hr
Veličina fonta
Disleksija
Kontrast
Razgovor s povodom / 16. svibnja 2021.

RAZGOVOR S POVODOM – Paulo Obradović

Za najnovije izdanje naše rubrike “Razgovor s povodom”, bitno nam je olakšan posao. Nismo trebali puno tražiti, ‘prebirati’ po sjećanjima, ‘vagati’ tko bi bio najpogodniji lik. On se nametnuo… sam. Svojim igrama.

Paulo Obradović, legenda dubrovačkog i hrvatskog vaterpola koji je s Barakudama osvojio europsko zlato u Zagrebu 2010., olimpijsku krunu u Londonu 2012., kao i 4 medalje sa svjetskih prvenstava (srebro i 3 bronce). On je bio najbolji igrač Triglav lige 2013./14., te najbolji strijelac istog nadmetanja u sezoni 2016./17. s 51 golom. Osvojio je dosad i dva klupska naslova prvaka Europe (Jug 2016. i Olympiacos 2018.). Mogli bi još ovako nizati, ali nisu ga ta ostvarenja doveli u rubriku koju upravo čitate. Za to su zaslužna prva dva finalna susreta Prvenstva Hrvatske u aktualnoj sezoni. U obje je utakmice Obradović bio s po 3 gola u svakoj ne samo prvi strijelac, već i najbolji igrač. Uostalom, nakon prve još utakmice veliki trener, bivši trofejni hrvatski izbornik Ratko Rudić sam je spomenuo kako ga je od svih igrača u bazenu “… najviše dojmio Paulo Obradović…”.

Ključ je u iskustvu

U konkurenciji mnogih puno mlađih igrača, koji su i nositelji igre svojih reprezentacija, Paulo u svojoj 36. godini doživljava ‘novo proljeće’. Ili možda njemu nikada ‘jesen’ nije ni nastupila.

– Ha, ha, prije svega bi se zahvalio na lijepim riječima kada one dolaze od Ratka Rudića, a svi dobro znamo o kakvom se treneru, stručnjaku radi – u startu će Paulo Obradović.

– Kako mi uspijeva? Iza mene je poprilično dugačka karijera, puno odrađenih treninga, jasno i utakmica, tako i finala, pa iskustva. Možda je baš ovo posljednje ključno, iskustvo. Sad, možda sam ja sada u prve dvije utakmice malo više iskočio, ali mislim da je to sve produkt cijele momčadi. Uvijek neka utakmica donosi, ‘izbaci’ nekog igrača. Nekog više, nekog manje, ali na koncu jedino što je bitno u momčadskom sportu je pobjeda ekipe.

Onima koji bolje, pomnije prate vaterpolo, Paulo Obradović nije iznenađenje. To je igrač koji predugo traje da bi bio nezamijećen, nepoznat. No, ono što je jednako tako znano su svojedobne njegove ne baš malene zdravstvene tegobe, prvenstveno s koljenima. Bilo je tu i operacija, bolova, oporavka… Kakvo je stanje sada? Kada vas se gleda s tribina, laički bi zaključak bio, nikad bolje! Je li to iza vas?

– Mislim da to baš i nije iza mene. I dalje je ispred mene i to će me pratiti kroz cijelu moju karijeru, vjerojatno i poslije budući da imam problema s koljenima. Ima i nekih drugih, te neću ni spominjati. Međutim, naučio sam se s time nositi, pa tako i na bol. Jasno, imam nešto drukčiji režim rada u klubu koji mi olakšava naš stručni stožer, pa ne radim neke stvari koje mi smetaju. Pazim dosta na svoja koljena, puno prevencije, puno treninga i onda se to može gurati. Dokle, to nitko ne zna, ali zasad ide dobro.

Tajnu šuta neću otkrivati

Postoji puno elemenata u Obradovićevoj igri o kojima bi se dalo pričati, no za navijače je vjerojatno najprepoznatljiviji šut. Neki je dan, za hvs.hr u najavi finala Mladost – Jug Adriatic osiguranje, upitan čuvar mreže Zagrepčana Ivana Marcelić kako zaustaviti taj šut Paula Obradovića. Šut koji je vidljiv s tribina, vidi se kako se namještate, svak’ zna da slijedi ‘torpedo’, ali spasa nema. Marcelić je tada odgovorio da je “…Obradović jednostavno jedan od 10 igrača na svijetu koji imaju ono nešto posebno, specifično i teško obranjivo…”. Idemo malo na tu pripremu šuta koja traje koju sekundu, dvije i šut. Je li vi to unaprijed presudite kamo lopta ide?

