OLIMPIJSKO ODBROJAVANJE (V)
Ovog tjedna, odbrojavajući lagano i dane do Tokija, oprostit ćemo se s ’50-tim, a ući u neki će reći u ‘lude’ ’60-te godine. U svijetu je to već doba i osvajanja svemira, velikih znanstvenih ostvarenja, otkrića, ali i usijanja u hladnoratovskom nadmetanju dviju tadašnjih velesila. Što se tiče vaterpola, i naš će se sport u ’60-tima lagano mijenjati (od lopte pa nadalje), ali konac ovog desetljeća će pripasti i generaciji Hrvata koja je osvojila prvo naše vaterpolsko olimpijsko zlato. Iako, do toga ćemo morati pričekati sljedeći tjedan. Nemojmo preskakati neke Igre, godine, ne manje značajne turnire…
RIM 1960.
Medalja ‘umaknula’ za 1 gol
Manje je znano da je Vječni grad domaćinstvo Olimpijskih igara dobio još 1908. godine, ali dvije godine ranije eruptirao je Vezuv. Ma koliko on ipak bio nadomak Napulju, a ne Rimu, tadašnji su se olimpijski čelnici preplašili i odustali od Rima. Glavni grad Italije čekao je malo više od pola stoljeća prije nego je konačno ugostio najbolje od najboljih u svijetu sporta.
Bile su to Igre na kojima je prvi put nastupio Singapur koji se tek otrgnuo britanskog kolonijalnog stiska, a posljednji su put nastupali južnoafrički sportaši. Barem posljednji puta dok je ondje vladao apartheid ili rasna podvojenost. Prvi put nakon Rima 1960. sportašice i sportaši iz ove države ć se pojaviti tek u Barceloni 1992.
U Rimu, na famoznom stadionu Olimpico, američka sprinterica Wilma Rudolph, koja je kao dijete preboljela dječju paralizu, blistala je s tri zlatne medalje. Etiopljanin Abebe Bikila bos je pobijedio na maratonu i postao prvi tamnoputi afrički olimpijski pobjednik. Zlatnu je medalju ondje osvojio i jedan boksač. Zvao se Cassius Clay, kasnije poznatiji kao Muhammad Ali, vjerojatno najveći boksač svih vremena. A vaterpolo…
– Vaterpolski se turnir igrao na legendarnom plivalištu Foro Italico, uz rijeku Tiber, tik do olimpijskog stadiona. Isto mjesto na kojem će se održati primjerice i Svjetsko prvenstvo 1994. na kojem je prvi put nastupala reprezentacija Hrvatske, pa potom dosta godina kasnije i Final Four Lige prvaka…
– Turnir je kvantitativno iznova narastao nakon ‘siromašnog’ Melbournea (10 reprezentacija) na čak 16!
– Temelj reprezentacija ondašnje države zvane Jugoslavija, činili su i ponovo Hrvati – Gojko Arneri, Zlatko Šimenc, Zdravko Ježić, Ivo Cipci, Hrvoje Kačić, Toni Nardelli, Marijan Žužej i Lovro Radonić. Ova je momčad u skupini nadjačala Nizozemsku 2:1, Južnu Afriku 7:1 i Australiju 6:2. Kao prvoplasirani u skupini, tvorili su potom drugu, iznimno jaku četvrtfinalnu skupinu u kojoj su opet bili stopostotni svladavši Mađarsku 2:1 i SAD 6:2. No, najlošije su utakmice odigrali u borbi za poredak od 1. do 4. mjesta izgubivši od Italije 2:1 i SSSR 4:3. Utjeha im tek može biti što su zapravo izgubili od kasnijih finalista.
– Logično je priupitati se, kako onda ova reprezentacija nije osvojila medalju? Naime, u poretku od 1. do 4. mjesta su imali 2 poraza, ali i 1 pobjedu (nad Mađarskom iz četvrtfinalne skupine). Dva je boda na koncu imala i Mađarska. Gol-razlika je bila ista, minus 1, ali… Ona mađarska je bila 7:8, a jugoslavenska 6:7. Kako se cijeni više onaj tko je nominalno dao više pogodaka, samo zato naših 8 Hrvata već u Rimu ’60. nije objesilo oko vrata broncu.
– Debitantski nastup na OI je zabilježila i jedna arapska vrsta s azijskog područja, odnosno reprezentacija Ujedinjenih Arapskih Emirata
– Prvi strijelac turnira bio je Fred Tisue (SAD) s 12 golova
– Zlatna je medalja pripala domaćinu Italiji, ispred srebrnog Sovjetskog Saveza i brončane Mađarske
—
TOKIO 1964.
