OLIMPIJSKO ODBROJAVANJE (IX)
Rođena je Republika Hrvatska!
Na našem ‘putu u Tokio’, ali u svojevrsnom vaterpolskom vremeplovu, stigosmo do ’90-tih godina prošlog stoljeća. Sam početak ovog desetljeća doba je silnih mijena na europskom tlu, prodora slobode i demokracije u cijelu jednu polovicu našeg kontinenta. Ujedno, s tehnološkog stajališta cijeli svijet je baš 1990. (koja je doduše matematički zadnja godina ’80-tih) potpuno počeo mijenjati svoje lice. Te 1990. izumljen je World Wide Web ili www., a skraćeno samo web. Upravo se devedesetih web počeo strelovito razvijati, a do čega nas je doveo ne trebamo vjerojatno ni napominjati. Mijena koja je još uvijek u tijeku.
U Hrvatskoj su ’90-te godine istodobno teške, a opet slavne i s povijesnog gledišta sudbonosne. Teške zbog nametnutog nam rata, velikosrpske agresije na našu domovinu, te s tim povezane dakako silne ljudske žrtve, plač, krv, suze i enormna razaranja. No, istodobno su ’90-te označile odlučnu borbu i na koncu pobjedonosno izvojevanu, na višestoljetnom putu snova jednog malenog i ponosnog naroda koji je samo težio i želio slobodu. Slobodu u svojoj državi i pod svojim stijegom. Upravo je to ostvareno početkom ’90-tih, te učvršćeno sredinom tog desetljeća. Rođena je Republika Hrvatska!
Povijesni je trenutak za svaki narod stjecanje državne samostalnosti, no i za sport, pa tako i vaterpolo u našoj domovini, ovo je presudan čas. Od ovog trenutka hrvatski sportaši, pa tako i naši vaterpolisti i vaterpolistice, kako u klubovima, tako i u nacionalnoj vrsti, igraju pod svojim, našim hrvatskim barjakom i za slavu jedine nam hrvatske domovine.
BARCELONA 1992
Posljednje Igre bez hrvatskih vaterpolista
Olimpijske igre u glavnom katalonskom gradu napokon su ujedinile sav sportski svijet. Nije više bilo niti jednog bojkota, prvi puta nakon Münchena 1972. Čak se i Južnoafrička Republika nakon 32 godine konačno iznova vratila u olimpijsko ozračje, budući da je i ondje ukinuta politika rasne podvojenosti ili apartheida. Same su Igre bile jedne od najbolje organiziranih, a glavni grad Katalonije je temeljito obnovljen, preuređen, dodatno uljepšan, mnogi novi dijeli izgrađeni. Posebice se to odnosi na sportske objekte. Prvi puta na Igrama su se pojavile sportaši iz niza novih država poput Hrvatske. Od Slovenije, Bosne i Hercegovine, pa do nekadašnjih sovjetskih republika, Armenija, Azerbajdžana, Bjelorusije, Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana, Moldavije, Uzbekistana, Ukrajine, Turkmenistana. Prvi put nakon 1936. nastupali su i sportaši i sportašice iz pribaltičkih država Litve, Latvije i Estonije. Na košarkaškom turniru se pojavio najbolji sastav svih vremena, američki Dream Team. Jedan i jedini neponovljivi s Magicom Johnsonom, Larryjem Birdom, Michaelom Jordanom… Baš je protiv njih u finalu košarkaškog turnira igrala Hrvatska s našim nikad boljim sastavom, s pokojnim Draženom, te Tonijem, Dinom, Stojkom, Franjom… Bile su to Igre Gail Devers (100 prepone), Hassibe Boulmerke (1.500 metara), Krisztine Egerszegi (plivanje), Evelyn Ashford (osvojila 4. olimpijsko zlato na 4×100 metara), Jennifer Capriati je imala samo 16 kada je pobijedila na teniskom turniru. U olimpijski je program prvi put uvršten baseball. A u vaterpolu…
– Hrvatske nije bilo na tim Igrama jer je Hrvatska primljena u MOO početkom 1992. kada su kvalifikacije za vaterpolski turnir već bile okončane, a nažalost nismo u tom trenutku još imali takve veze poput košarkaša kojima su praktički ‘izmišljene’ kvalifikacije. U biti, nemogućnošću nastupa hrvatskih vaterpolista, dok su oni iz tadašnje SR Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) bili pod sankcijama, ‘otvorila’ su se vrata mnogim momčadima za lakše osvajanje kolajne ili sudjelovanje na natjecanju. Tako je recimo na olimpijski turnir ušla reprezentacija ondašnje Čehoslovačke. Inače, upravo je Hrvatska po mišljenju mnogih imala tada najjaču momčad i igrače. Naši klubovi (Mladost i Jadran) četiri su uzastopne godine bili prvaci Europe.
– Turnir se igrao na plivalištima na Montjuicu, sportskom parku u središtu grada.
– Olimpijski vaterpolo u Barceloni ’92. ipak nije protekao baš potpuno bez Hrvata budući da je Ratko Rudić vodio Italiju, a Dragan Matutinović domaćina Španjolsku. Upravo su te dvije reprezentacije igrale finale.
– Finale je bilo posebna priča. Poprilično iskričavo, što nije za čuditi kada su se sastale dvije ‘južnjačke’ momčadi. Štoviše, u jednom je trenutku ‘zaiskrilo’ i pokraj bazena između trenera Rudića i Matutinovića.
– Finale Italije i Španjolske je bilo najduže olimpijsko vaterpolsko finale, u čak 6 produžetaka. Bilo je 7:7 nakon četiri četvrtine. U drugom je produžetku Estiarte iz kaznenog udarca 42 sekunde prije kraja doveo Furiju u vodstvo, da bi samo 10 sekundi kasnije talijanski centar Ferretti izjednačio. Slijedila su tri produžetka bez pogodaka, da bi u šestom produžetku gol odluke za olimpijsko zlato postigao Fernando Gandolfi, 32 sekunde prije kraja.
– Ratko Rudić je postao prvi trener u povijesti vaterpola koji je osvojio tri uzastopna olimpijska zlata.
– Nije postojao jedan, već dva najbolja strijelca vaterpolskog turnira. Po 22 gola su postigli Španjolac Manuel Estiarte (to su mu bile četvrte uzastopne Igre na kojima je najbolji strijelac) i prije godinu dana preminuli Mađar, Tibor Benedek.
– Olimpijski pobjednik postala je Rudićeva Italija, druga je bila Matutina Španjolska, dok je bronca zasjala oko vrata momčadi Zajednice nezavisnih država (bivši SSSR)
—
ATLANTA 1996.
Prva kolajna pod hrvatskim stijegom
Godine 1996. je olimpijski pokret slavio 100-tu obljetnicu Igara modernog doba. Stoga su mnogi bili uvjereni da će čast organizacije tih Igara pripasti Ateni. Nije se dogodilo. Prevagnula je moć novca, te su Igre otišle u grad sjedište CNN-a i Coca Cole, jednog od najvećih sponzora MOO-a. Ispostavit će se kao nimalo sjajna odluka, dapače. Igre u glavnom gradu savezne američke države Georgije su bile najslabije, najlošije organizirane u modernoj povijesti. Rušio se sav kompjutorski sustav, transportni je sustav prijevoza sportaša, novinara i službenog osoblja kolabirao itd. Sve je bilo u tolikoj mjeri dramatično da je predsjednik MOO-a Juan Antonio Samaranch zaprijetio trećeg dana Igara prekidom svih natjecanja na 24 sata, te smjenom cijelog administrativnog čelništva u organizacijskom odboru OI Atlanta 1996., a koje bi zamijenili stručnjaci MOO-a. Amerikanci su se ipak pribrali malo, ponešto popravili stanje, te se Igre ipak nisu prekidale.
Atlanta ’96. je nažalost poznata i po terorističkom napadu postavljenom bombom u središtu grada, u ponoćne sate, na glavnom trgu dok je ondje mnoštvo ljudi, navijača. Jedna je osoba poginula, a 111 lakše i teže ranjeno.
