SRETAN ROĐENDAN - Ivan Buljubašić - Hrvatski vaterpolski savez

Rođendani / 31. listopada 2020.

SRETAN ROĐENDAN – Ivan Buljubašić

Pink Floyd. Svevremenski rokerski ‘band’ kojeg bi mnogi od nas mogli slušati uvijek i svuda. I uvijek iznova uživati, nešto novo otkrivati, a na melodijama njihovih akorda ‘otplutati’ u neki svoj svijet. Svijet sanjarenja i ljepote gdje kraljuju samo sreća i osmijesi. Pink Floyd je, ako se ne varamo, omiljeni ‘band’ današnjeg slavljenika. Ivana Buljubašića, rođenog na današnji datum, 31. listopada 1987. u Makarskoj.

Buljo, kako Ivana suigrači, treneri i prijatelji zovu, ima malčice nešto ‘pinkfloydovsko’ u sebi. Vjerojatno jedan od većih rokera među Barakudama, ali ne neobuzdan, već istančanih finih, pametnih nota, partitura. Uostalom, ono što se manje spominje, manje zna, Ivan Buljubašić je jedan od najnezaobilaznijih likova za svakoga tko misli ikada išta pričati, pisati ili snimati o hrvatskoj vaterpolskoj reprezentaciji. Kada se pogleda njegova niska medalja, ona je impresivna. Tu ne nedostaje baš niti jedan od najvećih trofeja. Olimpijski pobjednik, prvak svijeta, najbolji u Europi! Sve. A opet, to je tek vrh. Najmanje spominjan podatak – s 15 odličja s Barakudama, Buljubašić je zajedno s Josipom Pavićem i Sandrom Suknom, treći na popisu najtrofejnijih vaterpolskih reprezentativaca. Samo Bušlje i Joković imaju više.

No, ima i još nešto po čemu je ovaj simpatični i stalno nasmijani Makaranin osobit. Beskrajno i bespogovorno odan, privržen momčadi.

Godine 2015. otpao je s popisa putnika za Svjetsko prvenstvo u Kazanju u posljednjem ‘krugu. Godinu potom na jednak je način, zajedno s Muslimom otpao s popisa igrača za Olimpijske igre u Rio de Janeiru. Nikada, ali nikada ni ‘a’ nije rekao, nikome ništa zamjerio, samo se prebacio na tribine i bio najvatreniji navijač Barakuda. Prošle godine je otputovao kao 14-ti igrač na drugi kraj svijeta, u korejski Gwangju, ‘za svaki slučaj’ ako Marko Macan ne uspije zaliječiti ozljedu šake. Bio je spreman, čak je realno skoro pa i znao da neće igrati na svjetskoj smotri, ali Buljubašić, igrač s olimpijskim, svjetskim i europskim zlatom je pristao i na takvu ulogu. Bez pogovora. Samo za taj potez skoro da je zavrijedio neku našu, ‘internu’ medalju.

To je Buljo karakterom, a igrom… Pozlatio je svaku momčad u kojoj se pojavio, za koju je igrao. S iznimkom istina matičnog makarskog Galeba, pa onda splitskog Jadrana koji ga je iznjedrio za hrvatski vaterpolo. Zagreb, Rijeka, Bukurešt, Atena… U svim sredinama mora da se ponekad sjete i njega uz primjerice i opet, Pink Floyda, te “Wish You Were Here”… Gdje god da došao, Buljubašić je bio jamac slavlja.

Trenutačno je u Trstu odnosno momčadi Trieste. Dobro, tu će sad već biti malo teže do pokala, ali ne mijenja to nimalo ukupnost ocjene Ivana Buljubašića. Vrijednog, samoprijegornog, vrhunskog braniča, nekoć davno kod Rudića na dva turnira i ‘pričuvnog’, pritajenog vratara (jer tako je počeo karijeru, kratko vrlo). Zaljubljenika u glazbu, gitaru i svijet video-produkcija. Sportaša odličnika, a nadasve Hrvatskoj i svojoj reprezentaciji do bola odanog.

Buljo, sretan rođendan!

TROFEJI I MEDALJE

Reprezentativni: