OLIMPIJSKO ODBROJAVANJE (VI)
Kasnih ’60-tih godina prošlog stoljeća nema još kraja ratu u Vijetnamu, ali se nazire kraj Beatlesima. To je doba i kada je relativno blizu New Yorka organiziran trodnevni koncert, famozni Woodstock. U Zagrebu je zadnje godine tog desetljeća otvoreno kultno mjesto za mnoge nadolazeće generacije, pa između ostalog i sportaša, Saloon. U političkom svijetu Hrvatske, konac ’60-tih i početak ’70- tih godina je također povijesno bitno doba, poznatije samo kratko kao “Hrvatsko proljeće ’71”. Neki prvi slabašni snovi o slobodi koja će u punoj mjeri doći tek dva desetljeća kasnije.
U vaterpolu je pak slijedila doslovno… hrvatska era. U Zagrebu je Mladost upravo u tom razdoblju osvojila 4 naslova prvaka Europe, od toga tri uzastopno kao prva momčad kojoj je to uspjelo. No, i na najvećem su sportskom natjecanju u našem sportu zlatom optočeni upravo Hrvati.
CIUDAD DE MEXICO 1968.
Prvo hrvatsko olimpijsko zlato
Dakako da je zlato u Londonu 2012. bila prva olimpijska pobjeda pod hrvatskim znamenjem, našim grbom i zastavom, ali hrvatski su vaterpolisti proslavljali svoje i ime Lijepe naše, i prije osamostaljenja države. To što su ušli u krug sportskih besmrtnika prije rođenja Republike Hrvatske, ne znači da njihova ostvarenja nisu jednako tako i hrvatske olimpijske medalje. U prijašnjim smo dijelovima feljtona “Olimpijsko odbrojavanje” navodili sve hrvatske igrače i trenere koji su osvajali medalje na Igrama. Do Meksika 1968. osvojena su čak tri srebra (Helsinki ’52., Melbourne ’56. i Tokio ’64.). Sada je došao red na zlato… No, prije toga, malo o Igrama u Meksiku.
Igre u Meksiku 1968. bile su prve OI održane u nekoj državi španjolskog govornog područja i prve na području koje se naziva Latinska Amerika odnosno Središnja i Južna Amerika. Ujedno, to je bilo natjecanje koje je održano na najvišoj nadmorskoj visini kada su u pitanju ljetne OI (2.250 m), što je iziskivalo dodatan napor, potrebu za malo dužu aklimatizaciju itd. Stoga su se na tim Igrama prvi puta pojavili sintetički dresovi kod atletičara, a za koje se tada vjerovalo da pogoduje većoj prozračnosti.
Na OI u Ciudad de Mexicu prvi je put uvedeno protudopinško testiranje, a cijele su Igre, sva nadmetanja bila pokrivena najsuvremenijim elektroničkim uređajima koji bi mjerili vrijeme, širine, visine, duljine… što god je bilo potrebno. Prvi je put žena upalila olimpijski plamen, a prvi put su se na ovim OI pojavili kao zasebne reprezentacije, Zapadna i Istočna Njemačke. Čehinja Vera Časlavska je osvojila 4 zlata i otvoreno prosvjedovala protiv sovjetske invazije na njezinu zemlju. Bob Beamon je skočio 8.90 m u dalj, a dvojica američkih sprintera na 200 metara (zlatni i brončani) tijekom intoniranja himne SAD spustili su glavu, ali podignuli stisnutu šaku u crnoj rukavici. Pozdrav pokretu “Black Power” koji se borio protiv rasne podvojenosti u SAD. Svečanost zatvaranja OI u Meksiku prvi je put u cijelosti televizijski prenošena u boji. Velike su se stvari zbivale i u vaterpolu.
– Olimpijski turnir 1968. u Ciudad de Mexicu ’68. poznat je i po prvom uvođenju nove vaterpolske lopte. Kožne lopte su otišle u povijest, tvrtka Voit iz SAD je proizvela plastičnu žutu loptu.
– Nije to bila jedina promjena. Godinu dana ranije, 1967. uvedene su osobne pogreške umjesto dotadašnjeg pravila isključenja sve do sljedećeg gola. Nadalje, svaka treća osobna pogreška kažnjavala se kaznenim udarcem (tada četvercem), a igrač s tri osobne je morao napustiti igru što je ostalo do danas neizmijenjeno. Ove su promjene koje su išle na ruku tehnički savršenijim igračima pogodovale jasno baš hrvatskim vaterpolistima.
– U reprezentaciji koja je u Ciudad de Mexicu osvojila zlato, od 11 igrača čak 8 su bili Hrvati – Ronald Lopatny, Ozren Bonačić, Zdravko Hebel, Zoran Janković, Miroslav Poljak, Karlo Stipanić, Uroš Marović i kapetan momčadi Ivo Trumbić. Ostali su još bili Đorđe Perišić, Mirko Sandić i Dejan Dabović. Postojao je doduše i pričuvni igrač, a taj je bio… Ratko Rudić. Izbornik je bio također Hrvat. Aleksandar Seifert.
