska ili europska prvenstva upravo ljeti i to ne samo seniorska, nego i u mlađim uzrastima?
To je točno, to je veliko pitanje. Idemo probati jednu godinu tako, pa napraviti, imati kraće pripreme reprezentacije, a da izbornici više koordiniraju s klubovima što se tiče priprema reprezentativaca, da ih obilaze. A onda igrači dođu fizički spremni na kraće pripreme. Danas su igrači preopterećeni, prevelik je broj utakmica i natjecanja, nemaju vremena trenirati. To ih užasno troši, a u zadnje vrijeme su učestale i ozljede što je isto posljedica takvog ritma.
Velika sportska ljubav je…
Prije nekoliko ste godina, u intervjuu za jedne novine izjavili kako bi, kada bi morali birati, pogledati košarkašku ili vaterpolsku utakmicu, odmah odabrali košarkašku. Točno? Ostajete li i dalje pri tomu, iako vas vidimo na svakoj praktički vaterpolskoj utakmici u Zagrebu, kada ste na Korčuli onda ste ondje na bazenu…
Vaterpolo je život, a košarka je velika sportska ljubav. Zbog dinamike, atmosfere…
Jeste li igrali kada košarku?
Jesam i dosta dobro. To je bilo u doba studiranja u Beogradu. Iz tog doba imam i prijatelje koji su postali slavni košarkaši, od Zorana Slavnića, pa Dragana Kapičića koji je nešto stariji od mene. To je bilo to doba kada nam je sport bio sve i svi smo sve igrali, pratili, gledali. Ili još ranije, na Korčuli, mi smo imali Korčulansku rukometnu ligu i 7 klubova. Sedam rukometnih klubova na jednom otoku!
Moreška i DVD Korčula
Ono što je manje znano o Bošku Lozici jest da je u mladosti plesao i morešku!
Kao i 90% valjda korčulanske muške djece! U biti, pa moja tri prva putovanja preko granice nisu bila sa sportom, već s folklornom plesnom skupinom. Moja prva moreška je bila s 18 godina, na blagdan Svetog Todora, zaštitnika Korčule. Vježbali bi zimi, sjećam se, umjesto s drvenim mačevima sa štapovima od metle, pa onda dobiješ po prstima, ha, ha.
Nije samo moreška bila ‘u điru’, već i nešto puno hrabrije, odvažnije. Doznajemo da ste bili i član DVD Korčula.
Kao i većina nas vaterpolista. Mi bi znali biti na bazenu, plivali bi, kad bi zatulila sirena, ona ručna još i istrčali bi doslovno iz bazena u japankama i gaćicama gasiti požar. Jer kod požara je bitno ugasiti ga u što ranijoj fazi, pa i da je po mogućnosti što više ljudi. Jasno, oni koji su vatrogasnom odjećom bili opremljeni, oni su u prvim redovima, a svi ostali imaju itekako posla. Dodaješ vodu, razvlačiš cijevi… Sjećam se, u dva smo navrata gasili na Pelješcu i u jednoj kući koju smo spašavali, zatražili smo od gazde, stariji jedan čovjek, vode, ali za nas, za žeđ. Bilo je ljeto, vruće, požar, ti okolo radiš i jasno skapavaš od žeđi. Veli stari nama da nam ne da vodu! A mislim, to je doba, nema vodovoda, ljudi su čuvali, štedjeli vodu u svojim gustijernama. Dođe onda žena i veli mu – “Budalo jedna, ako im ne daš vodu odu oni ća, a tada i ne trebaš više vode jer će ti kuća izgorjeti cijela”. Bilo je svega, lijepih i smiješnih iskustava.
Boško Lozica – dobitnik Državne nagrade Franjo Bučar za životno djelo.
