Hrvatski Vaterpolski Savez

Raditi sa ženama nudi posebnu širinu

Bez uvrede ikome od drugih trenera, ali Mia Šimunić je u hrvatskom vaterpolu trenerica koju se veže uz praktički sve najveće uspjehe našeg ženskog vaterpola. Ovu mladu stručnjakinju (rođ. 1983.) ponajviše se dovodi u vezu s dužnosti izbornice seniorske reprezentacije, ali ona je najkraće vrijeme, daleko najmanje upravo sa seniorskim reprezentativkama. Njezina je preokupacija bila donedavno rad isključivo s mlađim reprezentativnim uzrastima.

Sa Žabicama 18 trofeja

Ipak, to ne znači da Mia nije radila i u ‘seniorskim vodama’. Kao trenerica prvog sastava ŽAVK Mladosti, u 10 godina je osvojila 9 naslova prvakinja Hrvatske, 6 nacionalnih kupova, te 3 regionalne lige. Impresivna niska od 18 trofeja. U prosincu 2025. godine je dobila nagradu Sportskog saveza Zagreba za najuspješniju trenericu, a za prvi povijesni nastup seniorske vrste na SP u Singapuru, kao i za stvaranje generacija mladih vaterpolistica i razvoj zagrebačkog i hrvatskog ženskog vaterpola. Ipak, možda je i više od svih trofeja i nagrada, odjeknuo kompliment kojeg je dobila javno, na press konferenciji u Zagrebu nakon povratka reprezentacije s EP u Funchalu, od Ratka Rudića.
Predsjednik Stručnog povjerenstva Hrvatskog vaterpolskog saveza tada je čestitao igračicama, stožeru, a posebno izbornici Šimunić istaknuvši…
– „…ono što je mene posebno dojmilo što se u igri naše reprezentacije osjetio rukopis trenera, trenerice, to je već jedna kvaliteta koju malo tko dostiže”.
Kada takvo što veli najtrofejniji svjetski vaterpolski trener, daleko najtrofejniji u hrvatskom sportu, ali grandiozan i u svjetskim razmjerima, onda je suvišan bilo kakav drugo kompliment. Većeg od ovih Rudićevih riječi nema, ne postoji.

Sa seniorskom vrstom od 2024.

Moram priznati, ja sam uzbuđena svaki put kad primim SMS poruku od Ratka Rudića. Jedva čekam pročitati, a ovakve riječi su doista najveći kompliment – spominje Mia Šimunić, izbornica seniorske reprezentacije koja je upravo ‘potpisala’ najveći uspjeh u ovom uzrastu, 6. mjesto u Europi, na EP u Funchalu.
Pa, kad smo kod seniorki, a spomenuli smo da ste najkraće baš seniorska izbornica, ta je veza od kada?
Prvo natjecanje na kojem sam bila na klupi kao izbornica seniorske reprezentacije je Svjetska liga u Istanbulu 2024. I jasno, godinu kasnije je bio Singapur, Svjetsko prvenstvo.

Dojam da je Mia duže seniorska izbornica vjerojatno potječe od činjenice da Šimunić dugo radi s mladim uzrastima, uzrastima do 18, do 19, do 20 godina… Pa, kako se prate nastupi tih reprezentacija, a koje nisu bitno starije od seniorki, onda se stvara i dojam da seniorska izbornička karijera traje značajno dulje.
S ovim djevojkama koje sada igraju za seniorsku reprezentaciju sam počela intenzivno raditi u zimu 2018. Godine 2019. je bio onaj Kiriši u Rusiji, Europsko prvenstvo do 15 godina na kojem su one bile prvi put visoko, na 6. mjestu.