– Na turniru je nastupalo 15 momčadi, s tim da ih je trebalo biti 16, a riječ je o Australiji. Samo što su tamošnje vlasti držale da je “suludo bacanje novca poslati vaterpoliste na Olimpijske igre”.
– Momčad tadašnje Jugoslavije je u skupini pobijedila Egipat 13:2, remizirala s Istočnom Njemačkom 4:4, svladala Meksiko 9:0, Nizozemsku 7:4, Grčku 11:1, te Japan 17:2, a izgubili su od Italije 5:4. Nakon skupine je slijedila utakmica s jakom Mađarskom, nešto što bi danas nazvali polufinalom, iako u to se doba još nisu igrala klasična polufinala i finala. Međutim ono što je bitno, nakon 12 godina bez pobjede nad Mađarima, momčad tadašnje države je pobijedila 8:6, da bi u izravnom dvoboju za zlato sa SSSR u produžetku trijumfirala 13:11. Kao kuriozitet navedimo da je Sovjetski Savez u toj utakmici svih 11 golova postigao iz četverca!? S tim da su ih imali i jedan više, ali je vratar Stipanić obranio.
– U konačnom poretku, zlato je pripalo Jugoslaviji, srebro SSSR, a bronca Mađarskoj.
—
MÜNCHEN 1972.
Krvave Igre
U povijesti modernog olimpizma i sporta općenito, Igre u glavnom bavarskom gradu zauvijek će ostati upamćene po prolivenoj krvi sportaša i policajaca, po terorističkom napadu jedne palestinske skupine na izraelske sportaše. Ukupno je čak 17 osoba poginulo u najtežem trenutku u povijesti OI.
Igre 1972. trebale su biti, a i zamišljene su kao sasvim drukčije od onih kakvim ih svijet pamti. Trebale su to biti Igre sreće i slobode, natjecanje u kojem bi se Njemačka (tadašnja Zapadna Njemačka) niti 30 godina od okončanja II. svjetskog rata, trebala predstaviti kao moderna, bogata, sretna, demokratska i sigurna država. Sa sportskog stajališta, u Münchenu se u olimpijskim program vratio rukomet i streličarstvo, a prvi su put ušli sportovi poput kajaka i kanua. Prvi je put na svečanosti otvaranja Igara polagana i prisega sudaca.
Olimpijske igre u Bavarskoj pamtit će se po čudesnom američkom plivaču Marku Spitzu koji je na tim Igrama osvojio čak 7 zlatnih medalja. Proći će dosta vremena dok ga ne nadmaši sunarodnjak, Michael Phelps. Ruska gimnastičarka Olga Korbut osvojila je tri zlata, a prvi put u povijesti OI, košarkaška je reprezentacija SAD izgubila jednu utakmicu. Ne bilo koju, već finale i to protiv SSSR-a. Uvjereni u sudačku krađu, srebrne medalje su odbili primiti, te se i one i danas nalaze u Olimpijskom muzeju u Lausannei. U vaterpolu pak, opet promjene pravila…
– Vrlo brzo nakon OI u Meksiku, već 1969. uvedeno je pravilo po kojem napad ili posjed lopte jedne momčadi može trajati najviše 45 sekundi, a za teške prekršaje je uvedeno pravilo isključenja od 1 minute ili do prvog sljedećeg pogotka.
– Na olimpijskom se turniru pojavilo 16 momčadi koje su bile podijeljene u tri skupine, a dvije prvoplasirane su ulazile u završni turnir.
– U momčadi Jugoslavije od 11 igrača, ponovo je 8 – Hrvata: Duško Antunović, Ozren Bonačić, Siniša Belamarić, Ronald Lopatny, Ratko Rudić, Uroš Marović, Zoran Janković i Karlo Stipanić. Uz njih u sastavu su još bili Mirko Sandić, Đorđe Perišić i Mišo Marković. Ova je momčad u skupini svladala – Kanadu 12:4, Rumunjsku 8:7, Meksiko 5:3, Kubu 7:5, , te izgubila od SAD 5:3. Na završnom se turniru nisu proslavili, budući da su poraženi od SSSR 5:4, Mađarske 4:2, remizirali s Italijom 6:6, te pobijedili tek Zapadnu Njemačku 5:4. Dostatno tek za ukupno 5. mjesto.
– Najstariji vaterpolist na turniru bio je Japanac Toru Arase (37), a najmlađi Kanađanin Guy Leclerc (17)
– Olimpijski pobjednici postali su vaterpolisti SSSR-a, srebro je pripalo Mađarskoj, a bronca SAD.
FOTOGRAFIJA
“Stoljeće hrvatskog vaterpola” – Monografija hrvatskog vaterpola (Zagreb, 2010.)