Na Igrama u Atlanti prvi su puta nastupali odvojeno Slovačka i Češka, prvi put i Makedonija. Ukupno pak, rekordnih 197 država. U olimpijski program sportova je uvršten ženski nogomet, softball, odbojka na pijesku, mountain-bike, mačevanje za žene. Najbrži čovjek na 100 metara bio je Kanađanin Donovan Bailey, na 200 i 400 Amerikanac Michael Johnson je bio zlatni. U tenisu je slavio Andre Agassi koji je tako postao prvi tenisač koji je uz sve Grand Slam naslove, osvojio i olimpijsko zlato. Prije njega to je u svijetu tenisa uspjelo još samo jednoj osobi, njegovoj ženi Steffi Graf.
Vaterpolo je pak donio osobitu radost nama Hrvatima
– Bile su to prve Igre na kojima je sudjelovala momčad pod imenom Hrvatska. I ne samo sudjelovala, već je u debitantskom nastupu odmah došla do finala!
– Tadašnji izbornik Bruno Silić u SAD je, prvo u Nashville, prijestolnicu countryja, na aklimatizaciju i završne pripreme, pa potom na Igre u Atlantu poveo 13 igrača – Siniša Školneković, Zdeslav Vrdoljak, Joško Kreković, Dubravko Šimenc, Ognjen Kržić, Ratko Štritof, Renato Vrbičić, Damir Glavan, Tino Vegar, Perica Bukić, Igor Hinić, Maro Balić i Vjekoslav Kobešćak.
– Na svečanosti otvaranja Olimpijskih igara u Atlanti, hrvatski stjegonoša bio je kapetan vaterpolske reprezentacije, Perica Bukić.
– U skupini je Hrvatska od pet susreta dobila tri, dok smo dvaput poraženi. Svladani su redom Grčka 8:5, pa Rumunjska 11:6, da bi izgubili od Italije 8:10, dobili Ukrajinu 16:8, ali i izgubili u 5. kolu od domaćina, SAD 8:10.
– Četvrtfinale je donijelo sraz pun emocija protiv tadašnje SR Jugoslavije. Utakmica u kojoj je briljirao naš vratar Školneković (15 obrana), Perica Bukić je otvorio utakmicu s 2 gola, a Dubravko Šimenc odigrao možda i najbolju za reprezentaciju, te postigao 3 pogotka itd.
– Polufinale nam je nosilo za suparnika Italiju i Ratka Rudića, te dramatičan sraz koji je odlučen tek u produžetku i to s pobjedom Hrvata, 7:6! Nažalost, i uz plaćenu visoku cijenu, crveni karton izborniku Siliću. To će se pokazati vrlo teškim udarcem u finalu kada izbornika nije bilo na klupi, a pogledi igrača su bili baš ondje usmjereni. Pokušalo se nešto učiniti sa skrivenim mobitelom (u džepu ogrtača pričuvnog vratara Balića) za komunikaciju izbornika Silića na tribini i pomoćnika mu Fabijana Nole na klupi. ‘Snimili’ su nadležni taj pokušaj, zaplijenili mobitel, te je i još više, dodatno koncentracija u našim redovima bila okrnjena. U konačnici je Španjolska zasluženo slavila 7:5, no nakon prvotnog razočaranja izgubljenom utakmicom, ipak je prevladala sreća i zadovoljstvo olimpijskom kolajnom. Prvom uopće za Hrvatsku u momčadskim sportovima na Igrama. Rukometaši će tjedan dana kasnije osvojiti zlato.
– Najmlađi igrač turnira: Aleksandar Šapić (SR Jugoslavija – 18 godina i 50 dana
– Najstariji igrač turnira: Mike Evans (SAD – 36 godina i 117 dana)
– Olimpijski pobjednici postali su Španjolci, srebro je pripalo Barakudama, a bronca Rudićevoj Italiji.
FOTOGRAFIJE
“Stoljeće hrvatskog vaterpola” – monografija Hrvatskog vaterpolskog saveza (Zagreb, 2010.)
