Hrvatski Vaterpolski Savez

Naš sugovornik u ovom izdanju “U 2 metra” se doista najbolje snalazio baš ondje – u 2 metra. Dakako, ne baš samo ondje i ne, nije bio centar kojima su 2 metra udaljenosti od vratara ‘temeljno igračko stanište’. Junak ove priče je branič. Vrhunski, reprezentativni, dio povijesti Jadrana, pa Mladosti, ali i hrvatske vrste s kojom je ukupno osvojio 3 medalje. Kao bek bio je zadužen za podizanje obrambenog zida suparničkih sidraša, dakle i za borbu upravo u 2 metra. Tako je to bilo u njegovo igračko doba koje je trajalo sve do prije 5-6 godina.

Od 2018. je zaposlenikom Hrvatskog vaterpolskog saveza, a od 8. prosinca 2022. glavni tajnik naš nacionalne organizacije. Nakon 16 godina koliko je ovu dužnost obnašao Renato Živković, sada LEN direktor za vaterpolo, novi glavni tajnik Hrvatskog vaterpolskog saveza, njegov prvi operativac je Ivan Milaković.

Iako je već prošlo podosta vremena od vaterpolskih igračkih dana, ne možemo ne započeti s pitanjem; koliko je bilo teško naviknuti se od pune tjelesne aktivnosti, treninga, putovanja, utakmica, vode i onda odjednom… ured, sjedenje, papirologija koje s vremenom, pa tako i s novom dužnosti glavnog tajnika ima samo sve više.

Elan i radna volja

Iskreno, u početku mi je bilo teško

– priznaje na početku razgovora glavni tajnik HVS-a, Ivan Milaković, za prijatelje samo Sikira.

Drugi svijet i trebalo mi je dosta vremena da se priviknem, ali opet kada si sportaš, navikneš na svakakve ‘drilove’. Brzo sam se prilagodio, ali i tada sam nastavio trenirati doslovno svaki dan. Čak sam neko vrijeme i igrao, onako za svoju dušu kako se veli. Falio mi je taj neposredni doticaj s vodom, vaterpolo. Trebalo je inače vremena malo za uhodati se, pisati mailove točno onako, na način na koji se to radi u poslovnom svijetu, ali radni elan sam uvijek imao. Kao i volju.

Milaković je podsjetimo, igračku karijeru okončao 2017. u Mladosti.

Ostavio sam se s 37 godina i čak mi se činilo da sam to učinio prerano jer sam se stvarno dobro osjećao. Sve ono vrijeme provedeno s Perom Kuterovcem mi je itekako koristilo. Čovjek mi je produžio karijeru. Osjećao sam se s 37 godina da baš mogu još. Imao sam i ponudu za otići u inozemstvo, ali to mi se već nije dalo. Zbog obitelji. Onda je prošlo možda godinu, godinu i pol dana do susreta s Perom Bukićem koji mi je ponudio posao u Savezu.

Još dok ste igrali vaterpolo, završili ste studij na Ekonomskom fakultetu, ali jeste li imali uopće tada neku želju, viziju, zaposliti se baš na mjestu na koji ste došli, praktički ‘iz bazena’?

Uvijek sam se volio ‘igrati’ s brojevima pa sam tako i diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagreb, smjer računovodstvo. Volio sam brojeve, tako da su me financije ili računovodstvo uvijek zanimalo. Iskreno kad sam upisao fakultet nisam imao čistu viziju što nakon ali kako je vrijeme prolazilo postao sam svjestan da nakon igračke karijere želim ostati u sportu, na bilo koji način. Vratiti sportu ono što je meni sport pomogao, učinio i to nije floskula. Onda se dogodio taj studeni 2018. gdje sam dobio ponudu za radu u Savezu.. Naravno da mi je odgovor bio pozitivan jer ne da time ostajem u sportu, već ostajem baš u vaterpolu, sportu koji poznajem, u kojem svatko mene poznaje… Nije moglo bolje ispasti. Uz to, došao sam u najboljem trenutku jer je najnaporniji rad u Savezu tijekom ljeta, a onda sam u kasnu jesen mogao se lagano privikavati, od sviju u uredu učiti. To je bio period gdje sam imao veliku pomoć kolega u uredu, tako da sam do ljeta 2019. već bio obučen da samostalno radim, preuzmem neke stvari. Ovim putem bi se zahvalio i Renatu Živkoviću kojem sam praktično bio desna ruka, na svemu dobromu što je učinio kao glavni tajnik za hrvatski vaterpolo, ali i na više nego odličnoj suradnji, jednako kao i predsjedniku Drnasinu na ukazanom povjerenju.

