Put do Fukuoke 7
RIM 2009. – Bronca u Vječnom gradu
Postolimpijska godina, a 2009. je bila upravo takva, nerijetko u momčadskom sportu ‘izaziva’ određene promjene u sastavu. Pomlađivanje se to najčešće zove. Tako je bilo i tada. Od reprezentativne su se kapice oprostili kapetan Zdeslav Vrdoljak, nije više bilo ni udarne igle Tea Đogaša, baš kao ni pouzdanog braniča Aljoše Kunca. No, nije kraj. U bolnici nam je završio zbog problema s trombom Maro Joković, a mjesec dana prije početka Svjetskog prvenstva i jedan od junaka Melbournea, Pavo Marković. Petorica igrača! Skoro pa pola momčadi.
Međutim, na naslovne se uloge počeo pripremati ‘novi val’, a u njemu – Sukno, Muslim, Obradović. Tada još nismo mogli znati preciznije kolika je u njih snaga. Spoznat ćemo kasnije. No, u ljeto 2009. izborniku Rudiću nije bilo baš lako. Imao je tek polovicu momčadi od one koja se okitila zlatom u Australiji, a kako nam se sada omilio osjećaj postolja, letvica očekivanja se nije spuštala.
Štoviše, osvojeno je srebro u Svjetskoj ligi u Podgorici, ali skupo smo ga platili. Kapetana Barača su ‘stisnula’ leđa, a ozlijeđen je i Muslim, tada otkriće klupske sezone. Bez njih se moralo u Pescaru, na Mediteranske igre. O da, i to je bilo jedno naporno ljeto s tri natjecanja. Ipak, ono glavno nas je tek čekalo.
Uz rijeku Tiber, od 17. srpnja do 2. kolovoza, Svjetsko prvenstvo u Rimu. U Vječni grad je Rudić poveo 13-icu – Ivo Brzica, Damir Burić, Miho Bošković, Nikša Dobud, Ivan Buljubašić, Srđan Antonijević, Frano Karač, Andro Bušlje, Sandro Sukno, Samir Barač, Igor Hinić, Paulo Obradović i Josip Pavić.
Mislite da je kraj nevoljama? Nije! Dan uoči dolaska u Rim, na posljednjem je treningu vrataru Paviću puknuo mali prst na ruci, ali su taj podatak vratar, izbornik i cijeli stožer pomno čuvali. Imao je Jozo povez na ruci, ali Bože moj, znaju tako vratari ‘čuvati’, učvršćivati prste, pa nitko nije odveć pitao. Posebno još i poradi kvalitete Pavićevih obrana. Kada su Barakude došle u Rim, Bušlje je legao dva dana u krevet (temperatura), Buljubašiću se ukočio vrat, a zadnje dvije utakmice smo igrali bez Antonijevića, ozljeda leđa. Pa, ima li kraja!?
Svemu tomu unatoč, kroz skupinu su Barakude prokrstarile. Brazil 11:2, pa jaka Crna Gora čak 11:5, a onda i Kina, 15:5. Četvrtfinale? Niti tu nismo imali problema, protiv Rumunjske, 7:5. Ponovo u krugu 4. Nažalost, u polufinalu smo tog puta naišli na boljeg suparnika. Srbija je slavila minimalno, 12:11, ali nije gotovo. Još se ima za igrati. Za medalju, za broncu. Tu su nam suparnici bili Amerikanci.
Mi u početku u manjem grču, SAD neopterećene, ali klasa i kvaliteta ipak dolazi do izražaja. Mučili smo se u početku, bilo je i 1:3 i 2:4, u drugoj četvrtini je četiri puta uzdrmana američka vratnica i greda, od toga u jednom napadu čak triput. Nećemo se izvlačiti na pomanjkanje sreće. U trećoj četvrtini preokret. Barač 4:4, pa Bušlje 5:4 (konačno vodimo). Četiri minute prije kraja, u istoj minuti dva naša gola – Obradović s igračem više i Burić s 2 metra za 7:5! Prvi put dva gola prednosti. Smanjili su Amerikanci na 7:6, ali 27 sekundi do kraja Igor Hinić zaključuje priču pogotkom za 8:6. To je bio i konačni rezultat utakmice.
Prva bronca sa svjetskih prvenstava i druga uzastopna. Počeli smo to brojati.
