OLIMPIJSKO ODBROJAVANJE (XII)
Barakude na Olimpu
Samo 16 dana dijeli nas do trenutka paljenja olimpijskog plamena u Tokiju i početka Igara 23. olimpijade. Samo mala leksička poduka, u Tokiju se ne održava olimpijada, već Igre olimpijade. Naime, olimpijada je pojam koji označava četverogodišnje razdoblje od jednih do drugih Igara. Doduše, ova generacija baš živi u vremenu u kojem će razdoblje od jednih do drugih Igara biti 5 godina, ali toj se temi nećemo vraćati.
U našem olimpijskom odbrojavanju mi smo došli do pretposljednje epizode, odnosno do olimpijske godine 2012. Te je godine kraljica Elizabeta II obilježila 60 godina na prijestolju; američki svemirski program svemirskih raketoplana (Space Shuttle) je okončan; na tržištu se pojavio Windows 8 za tablete; u SAD su preminuli Neil Armstrong, prvi čovjek na Mjesecu, te velika pjevačica Whitney Houston. Jedan od gledanijih filmova je bio Lincoln, ali i Hobiti. U Hrvatskoj je početkom te godine organiziran referendum za ulazak u EU. Našem je pak vaterpolu, 2012. donijela najveću radost…
LONDON 2012.
Britanska prijestolnica je postala prvi grad na svijetu koji je i treći put ugostio Igre. Nakon 1908. i 1948. Bile su to Igre na kojima su Katar, Brunei i Saudijska Arabija prvi put poslali sportašice. Michael Phelps je tada osvojio svoju ukupnu 22. olimpijsku medalju i tada postao najtrofejniji sportaš u olimpijskoj povijesti. U London su svoje sportašice i sportaše poslale čak 204 države. Hrvatska je poslala do danas rekordnu brojku od čak 107 sportašica i sportaša. Vaterpolisti ili naše Barakude, bile su vrh koplja.
Momčadi koja je već imala zlato sa SP (2007.), kao i s EP (2010.), za triptih je nedostajalo baš to. Olimpijska lovorika. Ujedno, bilo je to i posljednje natjecanje legendarnog Ratka Rudića na hrvatskoj klupi, a što se unaprijed znalo. Sam Rudić je Londonu prišao iznimno studiozno. Nakon posrtaja na Europskom prvenstvu u Eindhovenu početkom godine (9. mjesto), momčad je djelomice redizajnirana, obogaćena iskusnim igračima poput Vićana i Hinića. Do najsitnijeg detalja je isplanirao svaki korak do, ali i u samom Londonu. Zaključno do famoznog računanja koliko sekundi treba dizalu u paviljonu u kojem će biti smještene Barakude u Olimpijskom selu, da prevezu cijelu momčad. Početak ljeta je protekao u očito sjajnim pripremama što je potvrdilo zlato u Svjetskoj ligi u Almatiju, ali i briljantna izvedba desetak dana prije Igara s prvim mjestom na turniru u Dublinu i jakim suparnicima poput Mađarske i Crne Gore.
Na Igre na Temzi, Rudić je odveo 13-icu u sastavu – Pavić, Burić, Bošković, Dobud, Joković, Muslim, Buljubašić, Bušlje, Sukno, Barač, Hinić, Obradović i Vićan. Sudbina je htjela da prvu, ali i zadnju utakmicu tog olimpijskog vaterpolskog turnira odigra baš – Hrvatska. Lako za prvu, ali ako odigrate i zadnju, to onda zna se što znači.
Hrvatska je u Londonu, malo je reći briljirala. Za početak je ‘pala’ Grčka (8:6) s Pavićevih 14 obrana, što je bio tek početak. U 2. kolu je pognute glave bazen napustila i Španjolska (8:7). Potom je hrvatski uragan odnio tadašnje svjetske prvake iz Šangaja godinu dana ranije, Italiju (11:6), pa u 4. kolu i Australiju (11:6). Talijani su imali protiv nas igrača više 5-14, a Australija 2-8. Toliko o HR obrani, na čelu s Pavićem i 10 obrana protiv Australije. Kazahstan logično nije mogao bolje proći (12:4).
U četvrtfinalu su SAD, one iste koje su nas nadigrale četiri godine ranije u Pekingu, ‘samljevene’ (8:2). Njihov igrač više nestvarnih, 0-14. Prvi smo gol primili tek u 19. minuti! U polufinalu je svladana i Crna Gora (7:5), Josip Pavić je opet imao dvoznamenkasti broj obrana, točnije 14. Potom u nedjelju, 12. kolovoza 2012. pred opet dupkom ispunjenim tribinama, 5.000 gledatelja, posljednje natjecanje na cijelim Olimpijskim igrama. Vaterpolsko finale Hrvatska – Italija. Završilo je 7:5! Barakude su dosegle Olimp! Način pak na koji je Hrvatska odigrala te Igre, najbolje je rekao sam Ratko Rudić odmah nakon finala:
– “Bio sam na mnoštvo Igara, vodio jako puno utakmica, ali ovakvu dominaciju neke momčadi na olimpijskom vaterpolskom turniru kakvu je imala Hrvatska, to se još nije dogodilo”.
Posljednja velika medalja koja je nedostajala hrvatskom vaterpolu od osamostaljenja, pospremljena je u vitrine. Naša je! Sada idemo sve to samo ponoviti!
– Olimpijski su pobjednici u muškoj konkurenciji bili Hrvati, ispred Italije (srebro) i Srbije (bronca). Kod žena su najbolje bile Amerikanke, ispred Španjolki i Australki.
– Najbolji igrač olimpijskog turnira bio je Josip Pavić koji je slijedom toga iste godine proglašen za najboljeg vaterpolista na svijetu u izboru FINA, dok je u Europi, u izboru LEN najbolji bio Miho Bošković, a drugi Josip Pavić.
– Najbolji strijelac natjecanja bio je Andrija Prlainović (Srbija) s 22 gola.
– S prosječnom visinom igrača 197 cm u Londonu 2012., Hrvatska je postala najviša momčad u povijesti svih olimpijskih igara!
– S prosječnom težinom od 102 kg u Londonu 2012., Hrvatska je postala i najteža momčad u povijesti svih olimpijskih igara!
– S 4.2 milijuna stanovnika te 2012., Hrvatska je postala najmanja država na svijetu koja je postala olimpijski pobjednik u vaterpolu!
– Igor Hinić je tada nastupio na svojim petim olimpijskim igrama što je hrvatski rekord. Uostalom, više ima samo jedan vaterpolist u povijesti, Manuel Estiarte – 6.
FOTOGRAFIJE
“Zlatno desetljeće hrvatskog vaterpola” (monografija Hrvatskog vaterpolskog saveza – Zagreb, 2018.)
