RAZGOVOR S POVODOM-Mia Šimunić, izbornica hrvatskih vaterpolistica
Rasplet prošle subote ili pretposljednjeg natjecateljskog dana Svjetskog kupa za žene u kineskom Chengduu, nama u Hrvatskoj i našem vaterpolu, donio je uistinu najljepši mogući poklon za Uskrs.
Hrvatska se ženska vrsta plasirala na Svjetsko prvenstvo u Singapuru predstojećeg ljeta! Prvi put u povijesti na seniorskoj planetarnoj smotri nastupit će i Hrvatice. Prvi će put Lijepa Naša na Dalekom istoku imati dvije reprezentacije. Razlog i više no dostatan za našu rubriku „Razgovor s povodom”, porazgovarati, osluhnuti mišljenja Mie Šimunić, aktualne izbornice naše seniorske reprezentacije. Ujedno i žene koja je gotovo pa od ‘nultog dana’ u našem ženskom vaterpolu.
– Idemo reći da nije baš od početka jer sam bila u sinkroniziranom plivanju, da bi od 2003. počela s vaterpolom – govori Mia Šimunić.
Opet, skoro pa jest sam početak jer je i prvo seniorsko državno prvenstvo odigrano samo dvije godine ranije. U svakom slučaju, naša sugovornica jest jedna od onih koji se sjećaju, koje znaju kako je to izgledalo u početku i kada se samo sanjalo nešto što se danas ostvaruje. Igra hrvatske reprezentacije na svjetskom prvenstvu.
– Trebalo je proći eto 25 godina da bi se našli na svjetskoj seniorskoj velikoj sceni. To je bilo toliko teško, ne samo meni, nego svima u Hrvatskoj. Zato jer se stalno ‘vrtjelo u zraku’ kako je vaterpolo tobože muški sport. Polako se probijao led, od EP u Zagrebu 2010. pa se počelo ‘kotrljati’ i jače kad smo počeli dobivati pojedinačne nagrade u smislu najbolje vratarke, ali i strijelkinje na natjecanjima mlađih uzrasta na EP i SP. Eto nas sada kao punopravnih članica svjetskog prvenstva, ali težak je, jako težak bio taj put. U početku ženski vaterpolo u nas čak nije doživljavan kao rekreacija nego kao hobi.
Generacija kao ‘parni stroj’
Je li bilo trenutaka kada bi se i vi sami zapitali; koja je svrha, ima li to sve smisla?
– Kao sportašica, kao igračica, ne! Uvijek sam bila u fokusu treninga i nikad nisam sumnjala u to što radim. Znala sam tada kao igračica, OK nismo dovoljno dobre da idemo na EP i SP, ne možemo ni na olimpijske igre, ali sam se postavljala drukčije. Idem napraviti, dati najbolje od sebe kao sportašica. E, već kao trenerica… nije bilo dvojbi, ali jest ponekad osjećaj beznađa. Zašto mi svi sve ovo radimo, nema napretka, nema dovoljno cura… Kao da smo mi sve skupa kopale glinu i od nje onda krenuli raditi opeke. Tako je to bilo. Da, kao trenerica je bilo dvojbi. Posebno kada bi nam djevojke odlazile iz vaterpola, preko noći. Ono godište 1998./99. je samo tako otišlo, prestalo. Rekle su „nama je dosta”. To mi je bilo nejasno, kako dosta? Mislim, biti prvak države, pojaviti se na nekom juniorskom natjecanju to zapravo u toj nekoj širini, veličini sporta nije ništa. Želim reći, nije to konačni cilj, svrha. Nije to velik doseg. Ja razmišljam drukčije – kad osvojiš olimpijsko zlato, idemo po drugo, pa po treće! To su u vaterpolu pokazali da je moguće i Mađari i Srbi i Amerikanke.
Ali, tu se nešto sada, ne od doslovno jučer, ipak mijenja…
– Da, sad je tu jedna kompaktna generacija, cure koje su kao parni stroj, ‘uhvatile’ su se toga i ne puštaju. Krenule su još jače.
Značenje Singapura za naš ženski vaterpolo
Odlazak na SP ne bi nazvali krunom jer tako biste vjerojatno nešto drugo nazvali, ali Singapur jest značajan korak, prijeđena stepenica. Što hrvatskom ženskom vaterpolu donosi činjenica da će seniorska reprezentacija nastupati na Svjetskom prvenstvu u Singapuru?
