Hrvatski Vaterpolski Savez

Veliko srce

Prije 54 godine u Zagrebu se rodilo jedno veliko srce. Baš tako, s te dvije riječi – veliko srce – najbolje je, najjednostavnije, a da bude i najkraće, opisati Dubravka Šimenca. Rođenog na današnji dan, 2. studenoga 1966. Najveći, najbolji broj 4 u povijesti svjetskog vaterpola. Čovjek koji je desetljećima već pojam za vaterpolsku izvrsnost, a i desetljećima će to još i ostati. Ne samo u nas, u Hrvatskoj već i mnogo šire. Od Italije u kojoj je stavio vrlo dubok trag i gdje je igrao u čak 7 klubova, preko Malte gdje je igrao u dvije momčadi i obje odveo do trofeja, pa do Kalifornije gdje je također igrao jedno ljeto, u jednom klubu iz Los Angelesa. U biti, prije bi se dali zapitati “tko ne zna Dudu”? Vječnog veseljaka, izrazitog emotivca sa silno izraženom empatijom i voljom za pomoći. Svima i svakomu, u svakom trenutku. Zapravo, ako je netko u današnjem nimalo savršenom i poprilično izvitoperenom svijetu zaboravio na pojam ‘dobar čovjek’, onda je Dubravko Šimenc zorni i opipljivi podsjetnik.

Dudo dolazi iz jake sportske, olimpijske obitelji. Otac Zlatko bio je u svoje doba rukometni i vaterpolski reprezentativac, te je nedvojbeno prenio u genetski kod vlastitog sina tu ljubav, odanost i privrženost sportu. Vaterpolo u žarištu dakako, iako nije Dudi stran ni rukomet, baš kao ni danas tenis. Štoviše, rukomet mu je na određeni način ‘odnio’ jednu vaterpolsku medalju. Na Univerzijadi u Zagrebu 1987. Dude nije bilo u sastavu reprezentacije jer je malo prije početka turnira na rukometu slomio ruku. Godinu dana ranije, u famoznom, antologijskom finalu Svjetskog prvenstva u Madridu protiv Italije, u četiri produžetka, odlučujući je gol sekundu prije kraja postigao Igor Milanović. No, onaj koji je ‘razvukao i navukao’ talijansku obranu, onaj koji je asistirao bio je on – Šimenc. Nekako s tom utakmicom počela je bliještati Dudina zvijezda. Dvije godine kasnije postao je i olimpijski pobjednik.

Koncem ’80-tih i s dolaskom Perice Bukića iz Šibenika, tandem Dudo – Pero ponio je Mladost do nekih od najslavnijih, najblistavijih trenutaka u povijesti tog kluba. Godine 1989. pred nikad punijim tribinama bazena uz Savu, Mladost je svladala Spandau 04. Točno pola sekunde prije kraja, jedna se ‘zvijer’ dignula iz vode na polovici bazena i odatle, ‘šraubom’ pogodila njemačku mrežu. Za ludilo na bazenu, za tron u Europi! Nakon što su uspjeh ponovili i godinu dana kasnije, nije baš slučajno isti taj tandem pozvan i pod stijeg splitskog Jadrana. Ne bi li jedan klub iz mlade, tek stasale hrvatske države postao ponovo najbolji na Starom kontinentu. Kad već nisu mogli kao reprezentacija na Igre u Barceloni.

Četiri godine kasnije, ostvario je svoj san. Igranje za Hrvatsku na natjecanju podno 5 krugova. Utakmicu za pamćenje odigrao je protiv tadašnje SR Jugoslavije, u četvrtfinalu. Na klupskom planu, u Mladost se vratio koncem ’90-tih i odigrao značajnu ulogu u trostrukoj kruni tog kluba 1999.

Dudo je oduvijek bio i ostao odan vaterpolu. Tu je njegovo prirodno ‘stanište’, ali ono što ga je karakteriziralo kako za igračkih dana, tako i danas je silna posvećenost i iskreno radovanje svakom uspjehu hrvatskih sportaša. Gdje god tko od naših pojedinaca, pojedinki, klubova ili reprezentacija nastupao, ako je mogao, Dudo je bio tu. Teško da je prošlo i jedno Janičino skijanje u Italiji, a da Dudo nije potegao i po 500 km u jednom danu, za biti uz stazu, pozdraviti ju makar na sekundu. Kada je na moru, na svom Hvaru usred ljeta, a Hajduk igra kakvu europsku utakmicu, on napušta sve i plovi za Poljud. Da, dinamovac je navijačkim opredjeljenjem, ali Hajduk mu je jednako blizak, a u međunarodnim natjecanjima – njegov, naš, hrvatski! To su njegove riječi. Nema tu dramatike, glume, samo istinska emocija u izvornom obliku. Uvijek, svuda i za svakoga.

U Italiji, državi koju je silno zavolio (kao i ona njega), rekli bi – Grande cuore. Veliko srce. I ne bi pogriješili. Nimalo.

Dudo, sretan rođendan!

TROFEJI I MEDALJE (igrački)

Reprezentativni:

• zlato na Olimpijskim igrama (Seoul, 1988.)
• zlato na Svjetskom prvenstvu (Madrid, 1986.)
• zlato na Svjetskom prvenstvu (Perth, 1991.)
• zlato na FINA kupu (Zap. Berlin, 1989.)
• zlato na Igrama dobre volje (Seattle, 1990.)
• srebro na Olimpijskim igrama (Atlanta, 1996.)
• srebro na Europskom prvenstvu (Sofija, 1985.)
• srebro na Europskom prvenstvu (Bonn, 1989.)
• srebro na Europskom prvenstvu (Firenca, 1999.)
• srebro na Europskom prvenstvu (Kranj, 2003.)
• srebro na FINA kupu (Barcelona, 1991.)
• srebro na Mediteranskim igrama (Atena, 1991.)
• srebro na Mediteranskim igrama (Cannet Rousillon, 1993.)

Klupski:

• prvak Europe: 1989. i 1990. (Mladost) i 1992. (Jadran)
• Kup pobjednika kupova Europe: 1994. (Pescara), 1999. (Mladost)
• Kup LEN: 1996. (Pescara)
• europski Superkup: 1989. (Mladost)
• COMEN/Mediteranski kup: 1988. i 1991. (Mladost), 1993. (Volturno) i 1995. (Como)
• prvak bivše Jugoslavije: 1989. i 1990. (Mladost)
• prvak Hrvatske: 1992. i 1999. (Mladost)
• prvak Malte: 1995. (St. Julian) i 2006. (Neptunes)
• Jugoslavenski kup: 1989. (Mladost)
• Hrvatski kup: 1999. (Mladost)
• Talijanski kup: 2005. (Cremona)
• Malteški kup: 1995. (St. Julian)
• TROFEJ – (trenerski)
• prvak Hrvatske: 2009. (vaterpolistice Mladosti)

FOTOGRAFIJA

“Stoljeće hrvatskog vaterpola” (monografija Hrvatskog vaterpolskog saveza) – Zagreb, 2010.