Preuzimanje i Bukićeve uloge

U nedavnom medijskom istupu Perice Bukića, sada izvršnog dopredsjednika, ali ne više i direktora HVS-a, spomenuto je kako je Ivan Milaković istina glavni tajnik, no i više od toga jer citiramo “…on preuzima i dobar dio moje dosadašnje uloge”, dakle onog što je do prosinca 2022. obavljao Bukić.

To je istina i tako je zamišljeno. Mislim, moram jedno doista istaknuti, posebno jer sam sada duboko unutra… Peri svaka čast na ovih 20-ak godina u Savezu. Napravio je čudesa. Znamo kakav je Savez zatekao kada je on došao i kakav je Savez sada. Pero se donekle i umorio od svega, stvarno je na ‘sto strana’ kako se kaže i nekako on gleda kako bi mi mlađi mogli dati dodatnu energiju. Naravno da to neće ići preko noći i jasno da će Perica Bukić uvijek biti tu, ali ja bi trebao preuzeti jedan dio posla s kojim se on bavio. Perica Bukić bi se trebao puno više pozabaviti segmentom struke svih nacionalnih muških i ženskih selekcija, ne bi li i taj dio dodatno unaprijedili. Kako će to funkcionirati, vidjet ćemo, još je i malo rano. Ja i svoj posao koji sam dosad radio moram, sukladno novoj sistematizaciji rada, prenijeti na sve kolege u Savezu. Mi se moramo dobro posložiti, treba malo vremena jer je sam početak. Uvijek će tu jasno biti Perica Bukić i neke stvari u ovom Savezu ne mogu uopće funkcionirati bez njega. Pogotovo financijski dio, sponzori, nema bolje osobe…

Dobro, ali vjerujemo da i vi tu sada lagano preuzimate ulogu, upoznajete taj dio poslovnog svijeta, ‘hvatate’ neke veze?

Je, ali ne ide to preko noći. Ja sam i sada prisutan na tim sastancima i za mene je to ogromno iskustvo. Tako se upoznaju ljudi, širite krug osoba koje danas-sutra možete nazvati. Vjerujem da će sve to biti u redu, ‘legnuti’ na mjesto. Osobno imam volje, želje. Vaterpolo mi je dao sve u životu. Živio sam vaterpolo kao igrač 24 sata, ali i nastavljam tako.

‘Igrački pogled’

Pretpostavljam da i na novom poslu, iako ste se solidno ‘uhodali’, još uvijek možete na dosta toga ‘gledati kao igrač’. Znate što igračima treba, što ne vole, što im smeta, što odgovara, a opet imate odgovornost i prema ‘brojkama i papirima’, koliko vam je ta činjenica da ste bili igrač olakotna okolnost ili možda baš suprotno?

Iskreno je, kao igrači smo znali često komentirati među sobom “ajme, a zašto sad ovako, zašto pripreme ovdje, što oni rade”. Bilo je toga i bit će uvijek, ali činjenica da sam bio igrač, mi sada, u sadašnjem poslu definitivno pomaže. U organizaciji putovanja, smještaja, dolazaka, vremena treninga… U načelu, sve se to definira s izbornikom. Dogode se neke stvari gdje mi je igračko iskustvo pomoglo ponuditi napomenu “možda je bolje ovako…”. To je prednost. Znam što je meni kao igraču smetalo tada, tako da pokušavamo izbaciti te stvari. Mi smo ionako u biti podrška svim reprezentacijama i njihovim trenerima. Na nama je obveza da se oni najugodnije osjećaju na pripremama, putovanju, s opremom, ma sve. Na nama je učiniti sve da oni, igrači nemaju o čemu drugom razmišljati nego o svojim treninzima i ništa više.

Koja je vaša ideja, vizija Hrvatskog vaterpolskog saveza?