– Ne, ne. Postoje neke pripreme za utakmicu, vizualizacije. Danas je sve puno napredovalo, pa danas vratari puno više gledaju pucače, na snimkama. Prije su golmani dolazili na utakmicu, nisu se toliko pripremali, međutim sada ako se ne pripremi… teško je zadržati visoku razinu branjenja. Što se mojeg šuta tiče, dalo bi se pričati, ali neke tajne ne smijem ni otkrivati, jel’ tako. Drago mi je i kad me neki vratar, pogotovo ovakav vrstan kakav je Marcelić hvali. Ima tu dosta treninga, elemenata. Imam neku tajnu, ali ju zadržavam za sebe. Odgovorit ću samo sljedeće, ne odlučujem unaprijed. To ne!

Ipak, glavno igračko obilježje našeg sugovornika je što je riječ o višenamjenskom tipu vaterpolista. U modernom sportu, ne samo vaterpolu, to je budućnost, trend i takvi su igrači na osobitoj cijeni. Lijepo je imati ‘specijalca’, ali mislimo da bi svaki trener uvijek odabrao u momčadi igrača koji može jednako kvalitetno, vrhunski odigrati na nekoliko mjesta. Što je u biti Paulo Obradović? Vanjski? Branič? Centar niste, ali ste sjajni na 2 metra. Gdje ste najbolji?

– Nemam pojma, baš mi je teško na to odgovoriti. U biti sam počeo kao branič, kao mlađi, a po potrebi se prilagođavao desno-lijevo s obzirom na moj šut. Tada su krenuli još i moji ulasci na 2 metra s obzirom na fizičku snagu. Sve se tako razvijalo kroz moju karijeri i bilo sve bolje i bolje. Osobno mislim da sam ipak najbolji kao vanjski, ali opet koja mi je pozicija najdraža… Ma, meni je bitno da igram, eto – iskreno će Obradović.

Od kuda nadimak Medo

Naš je sugovornik poznat i po nadimku. Medo. Tako ga zovu suigrači, prijatelji.  Uvriježilo se pa ga pod tim nadimkom sada već znaju i navijači, tako ga zovu novinari, ali… Od kuda Medo? Tko vas je tako prozvao i zašto?

– To je bilo u ono ratno doba, kada smo obitelj i ja, bio sam još mali (rođen 1986.), bili protjerani iz Konavala u Dubrovnik. Izgorjele su nam obje kuće, te smo bili smješteni u hotelima u Dubrovniku. Ondje su se ljudi, svi s istim tužnim sudbinama logično družili, a ja sam uvijek nekako bio s nešto starijim i bio sam malo kako bi se reklo, puniji u to doba. Nisam prezao pred ičime, neustrašiv, beskompromisan i oni su me, ta starija ekipa prozvali Medo. I do danas je to ostalo, a meni nikada i nije nešto smetalo, čak mi je bilo simpatično.

Spomenuli ste zavičaj, vi ste Cavtaćanin? Često spominjete Cavtat, iako ste se preselili u Dubrovnik prije koju godinu.

– Ja sam iz Konavala, selo Dunave. Tamo su nam ’91. izgorjele obje obiteljske kuće, a u Cavtatu sam skoro cijeli svoj život bio, školu završio, a u Dubrovnik sam preselio prije 5 godina. Dakle, ja sam Cavtaćanin cijeli život, ali moja kuća je u Konavlima.

Svemu pristupam emotivno

Koliki ste emotivac? Igrački pa do životnog. Sjećamo je ne tako davne 2017. godine kada ste imali na stolu ponude izvanredno unosne jednog Dinama iz Moskve, kao i grandioznog Pro Recca, ali odlazite u Olympiacos. Da se razumijemo, jednako velik klub, ali nije financijski usporediv s Pro Reccom i Rusima tada.