– Da, Singapur nije kruna, to je samo jedna etapa na našem putu. Na putu da postanemo još bolje i konkurentnije. Nama Singapur i plasman ondje puno znači kako bi vidjeli kakvi smo mi sada u tom svjetskom vaterpolu, te da djevojke konačno dobiju neko maleno priznanje u vidu – ‘evo, one su to uspjele’. Uspjele su to uz puno odricanja. Od obiteljskih, školskih, pa i nekih društvenih. Ove djevojke sada nisu neke koje nasljeđuju prijašnje koje su osvajale neke medalje, ne, ne. Ove djevojke sada su te koje grade, one su prve, pionirke u svemu tomu. Njima je to strašno važno.
‘Gorivo’ i za Brazil
Je li se mijenja nešto bitnije u pripremama sada, nakon potvrđene spoznaje o nastupu u Singapuru?
– Mi smo nekako i računali da bi mogli završiti u Singapuru, odnosno da će se situacija s reprezentacijama Kine i Japana ‘otpetljati’ upravo ovako kako je. Zato smo mi već prije nekoliko mjeseci složili pripreme u nadi da ćemo se plasirati na SP u Singapuru. Zato nema promjena. Nakon Singapura nas čeka Svjetsko prvenstvo do 20 godina u Brazilu, što je zapravo skoro pa naša reprezentacija. Imat ćemo radno ljeto. To se sve mora dobro isplanirati kako ne bi djevojke ‘izgorjele’ u Singapuru. Mora im ostati ‘goriva’ i za Brazil. Tu ćemo tesati iskustvo, vidjeti kakvi smo u konkurenciji s najboljima. Puno ovisi o ždrijebu jasno. Mi smo igrale sa svima, pa i s najboljima. I da, gubile smo s po 20 i više od 20 razlike. Pa i prije godinu dana na EP u Eindhovenu je bilo visokih poraza, ali nema veze, idemo sada vidjeti koliko to možemo smanjiti.
Olimpijski snovi
Nekoliko dana ranije lijepa je vijest za ženski vaterpolo u cjelini došla i iz olimpijskih krugova, odnosno usvojen je prijedlog po kojem će se već na Igrama u Los Angelesu 2028. broj ženskih reprezentacija izjednačiti s muškim – 12. Koliko je realno u tom kontekstu onda razmišljati i o hrvatskoj ženskoj reprezentaciji na Igrama?
– Ta je vijest prvo iznimno bitna za cijeli ženski vaterpolo. Za cijeli svijet, pa tako i za nas. Naravno, šanse nam se uvećavaju i da, moguće je da se mi i tamo plasiramo. Upravo su i Singapur, pa sljedeće EP 2026. i sva kasnija natjecanja, postaje na željenom putu dolaska u Los Angeles.
Jedno je osobito željela naglasiti izbornica Šimunić.
– Užasno nam je bitno, presudno je da nam djevojke ostanu u vaterpolu. Ne možemo igrati bez igračica. Sada imamo najveći broj dosad. Danas imamo 14 igračica gdje svih 14 može igrati. Prije bi imali 3-4 i klupa. Pa onda 5-6 i klupa, razumijete! Sad ih imamo 14. Ma, čak i 4-5 koje će sa šireg popisa morati otpasti. To je blago koje svaki trener ima.
Malen broj igračica
Koliko je djevojaka, žena koje se aktivno bave vaterpolom u Hrvatskoj?
– Mislim da ih imamo negdje 250 registriranih. Ali, od najmlađe od 10 godina, imamo u Mladosti znam jednu od 8 godina samo, pa do ne znam, 30 godina. To je samo 250 i sad se s takvom brojkom uspijete plasirati na SP… E, to je snažno. Pokazuje dobar i kvalitetan rad. Lako je jednoj Mađarskoj koja ima možda 3.000 registriranih, možda i više, izvući 13-14 najboljih. Mi krećemo s brojkom 250.
Djevojke bi inače bile i vjerne i najbučnije navijačice Barakuda kada bi se zatekli na istom EP. Sigurni smo da će tako biti i i u Singapuru, ali se nadamo i da će muški kolege dolaziti bodriti vašu djevojke?
– Ne mogu reći, pratili su dečki nas i prije. Dolazili su još 2010. u Zagrebu. Znali su se ‘zaletjeti’, ne kao grupa odnosno svi, ali dolazili su. Ako će njima, njihovim obvezama raspored dopuštati, kao i nama naš raspored, sigurno da ćemo se bodriti međusobno u Singapuru – za kraj će izbornica Mia Šimunić.
Unaprijed se veselimo hrvatskoj atmosferi na singapurskim tribinama.
