RAZGOVOR S POVODOM – Marko Bijač
U Rotterdamu se moramo nametnuti kao najbolja momčad
On je prvi vratar Barakuda. Njemu je povjereno već treću sezonu čuvanje vrata i najbogatijeg kluba na svijetu. On je, ma koliko to možda neki subjektivno protumačili, ali objektivno neće pronaći protuargumenta – najbolji vratar na svijetu. Marko Bijač! Jedna od temeljnih uzdanica izbornika Ivice Tucka i njegove momčadi koja upravo ulazi u iznimno značajno razdoblje. Sljedeća dva mjeseca, s manjom tek stankom tijekom siječnja za potrebe turnira Premier regionalne lige kao i našeg nacionalnog kupa, Barakude će se pripremati, uvježbavati akcije, igrati i utakmice, brusiti formu za kulminaciju koja slijedi od 14. do 21. veljače 2021. u Rotterdamu, na predolimpijskom kvalifikacijskom turniru.
Prvo okupljanje hrvatske vaterpolske reprezentacije odnosno prvi trening je u nedjelju, 27. prosinca u Zagrebu. Taj prvi pripremni ciklus će trajati do 30. prosinca, da bi se potom iznova okupili 3. siječnja 2021. u Zagrebu sve do 6. siječnja, kada slijedi put u Mađarsku, u Debrecen gdje ih očekuje europski kvalifikacijski turnir Svjetske lige. Upravo to dvomjesečno intenzivno razdoblje Barakuda, ali i konac jedne najblaže rečeno čudne godine kakva je bila 2020., bio nam je povod za razgovor s hrvatskom crvenom kapicom br. 1.
– Prije svega bi zaželio svima sretan Božić, a nadasve zdravlja u Novoj 2021. – iz Dubrovnika će, neposredno pred polazak za Zagreb, na okupljanje reprezentacije naš Marko Bijač. Okupljanje Barakuda i rekli bi… klapa tri. Treći pokušaj!
– Pa je, napokon nakon dva prijašnja pokušaja koja nam nisu u cijelosti uspjela odnosno prekinuta su. Ljetos na Korčuli, pa onda u jesen Zagreb, sada vjerujem da ćemo se napokon skupiti svi ili barem većina. A nakon Nove godine krećemo već i još malo ozbiljnije, jer već 8. siječnja nas čeka utakmica s Crnogorcima u četvrtfinalu kvalifikacija za završnicu Svjetske lige. To je početak jedne nove, a vjerujem i puno, puno ljepše 2021. A nadam se i da će za nas odmah biti i uspješan, iako taj turnir u Debrecenu ne nosi onakav ulog kakav je Rotterdam, ali predstavlja dobru provjeru onog što nas ondje čeka.
Nikada manje utakmica
Idemo malo ‘odvrtjeti’ film unazad, ali film 2020. Je li bila u vašoj karijeri godina s manje utakmica?
– Hm… to bi trebalo provjeriti, ali od kako sam u seniorima jel’, mislim da nije. Mislim, ne daj Bože ozljeda, pa se može dogoditi, ali… Stvarno jako malo utakmica, a pogotovo nama koji smo u Italiji. Igrači u Hrvatskoj su ipak uspjeli završiti i kup i prvenstvo, ali mi smo se u Italiji već krajem veljače ‘rastali’ prinudno i de facto se do kraja kolovoza nismo skupili. Šest mjeseci u komadu doma, bez vaterpola.
Osjeti li to na sebi i Marko Bijač?
– U početku, kolovoz i rujan, osjetilo se dosta, tako dugačko vrijeme bez utakmica. Međutim, imam sreću da sam u klubu s 15-ak vrhunskih igrača i onda mi često organizirano, sad će možda zvučati čudno, ali organizirano međusobne utakmice sa simboličnim nagradama tipa… ručak. Vjerujte, te utakmicu budu na razini… ajde, neću pretjerivati pa reći Final 8 Lige prvaka, ali nije ni daleko od toga. Jako ozbiljne utakmice. To je simulacija koja je i meni i svima ostalima jako puno pomogla. Zato se sada osjećam normalno, kao i prije. Opet, dobro će nam doći i turnir u Debrecenu da se mi u reprezentaciji, kao momčad dodatno uigramo jer će nam to biti posljednja provjera uoči Rotterdama.