Četiri godine pune sam u ovom savezu i mogu odgovorno tvrditi da smo jedan od najuspješnijih saveza u Hrvatskoj. Kako rezultatski, tako i organizacijski. Nedavno Europsko prvenstvo u Splitu je pokazalo te naše organizacijske sposobnosti gdje je stvarno malen broj ljudi odradio ogroman posao. Organizacijski smo jako sposobni i to cijene i u LEN i FINA-i odnosno sada World Aquatics. To pokazuje i organizacija mnogih prijašnjih međunarodnih natjecanja koja su nam povjerena. Nije nam problem ništa organizirati. Imat ćemo za dva mjeseca organizaciju turnira Svjetskog kupa (bivša Svjetska liga) u Zagrebu itd. Dakle, Savez je stvarno posložen u svim segmentima. Jasno, bilo bi nam još bolje da imamo i još nešto veći proračun kako bi mogli pomagati dodatno klubove koji su nositelji kvalitete, te trenere koji su od jednako esencijalno važnosti. Pomoći klubove kako bi bili i konkurentniji u Europi, ali i da probamo vratiti sve igrače koji su sada u inozemstvu. Organizacijski, ne vidim da bi trebalo nešto bitno mijenjati, popravljati, samo jasno dodijeliti zaduženja da se zna tko je za što zadužen i odgovoran. Mi smo mali tim od samo 6 osoba koji uspijeva sve svoje zadatke odraditi besprijekorno, a ima ih podosta, pogotovo u ljetnim mjesecima. Dobri smo, ali jasno uvijek može i bolje na čemu ćemo inzistirati u nadolazećem razdoblju. Radit ćemo više na promidžbi Saveza odnosno vaterpola. Nama je glavni cilj optimizacija svih troškova. To će mi biti glavni zadatak, baviti se financijama Saveza. Trošak optimalan, ali da opet sve reprezentacije imaju sve što je potrebno.

Vjera u lijepu budućnost

Što može država učiniti kako bi sportu ili evo konkretno jednom velikom i uspješnom nacionalnom savezu, više pripomogla?

Prvo, stvarno se moramo zahvaliti državi i sadašnjoj Vladi Republike Hrvatske na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem na pomoći odnosno količini razumijevanja za sport kao i Ministarstvu turizma i sporta i Hrvatskom olimpijskom odboru. Koliko se trude, koliko pokušavaju da se sport podigne još više. Ono što bi nama konkretno trebalo su, po meni problem infrastrukture. Mi vapimo za dodatnim terminima za rad. Posvuda. Imamo mi bazena, ali još uvijek nedovoljno. Sama činjenica da mi kada smo krenuli u organizaciju Europskog prvenstva u Splitu, nismo imali infrastrukturu već smo morali kupovati montažne bazene i stavljati ih u Spaladium Arenu, već nešto govori. Mislim da svakom gradu nedostaje bazen. Splitu definitivno, i Rijeci i Zagrebu itd. Drugo što nam treba je još veća financijska potpora i to klubovima. Naši klubovi recimo sve teže mogu zadržati igrače. Dovoljno je pogledati koliko je nama igrača po cijeloj Europi. Kada bi klubovi imali više novca, mogli bi vratiti te svoje igrače, to bi pojačalo kvalitetu lige, sve bi se pokrenulo puno više i na bolje. Ovako smo osuđeni što je više moguće ulagati u razvoj mladih igrača koji će danas-sutra konkurirati za A reprezentaciju. Treneri su nam ključan problem, posebno oni koji rade s mladima. Oni su potplaćeni. Mi trebamo i želimo zadržati u našem sportu stručne i kvalitetne ljude.

Vezano na sve izneseno, kakav je onda vaš pogled na budućnost hrvatskog vaterpola? Ima li razloga strahu ili ste optimistični? Zadnjih 15-ak godina smo u svjetskom vrhu i to je odlično, jedino što malo ‘šepamo’ s mlađim uzrastima, nema medalja zadnjih 5-6 godina…

Ne, stvarno se ne pribojavam. Imamo jednu u biti dosta mladu seniorsku reprezentaciju. Igrače koji su mladi ili po dobu ili po reprezentativnom stažu. Nakon Tokija je gotovo cijela jedna momčad otišla, došli su ‘neki novi’ koji su u Splitu napravili fantastičan rezultat. Izborniku Tucku treba skinuti kapu jer je uveo nove i mlade igrače koji su napravili rezultat koji vjerojatno nitko osim njih nije očekivao. S ovom dakle reprezentacijom možemo računati i za razdoblje iza OI u Parizu 2024. Mlađe reprezentacije… Nama je po meni primaran cilj stvaranje igrača za A reprezentaciju. Neću reći da nisu bitni rezultati u mlađim kategorijama. Bitni su, ali nisu presudni. Ja bi radije birao da ne osvajamo medalju u mlađim kategorijama, ali da iz svake generacije ‘izbacimo’ po jednog recimo igrača koji će nam sutra biti konkurentan za A reprezentaciju. Točno je da mlađe reprezentacije nisu osvajale medalje zadnje vrijeme, ali u vrhu su. Naša U-19 reprezentacija je prošle godine u Podgorici na EP bila peta, što nije loš rezultat. Četvrtfinale s Grcima je moglo ići i na našu stranu, ali… I da smo osvojili ondje medalju, a ne damo niti jednog igrača za A momčad, to vam ništa ne znači – veli Ivan Milaković i nastavlja na ovu temu.

