hr
Veličina fonta
Disleksija
Kontrast
Olimpijsko odbrojavanje / 6. svibnja 2021.

OLIMPIJSKO ODBROJAVANJE

Onako kako smo i najavili, nakon prve dvije ‘epizode’ Olimpijskih odbrojavanja u kojima smo obrađivali po 4 OI svakog tjedna, sada prelazimo na nešto blaži ritam. Svakog tjedna po dvoje Igara, tim prije što u biti sa svakim novim tjednom ulazimo sve dublje ili više u eru modernog olimpizma, Igara kakve poznajemo danas. Ovog tjedna obrađujemo posljednje Igre prije i prve poslije novog velikog svjetskog sukoba.

BERLIN 1936.

Zadnje Igre prije užasa rata

Igre u Berlinu koje su se održale, ispostavit će se kasnije samo tri godine prije početka II. svjetskog rata, poslužile su u biti tadašnjem njemačkom čelniku Adolfu Hitleru kao savršena prilika za promociju svojih ideološko-političkih ideja. No, isključivo organizacijski i tehnički gledano, ove su Igre bile gotovo pa savršene. Uvele su i neke novine koje su ostale do danas. Prva i najveća, ona bez koje nam je doista nepojmljivo danas razglabati o olimpijskim igrama, Igre u Berlinu su bile prve koje je prenosila TV. Jasno, u to doba je malo tko imao TV prijamnik, ali to je bio početak jednog novog medija.

Nadalje, prvi se put baš u Njemačkoj 1936. olimpijska baklja nakon što je zapaljena u Grčkoj, pronosila diljem države domaćina prije nego je stigla u Berlin. Potpuno isto kao što to čine sve države i gradovi domaćini svih Igara (ljetnih i zimskih kasnije). Nijemci su izgradili čak 22 velebna sportska borilišta samo za te Igre. Neka su dobila drugu svrhu nakon završetka Igara, neka razrušena u ratnom bombardiranju, ali je podosta sačuvano. Najveći objekt je i danas u uporabi – Olimpijski stadion u Berlinu. Samo taj stadion (110.000 mjesta tijekom OI 1936.) je koštao više od 40 milijuna ondašnjih Reich Maraka. Prema grubim procjenama to bi odgovaralo cijeni od danas minimalno 120 – 150 milijuna eura. Neovisno posvuda prisutnoj nacional-socijalističkoj ikonografiji, mnogi sudionici Igara su se još puno godina kasnije uglavnom pozitivno izjašnjavali o organizacijskom aspektu OI 1936., i to počev od legendarnog Jesseja Owensa. Ono što ipak nitko nije mogao naslutiti tog ljeta u Berlinu, da će samo tri godine kasnije Europom i svijetom zatutnjati topovi i tenkovi, uzletjeti bombarderi i sijati smrt. Berlin ’36. bile su posljednje mirnodopske Igre prije novog ratnog kaosa.

Igre u Berlinu su pak ostavil posebni znamen u povijesti vaterpola na Igrama

– Bile su to prve Igre na kojima su se pojavili hrvatski vaterpolisti! Istina, pod zastavom tadašnje države (Kraljevina Jugoslavija), ali to je prvi olimpijski turnir na kojima imamo Hrvate u vaterpolskoj momčadi. U biti, skoro pa cijela reprezentacija te države je baš i bila hrvatska.

– Splićanin Ivo Giovanelli je sa 17 godina bio najmlađi vaterpolist na OI 1936.

– Drugi Splićanin, Miro Mihovilović proglašen je za najboljeg vratara olimpijskog turnira.

– Za reprezentaciju tadašnje države na OI u Berlinu 1936. nastupali igrači splitskog Jadrana i dubrovačkog Juga: Miro Mihovilović, Mirko Tarana, Ante Roje, Filip Bonačić, Ivo Giovanelli, Luka Ciganović, Vinko Cvjetković i Bogdan Tošović. Ova je momčad ukupno završila na 10. mjestu (Mađarska 1:4, Velika Britanija 3:4 i Malta 7:0).

– Vaterpolski turnir nije nikada bio brojniji budući da je nastupalo čak 16 momčadi! Reprezentacije su bile podijeljene u 4 skupine po 4 sastava.

– Mađarskoj je ponovo pripalo zlato, Njemačka je osvojila srebro, a Belgija broncu. Belgijcima je to bilo 6. uzastopno olimpijsko odličje u vaterpolu. Ujedno i posljednje!

LONDON 1948.