Te vaše unutarklupske utakmice u Pro Reccu, jesu li momčadi uvijek iste ili…?
– Ne, ne, stalno se mijenja, ali to je stvarno 14 vrhunskih igrača i to vam bude baš prava utakmica. Imamo sve kao da je službeni susret. Semafor, vrijeme, suci… Vrlo ozbiljno – veli Bijač.
Dobro, nama se čini uz dužno poštovanje drugih vratara u klubu, ali da je postava s Bijačem na golu uvijek u prednosti?
– Ha, ha, dobro događa se i da ja izgubim, ne mogu reći, ha, ha. Međutim, većina utakmica je u ‘egalu’ i jako zanimljiva.
Drugi se nas moraju bojati
Sva pozornost vaterpolske javnosti u nas, pa tako onda i trenerske struke, vodstva HVS-a je usmjerena na Rotterdam koji će iznjedriti još tri olimpijske vize za Tokio. Znamo da je stožer reprezentacije, sasvim razumljivo nervozan jer već godinu dana živi u neizvjesnosti. Ima li nervoze kod vas?
– Sigurno da ima malo. Bio sam u reprezentaciji prije OI u Londonu 2012., kao i prije OI u Riju 2016. i oba navrata smo bili debelo ranije kvalificirani, sigurni. Nikad nisam osjetio taj neki pritisak koji sad možda osjećam. Dobro, možda nije pritisak prava riječ, ali u podsvijesti stoji, svijetli neka lampica koja upozorava… Međutim, mislim da smo mi kao momčad previše turnira i utakmica odigrali, previše pobjeda ostvarili, da bi nas remetio takav pritisak koji se logično stvara. Bilo je i težih utakmica, pa i važnijih. Sigurno da će biti teško, ali ne treba se previše ni opterećivati time. Ukoliko mi budemo na 90 posto, čak ne ni na 100 posto, nego blizu toga… mi moramo dosegnuti cilj. Isključivo se moramo okrenuti sebi i ničem drugom – naglašava Bijač.
Ne možemo se ne složiti s našim prvim vratarom, ali isto tako naglasiti i još nešto što je karakteristično baš za posljednjih godinu dana. Toliko je obilje čudnih sportskih rezultata, teško objašnjivih zadnjih 12 mjeseci. Primjerice, Bayern – Barcelona 8:2, Aston Villa – Liverpool 7:2 u nogometu, ali u našem sportu, vaterpolu ono finale Jug AO – Mladost 19:3, a u konačnici i recentni primjer, bronca naših rukometašica na EP. Želimo naglasiti, čuda su moguća i u Rotterdamu. Nitko više nije siguran.
– Naravno, ali to je ljepota sporta. Neizvjesnost. Dobro, možemo reći da je to ove godine malo istaknutije s obzirom na ove okolnosti, ali ne želim ni sebi ni suigračima stavljati takve neke negativne misli. Stvarno sam, stopostotno uvjeren, ukoliko smo mi pravi nema straha. Drugi moraju razmišljati o nama tada i nas se bojati, a ne obratno. Pogotovo u Rotterdamu. Tamo se moramo tako i postaviti, a na tom turniru imamo i najdužu klupu, slobodno ću to reći. Najveću kvalitetu!
U Tokiju će 7 momčadi ići na zlato
Iz Pro Recca nam opet dolaze dvojica Barakuda. Drugi je Nikša Dobud. U kakvoj je formi, ali probajte doista biti objektivan.
– Mogli ste ga sada vidjeti na turniru Lige prvaka u Ostiji. Još jednom je dokazao da je njegova kvaliteta neupitna i može donijeti samo pozitivno. Nadam se da će e brzo moći prilagoditi, na kraju krajeva on je već radio u ovom sustavu s izbornikom Tuckom. Želim mu samo da nastavi ovako kako radi u klubu. No, ne gledam ja to, ne dijelim igrače na “nove”, “stare”… Ne, idemo svi zajedno, najbolji, onako kako je to bilo dosad.