– To je dobro procijenjeno, nisam se poveo za novcem. Mislim, da se ne lažemo, pa jasno da svi igramo za novac i glupo je reći da novac nije bitan. Jasno da je, jer morate živjeti, misliti na budućnost, pa onda još kada imate obitelj tu dolazi i odgovornost više itd. Emotivac sam veliki i svemu u životu emotivno pristupam. To je nekad dobro, nekad nije. Puno me to i koštalo ponekad, ali takav sam. Što se klupskih ponuda tiče, nikad mi novac nije bio na prvom mjestu već sam gledao na klub kao klub. Kakva je atmosfera, politika, kako se odnose prema igračima, tko je trener, kakva je kvaliteta momčadi. Tek onda novac. Jasno, bitno je i gdje će te živjeti. Recimo, u Ateni sam proveo 2 godine, u gradu koji je prekrasan.

Usudili bi se primijetiti da vas onda te emocije određuju i u finalima. Bili ste presudan ili jedan od najboljih igrača u oba Olympiacosova finala Lige prvaka (2018. i 2019.). Niti jedno finale inače nije proteklo, a da je Obradović bio ‘blijedog’ izdanja, pa sve do ove sadašnje finalne serije za prvaka Hrvatske. Jeste li igrač finala?

– Kada sam pogledam malo iza sebe, jest, u finalima sam uvijek bio dobar, na visokoj razini. Posebno motiviran. Imam osjećaj i da ostali igrači u tim trenucima očekuju od mene ono ‘nešto’, gledaju me s povjerenjem. Kad situacija nije dobra po momčad za koju igram, u očima vidim njihov sjaj da je potrebno da ja to preuzmem na sebe. Pokušavam onda i ja zadržati tu razinu, da ih ne iznevjerim, ali definitivno ima uvijek posebnu motivaciju u finalima, ‘velikim’ utakmicama.

Najbolja momčad

Koja je najbolja momčad u kojoj ste igrali? Bilo je, naveli smo u početku, sjajnih trofeja…

– Najbolja je svakako ona koja je u Londonu osvojila olimpijsko zlato. Dakle, hrvatska reprezentacija. To je bila ekipa koja doslovno nije imala slabe točke. Na svakom smo mjestu u momčadi imali po dvojicu igrača top-klase. Fizički savršeni, vrhunski. Na kraju, taj smo turnir odigrali fantastično! Ne znam je li itko ikad u povijesti olimpijskih igara toliko izdominirao kao mi tada. To je najbolja momčad u kojoj sam ikad igrao! Od klupskih momčadi bi izdvojio onu Juga tamo negdje 2016. i 2017. Ona koja je u dvije godine osvojila10-11 ili koliko trofeja. Imala je kvalitetu i koheziju, pobjedničku atmosferu. Momčad u kojoj su bili Vrlić, Perrone, Joković…

Kada smo kod reprezentacije, ne samo igre iz minule dvije finalne utakmice već cijele ove sezone, logično su pokrenule i pitanja mogućeg povratka među Barakude. Postojeću kvalitetu sadašnje hrvatske vrste, možebitno nadograditi s pojedincem koji nosi zavidno iskustvo, kao i neprijepornu kvalitetu, čini se dosta logičnim slijedom razmišljanja. Jasno da se nikome mjesto u reprezentaciji ne jamči, da se za hrvatsku kapicu mora dodatno proliti puno znoja, no… koliko je sve navedeno moguća opcija?

– Dok traje finalna serija utakmica za naslov prvaka, koncentriran sam samo na te utakmice. I to je jedino korektno mislim u ovom trenutku. Je, bilo je nekih razgovora, ali o tomu možemo nakon finala.

Koliko dugo ćemo još gledati Paula Obradovića? Čini nam se da se vaterpola zasitili niste, kada ste se vratili u Gruž 2019. potpisali ste na 2 godine i rekli “došao sam ovdje gdje sam krenuo tu zaokružiti karijeru”.

– Jako teško pitanje. Ovisi puno o mojem zdravstvenom stanju, ali ja se nadam, ima u planu još igrati. Što se kluba tiče, Jug uvijek ima prednost. To je tako cijelu moju karijeru. Tako će biti i na koncu ove sezone, sjest ćemo i vrlo vjerojatno ćemo produljiti ugovor. Mislim da ću ja ipak karijeru završiti u Jugu, a kada…

Ostavimo taj odgovor nedovršenim. Uostalom, onako kako igra sada, u svibnju 2021., pa i cijele sezone, daleko je našem Medi kraj!