Druga stvar zbog koje se ne bojim budućnosti je Ratko Rudić. On je postao predsjednik Stručnog savjeta, a Rudić ima nevjerojatnu energiju, znanje, želju. Uz neupitan angažman dopredsjednika Bukića, ali i ostalih članova Stručnog savjeta, o čijim kompetencijama ne treba trošiti riječi mislim da smo na dobrom putu. Napravit će se iscrpna analiza stanja i onda ćemo doći do odgovora na pitanje koja su nama deficitarne pozicije u vaterpolu. Ono što nam nedostaje za budućnost i na tomu će se raditi puno više i ulagati. Mora biti naglasak na deficitarnim pozicijama, gledamo igrače u dobi od 14 do 16-17 godina, oni će se detektirati i s njima će se više raditi. Kako nam se ne bi dogodilo da nam netko promakne, ne zamijetimo ga i slično. Zato se ne bojim budućnosti. Dalje, velika je stvar povratak jednog trenera kakav je Koljanin koji nam se vratio iz Grčke, i uz plejadu ostalih trenera, da ih sad ne nabrajam, koji vole i žive vaterpolo imamo se pravo nadati dobrim stvarima.Nama trebaju takvi ljudi

Pomoć klubovima

Na koji način HVS pomaže klubovima?

Financijski i sukladno našim mogućnostima. Vidjet ćemo koliko će to točno biti za ovu godinu. Podrazumijeva se da mi ne možemo financirati igrače, ali troškove natjecanja (putovanja, smještaj, kotizacije, organizacija utakmica i slično), to da. No doista, maksimalno koliko možemo, Savez pomaže. Ima nekih klubova, ne želim ih imenovati, koje da nismo pomogli ne znam bi li uopće nastupili u Prvenstvu Hrvatske. Ne svojom krivicom jasno, jednostavno sve je poskupilo, cijene svih usluga su otišle toliko gore da je to teško pratiti.

Koliko klubova imamo u Hrvatskoj?

Po našem registru imamo, ako se ne varam, 80 članica Saveza. Od toga su neki recimo Udruga trenera, Zagrebački vaterpolski savez itd., dok samih klubova ima 76. Veseli nas što svake godine primamo nove članice tako da se naša vaterpolska obitelj iz godine u godinu povećava.  

Kako gledate na vrlo izvjesnu činjenicu, koja bi se uskoro mogla i službeno potvrditi, da ćemo sljedeće 2024. godine imati u razmaku od zapravo mjesec dana 2 velika natjecanja (EP u siječnju, pa onda i SP u veljači)? Javnosti će to biti teško objasniti.

Oni koji će tu najviše ispaštati su igrači. Ne možeš ljudima objasniti da će te od siječnja pa do kolovoza, u 8 mjeseci imati tri najveća natjecanja – europsko, pa svjetsko prvenstvo i onda najveće, Olimpijske igre u Parizu. To je nevjerojatan podatak, ali nažalost se dogodio takav nesretan splet okolnosti. Počelo je s pandemijom koja je prvo jednom odgodila SP u Fukuoki 2021., zatim je organizirano i ono ekstra SP u Budimpešti 2022., ali SP u Fukuoki je samo pomaknuto na ovu 2023., a već u veljači 2024. je novo SP, u Dohi. To je presedan situacija u kojoj će najviše ispaštati igrači. To je toliko utakmica, napora, a posebno jer su ta natjecanja ujedno i predolimpijska, kvalifikacijska za Pariz. Molim Boga da se nitko od igrača ne ozlijedi. Sad će igrači imati samo jedne teške, bazične pripreme za dva natjecanja jedno za drugim, EP, pa SP. Je li igračima bolja takva opcija ili se dvaput okupljati, dvaput raditi teške pripreme, trenirati… Ne znam. Znate što je igraču najbolje i najslađe? Igrati! Najgore mu je trenirati. Jasno, trening je nužan. Nema igre bez treninga, ali čim krenu utakmice odnosno natjecanje, sve je lakše.

Onda za kraj, je li vam ipak drago što ste bili igrač u neko vrijeme malo ‘normalnijeg kalendara natjecanja’?

Nema nikog tko voli trenirati, ha, ha. Kad ti dođu mini-ciklusi, makro-ciklusi, pripreme, treneri samo traže neku ‘rupu’ gdje bi mogli napraviti nekakav mini-ciklus, e sad to ne mogu, he, he. Šalu na stranu, uvijek treba naći ravnotežu između treninga i utakmica. Ne valja kada ih je malo, niti kada ih je previše

– rekao je na kraju Ivan Milaković, glavni tajnik Hrvatskog vaterpolskog saveza.