Srebro za 8 Hrvata
Isti grad koji ovog ljeta čeka naše Barakude, prvi je put olimpijce iz cijelog svijeta ugostio prije 57 godina. Bile su to prve Olimpijske igre održane na tlu Azije, a Japan je već tada dokazao silan tehnološki uzlet, iako je od atomskog poraza 1945. proteklo niti dva desetljeća. Prvi se puta baš s Igara u Tokiju 1964. televizijska slika ‘slala’ primjerice u Europu putem satelita. Samo za Japan je emitirana TV slika u boji, zasluga tvrtke Toshiba. Ujedno, tada je prvi put počeo prometovati tzv. “vlak-metak” ili vrlo brzi vlak na relaciji Tokio – Osaka.
Ove su Igre održane tek u listopadu i to stoga što je domaćin tako predlagao jer se u tom slučaju izbjegavaju velike ljetne vrućine, ali i rujanska sezona tajfuna. Zanimljivo da organizatorima OI Tokio 2020. to nije palo na pamet. Nadalje, u Tokiju 1964. su prvi puta održane i Paraolimpijske igre. Prvi put su u olimpijski program ušli judo i odbojka, kao i ženski petoboj. Posljednjeg dana Igara nezavisnost je proglasila Zambija, pa su OI u Tokiju 1964. prve u povijesti na kojima su isti sportaši na svečanosti otvaranja kročili pod jednim imenom države (Sjeverna Rodezija), a na zatvaranju pod drugim (Zambija).
Sa sportskog gledišta, Tokio su bile igre istinskih divova poput Larise Latinjine (gimnastičarka s ukupno 18 olimpijskih medalja); Čehinje Vere Časlavske (gimnastika) koja je u Tokiju osvojila tri zlata; boksača Joe Fraziera koji je u teškoj kategoriji osvojio zlato sa slomljenim palcem…
Ne manje zanimljivo bilo je i u vaterpolskom sportu.
– Prvi je put vaterpolski turnir na OI odigran po novim pravilima, donesenim 1961. Utakmica je trajala 4×5 minuta s dvije minute odmora između četvrtina; dopuštena je izmjena igrača tijekom pauze između četvrtina ili nakon gola, dok je najveći broj igrača u svakoj reprezentaciji bio 11. Hm, slično kao i Tokio pola stoljeća kasnije.
– Turnir je opet malo manji, u odnosu na Rim. Sada je na Igrama 13 reprezentacija.
– Reprezentacija Jugoslavije je na ovim Igrama osvojila srebrnu kolajnu, a tomu su najveći doprinos dali Hrvati, njih čak 8 – Ivo Trumbić, Vinko Rosić, Zlatko Šimenc, Toni Nardelli, Zoran Janković, Frane Nonković, Ozren Bonačić i Karlo Stipanić.
– Ova je momčad u skupini C bila prva s tri pobjede (SAD 2:1, Brazil 8:0 i Nizozemska 7:2). U četvrtfinalnoj skupini se prenio rezultat s Nizozemskom, ali su slijedile još dvije utakmice (Belgija 6:2 i Mađarska 4:4). Tadašnja se Jugoslavija tako s Mađarskom iz ove skupine, ali i Italijom i SSSR iz druge četvrtfinalne skupine, plasirala u borbu za poredak od 1. do 4 mjesta. Poražen je Sovjetski Savez (2:0), kao i Italija (2:1), ali kao za vraga i opet su Mađari osvojili zlato temeljem gol-razlike. Mađarskih +5 u odnosu na jugoslavenskih +3.
– Tokio 1964. je ujedno bio i prvi olimpijski turnir koji se igrao u natkrivenom bazenu.
– Dezsö Gyarmati je s Mađarskom osvojio zlato i postao time najtrofejniji vaterpolist u povijesti olimpizma. Gyarmati je osvajao medalje na čak 5 uzastopnih Igara (srebro London ’48., zlato Helsinki ’52.; zlato Melbourne ’56., bronca Rim ’60. i zlato Tokio ’64.)!!
– Olimpijski su pobjednici postali Mađari, srebro je pripalo Jugoslaviji, a bronca SSSR.
—
FOTOGRAFIJE
“Stoljeće hrvatskog vaterpola” – Monografija Hrvatskog vaterpolskog saveza (Zagreb, 2010.)
