Hrvatski Vaterpolski Savez

Početak srpnja obilježila je reprezentacija do 18 godina, svjetski prvaci u portugalskom Rio Maioru. Tada smo opravdano opjevali taj naraštaj, tu našu zlatnu reprezentaciju i njezinog izbornika Hrvoja Koljanina koji nam je priuštio vrhunsko zadovoljstvo, ponos i sreću.
Ni slutiti tada nismo mogli kako je to tek početak vala, zlatnog vala hrvatske vaterpolske mladeži, a koju su nam priuštili momci do 16 odnosno 20 godina. Nova dva zlata, svjetsko u Zagrebu za onaj mlađi naraštaj i europski u Varni mlađih seniora.

Koliko god dana proteklo, nećemo prestati podsjećati na nesvakidašnji veličanstveni uspjeh. Stoga smo se za ovu priliku, a za rubriku „Razgovor s povodom”, odlučili za kraće razgovore s obojicom trenera, autora recentna dva zlata. Naslove koji su u konačnici i osvojeni u razmaku od ukupno dva tjedna ili 8 dana od jednog do drugog finala.

Ovaj Razgovor ili sada primjerenije možda Razgovori s povodom, pripadaju Bruni Sabioniju, izborniku reprezentacije do 16 godina (svjetski prvaci) i Zoran Bajiću, izborniku momčadi do 20 godina (europski prvaci).
Postoje sličnosti (jasno u vidu zlatne kolajne), a opet i razlike (primjerice, duljini priprema).

Momčad s 12 okupljanja

Bruno Sabioni je imao način rada koji je nalikovao Ratku Rudiću nekoć, iznimno dugačke pripreme. Posljednjih mjesec dana bez slobodnog dana! Ukupno pak, 12 okupljanja, priprema.
Mi smo se našli završno početkom lipnja, pa imali 7 dana pauze radi mlađejuniorskog turnira na Korčuli, da bi se nakon toga ponovo našli, pa imali još jednu pauzu radi juniorskog Prvenstva Hrvatske u Zagrebu, pa onda radili ‘u komadu’ mjesec dana do početka Svjetskog prvenstva. Tako da smo mi skoro pa dva mjeseca bili u završnim pripremama – veli Bruno Sabioni
No, mi smo već u prosincu prošle godine počeli s prvim okupljanjima, čak i ranije. Razlika ipak postoji između ove moje generacije do 16 i od kolege Bajića koji radi s momcima do 20 godina koji su zapravo cijelu godinu u trenažnom procesu sa seniorskim momčadima. To su već dečki kojima ne treba puno objašnjavati. Ova moja reprezentacija su još praktički djeca, imaju oni puno utakmica, ali su ipak tek na početku reprezentativne karijere. Zato je moj pristup malo drukčiji, osim toga to je sam početak izgrađivanja kuta reprezentacije. On se stvara, začinje u toj dobi. Od ponašanja do igre

Put u Sydney
Zoran Bajić je imao drukčiji put, uvjetovan i takvim okolnostima. Naime, njegovi momci su prvo umjesto klasičnih priprema, u srpnju otputovali u Sydney na završni turnir Svjetskog kupa umjesto seniorske vrste. Drugi kraj svijeta, silna vremenska razlika i dvobojima s najjačim, ali seniorskim momčadima planete. Momčad do 20 pojačana za Vlahu Pavlića, Maura Ivana Čubranića, Tina Brubnjaka i Karla Babića.

Iskreno, malo sam se u početku pribojavao tog turnira jer što ako gubimo po 10-15 golova razlike – prisjeća se danas Zoran Bajić.
To neće imati svrhu u smislu priprema za Europsko prvenstvo, a još k tomu smo, budući da smo bili na drugom kraju svijeta, ostali i bez sparing partnera u Europi. Svi na koje smo računali su već našli druge partnere, tako da smo mi po povratku bili primorani raditi sami. U Sydneyu sam rekao momcima samo da budu hrabri, nikoga se ne plašimo, ne bojimo i neka igraju. Reakcije su bile sjajne. Kako njihove u vodi, tako i kasnije jer su mi prilazili svi treneri i bez kurtoazije hvalili igru.

