TONI POPADIĆ Najbolji igrač finalne serije Prvenstva Hrvatske
TONI POPADIĆ Najbolji igrač finalne serije Prvenstva Hrvatske
Ključ je bila druga utakmica
Prije dvije godine, kada je momčad Juga napuštao prvi vratar i reprezentativac Marko Bijač, a u Gruž se nakon godinu dana igranja u Španjolskoj (Mediterrani) vratio Toni Popadić, mnogi su držali kako će jugaši biti ipak oslabljeni na osjetljivom mjestu svake momčadi kao što je čuvar mreže. Nije se radilo o sumnji u Popadićeve mogućnost i kvalitetu, već u neospornu činjenicu da je Bijač svjetska klasa koju nije baš tako lako, preko noći, odmijeniti.
Čak neovisno i podatku da je Popadić bio primjerice u momčadi Juga koja je 2016. osvojila naslov prvaka Europe, a da je u tih godinu dana u Barceloni, bio ključna poluga Mediterranija koji je bio igrao i finale Kupa kralja, te se plasirao u polufinale vaterpolske Primere. Tako je to bilo u ljeto 2018.
Samo godinu dana kasnije Toni Popadić je svojim igrama pod kapicom Juga zavrijedio status reprezentativca (treći uz Bijača i Marcelića), da bi ove godine ili tek završene sezone briljirao. Posebno u finalnoj seriji za naslov prvaka Hrvatske protiv zagrebačke Mladosti. Kako je finale odmicalo, odnosno kako su se ‘množile’ utakmice, tako je on u svakoj novoj bio bolji no u prethodnoj. U svakom susretu sa dvoznamenkastim brojem obrana (10, pa 11 i konačno 12). Pokazao se i stručnjakom za peterce što je i bilo odlučujuće u čak dva od tri finalna ogleda. Sasvim zasluženo je prošle subote nagrađen s pokalom za najboljeg pojedinca cijele finalne serije. Dostatno i za nekoliko riječi najboljeg za hvs.hr. Ovo je njegov opis finala…
– Prva je utakmica nama došla nakon vrlo teškog udarca. Onaj poraz u finalu Regionalne lige u Dubrovniku od Mladosti, a to je bilo samo 3-4 dana ranije, nam je dosta teško ‘pao’ – prisjeća se Popadić.
– Neočekivan način na koji smo izgubili tada. Imali smo samo tri dana to zaboraviti i okrenuti se novim bitkama. To nije bilo lako. Tu prvu finalnu utakmicu smo izvukli na jednu ogromnu količinu želje, zajedništva. Krenuli smo dosta furiozno, poveli 7:2, ali smo znali da ništa nije gotovo. Mladost se tada izvrsno i vratila unatoč gubitku nekih ključnih igrača (Ćuk i Radu, op.a.). Na kraju smo došli do peteraca, potpune drame koja se okrenula na našu stranu. Bog nas je nagradio, tako bi rekao za tu silnu želju. Ta pobjeda nam je vratila, pridonijela jednu dozu samopouzdanja, vjere u sebe koja je bila nestala nakon izgubljenog finala Regionalne lige.
Jeste li vi kao momčad, za razliku od vaših suparnika, zapravo pokazali višu razinu mentalne čvrstoće? Nije li to bilo presudno? Peterci to isto ukazuju.
– Mentalnu snagu, karakter mi imamo. Posebno ovo prvo, mentalna snaga. Jedino se tako mogla dobiti ona prva utakmica. Bez toga bi jednostavno ‘puknuli’, a mi smo cijelo vrijeme i igrali odlično i vodili. Mladost se opet vratila i umalo pobijedila, da bi se mi iznova sabrali i izvukli petercima pobjedu. Da, to je mentalna snaga.
Druga finalna utakmica, po kiši u Zagrebu je imala sličan donekle tijek, a istu završnicu.
– Ta druga je po meni možda bila i ključ cijele serije. Kad smo došli u Zagreb, vidjeli smo na igračima Mladosti njihovu fokusiranost, pripremljenost, želju, odlučnost ‘uzetu’ tu utakmicu. Mi smo imali dosta neuvjerljiv početak, ‘tražili’ smo se dosta. Mladost je možda tu imala neke šanse za ‘prelomiti’, ali nije. Onda slijede obrati. Mi se vraćamo, pa vodimo, čak imamo i dobivenu utakmicu, ali se Mladost vratila i imala psihološku prednost, da bi se na račun njihove greške izvukli, izjednačili. Na peterce, u igri malo i neke sreće, pobjedom i u Zagrebu smo definitivno potvrdili našu snagu.
To je po vama ključan trenutak cijele serije?
– Apsolutno. Zadali smo Mladosti jedan težak udarac jer mislim da je gore tako izgubiti, na peterce nego nakon četvrtina ili kada izgubite 2-3 razlike.
Posebno kada se to dogodi dvaput u razmaku od četiri dana.
– O tome i govorim. To se odrazilo i na trećoj utakmici.
Taj susret je bio nestvaran, teško da će te ikada više u karijeri takvo finale odigrati.
– Pogledao sam ju ponovo i stvarno… tu imate nekih dijelova i elemenata koji su čudesni. Ipak, ja ne bih volio da ta utakmica ostane pamćena samo po meni i obranama jer kada pogledate ulazak u utakmicu, one blokove, obranu koju smo imali, skakali smo jedan za drugoga, ja bih obranio i onda izlazak u kontru… Od prvog do zadnjeg. Neka energija koju ja ne pamtim da sam ju ikada vido na vaterpolskoj utakmici. Mislim da rezultat (19:3) na kraju stvarno nije realan. To nije prava slika Mladosti, a mi… mi smo bili žedni i gladni pobjede, uspjeha, trofeja.
Koliko god Toni Popadić bio skroman, kada jedna momčad odigra takve utakmice, finala, jasno je kao dan da treba imati nekoliko, barem jednog do dva junaka, ali obvezno velikog vratara.
– Statistički sam se dizao iz utakmice u utakmice, ali najviše sam se dizao na psihološkoj razini. Samopouzdanje mi je raslo. Nakon lošeg izdanja u finalu RVL, sa svakim novim našim finalom sam dobivao vjetar u leđa. Naravno, momčad za uspjeh treba imati jakog, kvalitetnog vratara. Vaterpolo i rukomet su sportovi u kojima su po meni vratari ključne karike. Ne možete se sakriti. Ili ste jedan od junaka ili ste jedan od tragičara. Nema neke zlatne sredine. Opet, ja stojim i dalje kod toga da je momčad ta koja ‘izbaci’ pojedinca. Recimo, nimalo nezasluženo ne bi bilo da je Lolo (Loren Fatović) bio taj koji je ponio naslov MVP serije. Zato jer igra četiri četvrtine, igra obranu, igra napad, potegne kad god treba, a svaku utakmicu postigne 3,4 ili 5 golova. To je talenat rijetko viđen u vaterpolu. Eto, mislim da je on zaslužio tu nagradu jednako kao i ja. On je jedan od junaka, definitivno – za kraj će intervjua za hvs.hr, ali i za početak ljetnog odmora Toni Popadić.
Iako, neće mu ni odmor dugo trajati. Početkom kolovoza već počinju pripreme Barakuda na Korčuli. Naravno da je Toni na popisu
reprezentativaca.
Foto:Tonći Plazibat CROPIX