Na posljednja dva velika natjecanja, Svjetsko prvenstvu u Gwangjuu 2019. odnosno Europsko prvenstvo 2020., briljirale su Italija, Španjolska, dakako i Mađarska. Je li nam momčadi poput Italije i Španjolske postaju veći problem, suparnik od primjerice Srbije? Jeste li vidjeli kod njih nešto novo, nešto što njih izdvaja, nama ne paše…?
– Teško je generalizirati tko je nama veći ili opasniji suparnik. To su sve momčadi koje mogu na jednom turniru svaka svaku pobijediti. To je velika pobjeda vaterpola jer mi sada imamo, ako Bog da, na Igrama u Tokiju 6-7 najozbiljnijih pretendenata na zlato. Ne na medalju, nego baš na zlato! To je samo veliki dobitak za vaterpolo. Što se tiče Italije i Španjolske, očito je da vaterpolo pogotovo s izmijenjenim pravilima, izbacuje brzinu reakcije, brzinu igrača, tranziciju. Sigurno da oni tu imaju možda nešto manju prednost u odnosu na nas i Srbiju čija se igra malo više bazira na onom starom ‘bek-centar’. Nema po meni generalizacije, već mislim da mi sa svima njima možemo igrati potpuno ravnopravno i sve možemo dobiti – naglašava Marko Bijač.
Protiv Juga će se svi namučiti
Naš vratar Pro Recca u Italiji stanuje baš u Reccu, praktički predgrađu Genove. Recco je maleno mjestašcu od kojih 10.000 stanovnika. Kako ste se snašli ondje, ima li trenutaka kada vam je možda i dosadno malo?
– To je maleno i jasno neusporedivo mirnije mjesto u odnosu na velik grad i luku kakva je Genova. No, naviknuo sam na takav, malo mirniji život. Konačno, Dubrovnik jest veći grad, ali izvan ljeta je poprilično miran. Takav je i život. Ja sam ondje s djevojkom, tamo je i naš Nikša, pa onda Aleksandar Ivović… Družimo se i ništa nam stvarno ne fali. Kada sam slobodan, imate u okruženju i velikih gradova na sat vremena samo. Recimo Milano, Torino na možda dva sata. Čak mogu reći da je na boljoj poziciji, što se tiče recimo nekih izleta, nego Dubrovnik. U nas je Dubrovnik skroz na jugu i možete možda do Splita, a do Zagreba 5-6 sati autom. Ma ne, osobno sam i više nego zadovoljan u Reccu, posebno od kako su nam obnovili i otvorili naš stari bazen.
Legendarna Punta Sant’ Anna?
– Da, sada dođem do bazena pješice, a kada smo prije trenirali u Soriju, to je bilo 10-15 minuta autom u jednom smjeru, pa tako dvaput dnevno.
Kako se pak snašao Rudićev nasljednik na klupi, odnosno novi trener Gabriel Hernandez? I kako ste se vi naviknuli na njega?
– On je dosta iskusan trener, svi ga znamo dobro i iz Rija kada su nas pobijedili (9:4 u skupini). Imamo kvalitetu, a malo pomalo unosi svoje ideje i vjerujem kako vrijeme bude odmicalo da će to i izgledati još bolje nego sada.
Ta ideja je što… brža igra? Vidimo i da je smanjio broj igrača.
– Ideja mu je bila stvoriti lijepu grupu, da tako velim, da nema puno igrača koji moraju sjediti na tribini što je možda bilo proteklih godina u Pro Reccu. Njegov je mentalitet nešto slično onomu što igra španjolska reprezentacija, dakle dosta brz vaterpolo.
Kakvim vam se čini naš prvak Jug AO? U istoj ste skupini Lige prvaka, sada u Ostiji se još niste susretali, ali imali ste priliku gledati svoj matični klub.
– Jug je u Ostiji pokazao najkonkretniju igru, a možda i najbolju formu. Još jednom su pokazali da i ove sezone pucaju na najviše ciljeve kako u Prvenstvu Hrvatske, tako i u Ligi prvaka. Tko god bude igrao s njima, morat će se jako namučiti s njima za ostvariti pozitivan rezultat – za kraj će Marko Bijač, čuvar hrvatske mreže, posljednja prepreka svima koji Hrvatskoj žele dati gol.