Nikad kraće pripreme
Sjećamo se još nečeg. Dan prije polaska u Bugarsku, u Varnu, spomenuli ste kako nikad niste bili zadovoljniji nekim priprema nego sada.
Da, i za toga stojim i dalje. Imali smo pripreme nikad kraće, ali sve što smo željeli, to smo učinili. Bili smo na pravom putu, nisam sumnjao u to pa čak ni nakon dva poraza u skupini, od Italije i Grčke. Zato jer sam vidio da smo tada sami sebe pobijedili. Bio sam sto posto siguran da se to neće ponoviti i da ćemo se kroz turnir dizati. Bio sam uvjeren da će to postati sigurno kvalitetno. Nisam znao do koje mjere. Protiv Srbije je to bilo očekivano teško i tvrdo, već i zato jer je to bilo četvrtfinale. Rezultat na kraju od jednog gola više za nas, čak je i varljiv jer smo vodili uglavnom i s 3 gola. Da ne govorim o Italiji koju smo u polufinalu totalno ‘razmontirali’. Nakon utakmice mi je prišao talijanski izbornik, Christian Presciutti i rekao – „Zorane, mi takav poraz nikad nismo doživjeli u polufinalu ni s jednom generacijom”. Finale protiv Španjolske je počelo negativno, ali smo se vratili na fanatičan, odličan način. Koncentrirani, mirni, hladni što nije bilo lako – prisjeća se Zoran Bajić za hvs.hr

Hrvatski stil
Pitanje za izbornika Sabionija, razvijamo li svoj, hrvatski stil igre?

Mislim da je to apsolutna istina. Svi, i kolege Koljanin, Bajić i ja smo tu već duže vremena, iako sebe uopće ne bi stavio u istu rečenicu s navedenim trenerima. Budimo realni, obojica imaju više iskustva. Od vođenja seniorskih momčadi pa nadalje. Hrvoje Koljanin je vodio jedan Vouliagmeni i Olympiacos, a Zoran Bajić osvajao trofeje s Mladosti. Generacija igrača koje ja vodim je specifična jer je to sam uvod, djeca koja ulaze i u pubertet, te to je sklizak teren. Ja obožavam s takvom djecom raditi. Njima usađujem pojmove zajedništva, obitelji, stvaranja kulta reprezentacije koji nas vodi naprijed. Kasnije tek dolazi taktika i tehničke stvari o kojima pričamo i vježbamo. Meni je veće bogatstvo od zlatnih medalja koje smo osvojili, kada mi se jave igrači poput Batoša recimo, koji su igrali kod mene, a sada su stariji, te su oni osvojili zlata u svojim uzrastima. Pa mi piše poruku kako mu je drago da su sve generacije osvojile medalje, i oni koji su sada stariji i ovi mlađi.

Izbornik Bajić se nadovezao…

Drago mi je prvenstveno zbog tih mladića, drago mi je da smo nastavili taj zlatni niz prije nas, do 16 i do 18. Iskreno, nama se i javio na samom početku prvenstva u Varni imperativ da mi sad budemo pravi. U početku smo imali problema, malo smo se ‘tražili’ kroz skupinu, ali smo uspjeli to prebroditi. U početku stvarno nismo znali kakvi smo. Nismo imali provjere s vršnjacima drugih momčadi, sparing-partnere. Kasnije, kako smo radili najviše na sebi, od četvrtfinala kad je i bilo najpotrebnije, dečki su tad bili i najbolji.

Uloga HVS-a
Bruno Sabioni je istaknuo ulogu HVS-a u organizacijskom pogledu u ‘kovanju’ ovoljetnih zlata.
Nisu slučajne sve ove medalje, sva ova zlata. Znate, ono razdoblje kada smo imali ‘sušu’ od 7 godina bez medalja u mlađim uzrastima, ja sam i tada govorio da Hrvatski vaterpolski savez radi fantastično. Naime, ta ulaganja, taj napor koji HVS radi za mlađe uzraste, jamčim da to drugi savezi nemaju. Španjolci imaju sreću što je sve u Kataloniji, pa su uvijek zajedno, ali ovo što mi radimo u Hrvatskoj… Mene ljudi pitaju koliko sam imao okupljanja, odgovaram od prosinca prošle godine jedno 12. Pa pitaju, „jel’ moguće da je Savez iza svega toga stao?”. Velim – da! I to je poanta cijele priče. Ta djeca sad kad se vrate u klubove, oni su i mentalno jači, oni su reprezentativci, onda oni ‘vuku’ i ove ostale. I dakako, još nešto vrlo bitno, rad u klubovima. Pa, sa svom ovom djecom netko radi u klubovima. Njihovi treneri! Ne zaboravimo, apostrofirajmo rad klubova.

Cilj je seniorska vrsta
Zlata mlađih uzrasta su divna i valja ih slaviti, ali ona nisu temeljni cilj. Je li za očekivati da su i ova zlata svojevrsni zalog vjere u budućnost uspjeha seniorske reprezentacije?
Pa, da! To je svrha, to je krajnji cilj i Saveza i svih izbornika mlađih vrsta, izbornika seniora – napominje Zoran Bajić i nastavlja.
Neka svaka ta momčad da 2-3, kamo sreće i više igrača za A reprezentaciju u kojoj već jesu Pavlić i Čubranić koji imaju 21 godinu, a iz ove do 20 su među seniorima Tončinić, Šušić, Jerković… Pa, to je ogromno bogatstvo. Nepresušan izvor, bunar talenata. Čestitam svima, kolegama i drugih reprezentaciji, Savezu, toj djeci.