hr
Veličina fonta
Disleksija
Kontrast
Razgovor s povodom / 10. lipnja 2021.

RAZGOVOR S POVODOM – Marko Bijač

Zadnja utakmica cijele europske klupske sezone. Štoviše, zadnja minuta cijele sezone, odnosno finala Lige prvaka. A u njoj, tim posljednjim sekundama jedan Hrvat uzdignutih ruku slavi trofej, proslavlja uspjeh, širokog osmijeha, ozarenog lica. Bilo je točno 39 sekundi prije kraja kada je peterac u finalu za najbolji klub Europe za Ferencvaros izvodio Marton Vamos. Ubojita, gromovita ljevica budimpeštanskog kluba i mađarske reprezentacije, jedan od najboljih ljevorukih igrača na svijetu. No… nema gola! Nema teorije!

Obranjen peterac u finalu

Marko Bijač ‘skinuo’ je pokušaj Vamosa, ‘zacementirao’ time rezultat finala na 9:6. Nije bilo presudno, ali završna slika koja je razgalila i srca svakomu tko u Hrvatskoj voli i prati vaterpolo.

– Možda i nije bila toliko bitna obrana što se tiče konačnog rezultata, ali u tom sam trenutku i ja shvatio da je gotovo. Baš mi je došlo tada do olakšanja. Znao sam da smo napokon osvojili toliko željeni naslov. Nije prvi put istina, ali prvi put u stranom klubu, prvi put izvan Juga – napominje Bijač.

To je u biti bio i najljepši mogući završetak jedne sezone u kojoj je Bijač, ne samo na Final 8 turniru Lige prvaka, već tijekom cijele sezone bio konstanta visoke kvalitete momčadi iz Genove.

– Zadovoljan sam, sada kada malo odvrtim film unazad. I kako je to izgledalo s moje strane, ali i inače, cijele momčadi. Na završnom turniru je cijela naša obrana bila sjajna. ‘Lomili’ smo svakog suparnika u svakom drugom poluvremenu, tu smo odlučivali utakmicu.

U desetak dana Bijač i suigrači su prošli vrlo turbulentan emotivni put. Od razočaranja, pa i šoka poradi poraza u finalnoj seriji Talijanskog prvenstva, pa do ukupno 9. naslova prvaka Europe.

– Kako smo završili Prvenstvo Italije, mislim da čak i nije bilo puno ljudi koji su mislili da ćemo uspjeti u Ligi prvaka. Međutim, odigrali smo odličan turnir u Beogradu.

Možda je baš ta izgubljena Serie A1, izgubljena s gledišta Pro Recca jer ne želimo omalovažiti uspjeh Brescie, pridonijela značajno naslovu prvaka Europe. Držali smo naime ta će ‘squadra iz Genove’ sada ‘zagristi’ još malo više, jače i žešće.

– Sigurno nas je to malo ‘razbudilo’, a posebno jer smo uvidjeli gdje smo griješili u talijanskom finalu. Bilo je puno individualnih pogrešaka, to smo vrlo dobro analizirali, te maksimalno iskoristili pauzu između finalne serije u Italiji i Final 8 Lige prvaka. Mislim da smo dosta podignuli formu u tih tjedan dana.

Gdje vas je uopće Brescia uspjela iznenaditi jer dobiti Pro Recco triput u 4 utakmice je grandiozan rezultat?

– Teško mi je reći, ali u jedno sam siguran. Više je bilo do nas nego do njih. To sam siguran. Mislim, svaka čast Brescii koja je odigrala sjajno, ali mi nismo bili na razini na kojoj možemo i koju smo konačno i pokazali u Beogradu. Brescia je pak i na tom turniru Lige prvaka pokazala da je savršena momčad. Igrali su ‘egal’ do zadnje sekunde s Ferencvarosem, prethodno pobijedili Jug, dokazali kvalitetu, ali još jednom mislim još uvijek da smo mi bolji od njih. Iako, zasluženo su oni na kraju slavili Prvenstvo Italije.  

Najopasniji šuteri

Nakon finala je kapetan vaše momčadi, Crnogorac Aleksandar Ivović koji ima višegodišnje iskustvo igranja baš u tom klubu spomenuo kako uoči svakog završnog turnira, svi sudionici unaprijed bacaju breme glavnog favorita na Pro Recco zato jer su oni “najbogatiji”, “najmoćniji” itd. Time se stvara alibi, po Ivoviću, za sve ostale sudionike, a pritisak dodatni nameće Pro Reccu, te je možda i to razlogom zašto je taj klub 6 godina čekao na ovo postignuće.

– Ha, sigurno da ima pritiska i da je teško, ali s druge strane u toj momčadi su sve odreda profesionalci koji su prošli dosta toga. Malo je igrača ondje koji već nisu igrali puno finala, teških utakmica i turnira. Možda više možemo govoriti da su druge momčadi koje igraju protiv Pro Recca rasterećenije, nego je to nama pritisak. Vjerojatno je čak i lakše igrati protiv Pro Recca, makar osobno stvarno nisam o tomu razmišljao, pogotovo kada bi počela utakmica. Onda su u bazenu samo suparnik i ti.

Na završnom turniru Lige prvaka za MVP je proglašen doista sjajan igrač razornog udaraca, Dušan Mandić. Srećom po vas, igrali ste zajedno, ali znadete ga s treninga, a ni tada se ne štedite vjerojatno obojica. No, tu su bili i već spomenuti Vamos, pa Vlachopoulos… Razarači iz vanjskog reda, neke od njih susretat će te uskoro u Tokiju na Olimpijskim igrama. Kako se uopće brane udarci takvim ‘topovnjačama’?