Prve poslijeratne Igre

Nadmetanje koje je dočekano s velikim nestrpljenjem. Tri godine su prošle od rata, Europa je još bila solidno u ruševinama, umnogome i osiromašena, gladna i primala pomoć od SAD. No, povrh svega, Europi i svijetu je trebao osmijeh, radost, ljepota nadmetanja. Ono što nudi sport i na najbolji način baš olimpizam.

Kako je to bilo doba ipak neposredno poslije rata, nije se puno ulagalo ili gotovo ništa u infrastrukturu. Nije izgrađeno niti jedno novo borilište, nije bilo ni Olimpijskog sela već se smještaj organizirao za sportaše u blizini Wembleya. Ujedno, u to doba je postojala u Velikoj Britaniji racionalizacija hrane temeljem koje je svaki punoljetni građanin imao pravo na 2.600 kalorija dnevno. Sportašima na OI su iznimno davali 5.500 kalorija dnevno.

U London je stiglo 4.104 sportaša iz 59 država. Nisu pozvani sportaši iz Japana i Njemačke (očito je još bilo prerano), dok SSSR sam nij poslao svoju reprezentaciju. Oni su samo poslali promatrače koji su gledali što se to u Londonu i kako zbiva. Nizozemska tračica Fanny Blankers-Koen je bila prvo ime Igara.

Bile su to prve Igre nakon smrti Pierre de Coubertina, zatim posljednje na kojima je i natjecanje u umjetnosti bilo jedna od disciplina. Ujedno i prve Igre na kojima su osmišljeni tzv. piktogrami ili grafički simbolički prikazi svakog sporta, kakvi se upotrebljavaju i dan-danas. Ove su Igre bile osobito i za vaterpolo…

– Po broju sudionika, apsolutno dotad rekordne Igre s vaterpolskog gledišta. Čak 18 država je imalo svoje vaterpoliste odnosno reprezentacije u Londonu. Tako su između ostalih zaigrali Čile, Egipat, Indija…

– Vaterpolski se turnir prvi puta igrao na čak dva mjesta, što je i logično jer je broj utakmica bio nemjerljivo veći s prijašnjim natjecanjima. Najviše utakmica (30) odigravalo se u Wembley Arena, nedaleko od legendarnog stadiona, a 12 utakmica u otvorenom plivalištu Finchley.

– Između 18 država sa svojim vaterpolistima bila je i sada druga (komunistička) Jugoslavija. Unutarnje državno ustrojstvo se možda promijenilo, ali ne i vaterpolska struktura. Cijelu su momčad činili isključivo Hrvati: Juraj Amšel, Veljko Bakašun, Marko Brainović, Luka Ciganović, Ivo Giovanelli, Božo Grkinić, Ivo Štakula, Zdravko Ćiro Kovačić, Ivica Jobo Kurtini, Željko Radić i Saša Strmac. Ta je momčad zauzela 9. mjesto ili mjesto više nego u Berlinu 1936.

– Reprezentacije su bile podijeljene u prvoj etapi u 5 skupina od po tri momčadi, a tadašnja Jugoslavija je bila u skupini s Italijom (4:4) i Australijom (9:0). Kao drugoplasirani tvorili su novu skupinu od po tri sastava, a taj treći je bila Mađarska. Sjeverni susjedi su slavili 3:1, a na koncu se baš i pokazalo da su Italija i Mađarska osvojili prva dva mjesta.

– Najmlađi igrač na turniru bio je Urugvajac Osvaldo Codaro (17 godina i 232 dana), a najstariji Belgijac Amile D’Hooge 39 godina 359 dana).

– Na ovim su se Igrama pojavila neka od kasnije iznimno velikih imena u povijesti našeg sporta (Deszo Gyarmati, Istvan Szivos…)

– Posebno je intrigantna pojava kod Talijana Cesarea Rubinija. Riječ je o jednom od najvećih košarkaša i košarkaških trenera u povijesti Italije, član košarkaške Kuće slavnih od 1994.; nositelj Medalje časti FIBA od 2002; ali paralelno s košarkom on je igrao i vaterpolo i to na vrhunskoj razini, od 1947. do 1956. za tri prvoligaša. S vaterpolskom vrstom Italije je osvojio olimpijsko zlato (London 1948.) i srebro (Helsinki 1952.). Bio je i prvak Europe (Monte Carlo 1947.) itd. Od 2000. godine član je i Kuće slavnih vodenih sportova u Fort Lauderdaleu.

– Uz zlato Talijana i srebro Mađara, broncu su još osvojili Nizozemci.

FOTOGRAFIJE:

“Stoljeće hrvatskog vaterpola” – Monografija Hrvatskog vaterpolskog saveza (Zagreb, 2010.) Na slici se nalazi reprezentacija Kraljevine Juge iz 1936.