Generacija koja je probijala barijere

Podsjetnik, iz te generacije sada su u Funchalu igrale Magdalena i Jelena Butić, Dora Kangler, Ria Glas, Aurora Stipanov, a igrale bi da nisu ozlijeđene i Latica Medvešek, Ana Goreta…
Baš ova generacija koja je osvojila u Funchalu 6. mjesto, baš one su uspjele osvojiti ono nešto prvo. Prvi put 6. na EP do 15, pa prvi put 4. na EP do 19 (Zagreb 2024.), pa prvi put 7. na SP do 20 u Brazilu prošle godine, prvi put su se plasirale i na seniorsko SP u Singapuru i evo, sad su prvi put 6. na seniorskom EP u Portugalu. To je kruna nekog rada.

Ponajveća poteškoća za svakog trenera su izostanci iz različitih razloga igrača/igračica. Mia Šimunić se suočavala minulo razdoblje s izrazito puno odustajanja igračica, iz različitih razloga, ali najčešće su djevojke jednostavno odustajale ne samo od reprezentacije, već mnoge i od vaterpola, sporta. O kolikoj brojci govorimo?
Neki smo dan, Dunja Bračun, naša team-managerica i ja stavljale na papir tko je sve otpao, a koje bi možda i dalje mogle tu igrati, za reprezentaciju. Ispalo je njih 30! U razdoblju samo od 2018. do danas. To su uglavnom godišta igračica od 1998. do 2006. Osipanja je zapravo i više, duže, barem 15-ak godina.

Razlozi odustajanja

Zašto, zbog čega djevojke kada dođu do 20 godina ili koju više, odustaju?
Teško im je, ali dva su razloga mislim. Prvi je što mi konkretno nemamo medalju, što se ne borimo za medalju, najviša odličja. Mi ne idemo po zlata na europskim prvenstvima ili olimpijskim igrama, kao što idu dečki. To onda predstavlja nedostatak motiva. Drugi i možda veći razlog, za vrhunski rezultat i vrhunski sport, biti najbolji u nečemu, ne samo u sporu već u bilo čemu što čovjek radi, treba puno truda, odricanja. Tu se onda preskaču obiteljska druženja, prijatelji, tu izlazite iz nekog ‘normalnog života’. Drugi ljudi to možda ne razumiju, ali to nije cjelodnevni posao već je to cjeloživotni poziv. Puno cura mi je znalo reći – „meni nedostaju prijatelji, nedostaju mi obiteljski ručkovi, roštilji s prijateljima, svadbe, tulumi…”

Dobro, to je nešto što opterećuje vjerujemo i muškarce…
Ali ih ima više.

To ste u pravu, ali i još nešto. Muškarci imaju dodatno novčano zadovoljstvo više u pogledu ugovora.
Imaju sada i djevojke, imaju ugovore. Neke malo veće, neke malo manje. Naravno, nije usporedivo s ugovorima muškaraca, ali neusporediv je cijeli ženski sport s muškim, no nije da nemaju baš ništa. Pogotovo sada.

Dobro, raste taj dio sigurno, ali u jednoj ŽAVK Mladosti. Kako je kada se ‘maknemo’ iz Zagreba?
Da, tu se treba nešto promijeniti, ali opet… nije niti to glavni problem. Glavni je problem što djevojaka nema! Nema konkurencije, nema nadmetanja. Sve one dođu na trening i znaju da će igrati. Govorim o klubu.

„Muški” i „ženski” sport

Zašto ih nema? Ili se mi kao društvo još uvijek ponašamo malo konzervativno prema sportovima, pa neke dijelimo na „muške”, druge na „ženske”, a onda u takvim razmišljanjima će neki reći kako vaterpolo nije za djevojke, žene?
Sigurno da ima toga. Potpuno je drukčije u zapadnoj Europi. U Španjolskoj se treneri javljaju, natječu tko će voditi žensku reprezentaciju. Ondje ih ima više koji žele voditi žensku nego mušku reprezentaciju. Tako je ili slično u Italiji, Mađarskoj, Grčkoj koje eto nisu klasična zapadna Europa, ali u ovom slučaju se tako ponašaju, postupaju. Ovdje kada muški trener dođe raditi u ženski klub, ostavlja se dojam kao da je nazadovao. Ali nije! Raditi sa ženama je takva jedna širina, zadovoljstvo. Emocije su tu puno dublje i ljepše nego s muškima, a imala sam priliku raditi i s muškim sportašima. Mislim da žena može dati puno više doživljaja, osjećaja, topline, ali i koncentracije. Vi kad kažete nešto ženi da napravi, ona će to i napraviti. Neće „ali ja bih možda ovako ili onako…”. Ne! Zašto je nama bilo sada reda u Funchalu? Zato jer su one stvarno napravile ono što smo se dogovorili. Nije to sad neka moja izmišljotina, nego su one same vidjele kada tako rade, na kraju završava dobro. Lijepo mi ih je gledati za minute odmora jer one me stvarno slušaju. One stvarno naprave ono što smo se dogovorile. Nekad prođe, nekad ne, ali one poštuju dogovor.