– Suvišno je trošiti riječi o njima, njihovoj klasi, a ima tu još igrača te razine. Po meni su baš Vamos i Mandić jedni od najboljih šutera u povijesti vaterpola, a kamoli danas. To je iznimno teško braniti. Golman mora ne čekati, već doslovno moraš preduhitriti gdje će pucati jer inače nemaš vremena za reakciju.

Zašto odlazak iz Pro Recca?

Jedna nas je informacija, prije otprilike mjesec dana ili još u tijeku sezone ipak iznenadila. Ona da prelazite, što se i dogodilo u Olympiacos. Grčki klub je također sjajno organiziran, velik, slažu jako lijepu momčad, ali vi ste bili u Pro Reccu! Najboljem na svijetu, ondje nedodirljiv, prvi vratar, hvaljen i slavljen. Kako su vas onda pustili?

– To je odluka predsjednika kluba, predsjednika Pro Recca. On u ovom trenutku smatra da vratar stranac smanjuje rotaciju. Naime, prema pravilima u Italiji mogu u istom trenutku u vodi biti maksimalno trojica stranaca. Budući da sam vratar, stalno sam dakle u vodi, automatski to znači da trener može imati uz mene u vodi samo još dvojicu stranaca. Predsjednik kluba je zato mislio da bi bilo lakše za konstrukciju momčadi da golman bude Talijan i odlučio se na taj potez.

Tako je Marco Del Lungo doveden iz Brescie prije koji dan ne bi li zamijenio Bijača.

– Na kraju, kada sagledam cijelu situaciju, mogu reći da sam stvarno vrlo zadovoljan što se sve ovako odigralo. Pogotovo oproštaj s naslovom prvaka Europe, a odlazak u Olympiacos je i jedan meni novi izazov.

Je li se Maurizio Felugo, predsjednik Pro Recca malo pokušao nakon Beograda predomisliti, ‘lupati o glavu’ jer se zahvalio vrataru momčadi koja je prvak Europe!?

– Ne znam. Nisam baš ulazio s njime u razgovor o tome nakon finala. To je odluka predsjednika i eto, Mandić i ja mijenjamo sredinu. Kao uostalom i Dobud. Što se Olympiacosa tiče, najbitnije mi je u odluci o novom klubu bilo da se radi o dobro posloženoj momčadi. To mi je bilo prvo. Došao je i Andro Bušlje, Filipović je potpisao također, sada i Fountoulis, centar Kolomvos se vraća… Razgovarao sam dosta s igračima koji su bili ondje, s Pavićem, Bušljom… Svi imaju jako pozitivna iskustva i sretan sam što mi se otvorila prilika zaigrati tamo. Posebno još što je to klub koji ima i svoje navijače, a oni su onako, malo vatreniji, temperamentniji od sredina u kojima sam dosad bio.

Od Beograda ’19. do Rotterdama ’21.

Od danas, od ovog četvrtka, 10. lipnja Marko Bijač je na okupu s reprezentativcima u Rijeci. Koliko je uopće bilo vremena za razmišljati minulih tjedana o reprezentaciji, Olimpijskim igrama, Tokiju…

– Iskreno, niti malo. Mislim, sve je to u podsvijesti, ali kada ste u klubu, uđete u završnicu sezone gdje se borite za trofeje, jasno da je sva pozornost na tomu. Sad se okrećemo Tokiju. Ono što je najbitnije je samo da nas izbjegnu ozljede, to je broj 1. Bude li to u redu i ako se dobro spremimo u što ne sumnjam, vjerujem da će svi imati problema s nama u Tokiju – naglašava Bijač.

Za Tokio se govori kako su možda najjače Igre dosad, kada je vaterpolo u pitanju. Sigurno je više kandidata za medalju nego u jednom Londonu 2012., Rimu 2016. Prvenstveno kroz prizmu izjednačenije kvalitete. Slažete li se s tim?

– Vrlo vjerojatno, teško mi je to procjenjivati, ali znam da će svako četvrtfinale biti ‘na nož’. Kada sam rekao da mi je teško procijeniti, zapravo želim reći da se mi ne trebamo puno baviti  s drugima. Mislim da imamo kvalitetu i što je najbitnije da nas izbjegnu ozljede, da dođemo u Tokio spremni. A onda, znate već naš put. Uvijek govorimo, ‘utakmicu po utakmicu’, a u četvrtfinalu moramo biti najbolji.

Kada se prisjetimo kako smo, kroz koje Scile i Haribde Rotterdama, sretno i spretno došli do Igara, možda je to baš suđeno za erupciju u Tokiju.

– Je, ali se isto tako možemo sjetiti i kako smo mogli još prije dvije godine elegantno otići do Tokija. U Beogradu, finale Svjetske lige smo onako nesretno izgubili gdje bio prolom oblaka, prekid i sve se okrene u dvije minute na stranu Srbije. Zato kad spominjemo Rotterdam onda možemo reći da nam se ta prijašnja nesreća vratila srećom u lutriji peteraca. Pustimo to, zatvorena priča. U Tokiju smo i sada svi krećemo od nule. Imamo sjajnu ekipu i jedva čekamo da Igre počnu – naglasio je za konac Razgovora s povodom za hvs.hr, prvak Europe Marko Bijač.

Marko u brojkama

13 – medalja s hrvatskom reprezentacijom

18 – trofeja s klubovima

5 – naslova prvaka Hrvatske (2012., 2013. 2016., 2017. i 2018. – Jug)

3 – Regionalne lige (2016., 2017. i 2018. – Jug)

2 – Lige prvaka (Jug 2016. i Pro Recco 2021.)

1 – naslov prvaka svijeta (Hrvatska 2017.)

1 – olimpijsko srebro (Hrvatska u Riju 2016.)

1 – naslov prvaka Italije (Pro Recco 2019.)