Komunikacija sa ženama

Vi ste trenerica, ali i pedagoginja, radili ste i s muškarcima. Kakva je komunikacija u smislu rječnika, odnosno morate li u ophođenju s vaterpolisticama paziti na svoje riječi? Smijete li vikati, kakav to učinak kod žena stvara, kako one reagiraju, ‘izleti’ li koja ‘gruba riječ’?

Mislim da svakom treneru kojem ‘izleti” takva neka neprimjerena riječ, treba raditi malo na sebi. Ja sam radila na tome i kod mene se to smanjilo. U nekim trenucima je to čak i potpuno nestalo. Ja ne vičem, ne galamim. Ako psovka ‘izleti’, onda to bude onako, ‘u zrak’. Nikome namijenjeno. Psovka meni. Nekad je dovoljan pogled. Znate, ono kad pogledate neku osobu, ništa ne velite, ali pogledom kažete „jel’ stvarno moguće da si ti to napravila”. To ostavlja puno dublji dojam od psovanja i galame. Tu se onda i trener iznervira. Mislim da je tu puno i naša psihijatrica, dr. Ljiljana Škrinjarić utjecala. Ne samo na mene, već cijelu ekipu. Ona nas je isto smirila. Od tuda mir u bazenu.

Koliko se promijenila Mia Šimunić kao trenerica zadnjih godina, što je vama Madeira odnosno Funchal donio?
Jako puno. Zadnjih 15 godina, sjećam se onih igračica iz 2018., pa ranije… Nisam to ista ja. Uči se na svojim pogreškama, uči se na tomu kako vas one doživljavaju, kako djeluju, kako reagiraju na ono što ste vi htjeli, a one nisu uspjele. Morate nešto mijenjati ako želite uspjeti. Mijenjati način, ton glasa, misli… Morate učiniti da vas one ‘čuju’. Mene one ove sada ‘čuju’. A bogami, ‘čujem’ i ja njih – za kraj „Razgovora s povodom” će Mia Šimunić, izbornica hrvatske seniorske ženske reprezentacije.

Iva Rožić druga strijelkinja EP

Uz sjajno 6. mjesto reprezentacije na Europskom prvenstvu u Portugalu, naš je vaterpolo ostvario i lijepo pojedinačno ostvarenje. Iva Rožić je na turniru u Funchalu postigla ukupno 24 gola, jednako kao Grkinja Vasiliki Plevritou s kojom je podijelila drugo mjesto u poretku najboljih strijelkinja Prvenstva. Najbolja je bila Španjolka Beatriz Ortiz koja je dala samo jedan gol više, 25.

Lea Saftić je bila VAR sutkinja finala

Zapaženu ulogu na nedavnom Europskom prvenstvu seniorki u Funchalu imala je i naša sutkinja, Riječanka Lea Saftić. Jedina hrvatska djeliteljica pravde imala je nekoliko zapaženih i jako dobro odsuđenih utakmica na Europskom prvenstvu, a da je tomu tako potvrda je stigla u finalu. Za završnu utakmicu nadmetanja, sraz Nizozemki i Španjolki, Lea Saftić je bila određena za VAR sutkinju. Čestitke i našoj Lei.