PRENOSIMO IZ DOMAĆIH MEDIJA – Sandro Sukno
U našem serijalu „Prenosimo iz domaćih medija”, za ovu vam priliku donosimo intervju s našim bivšim kapetanom Barakuda, danas trenerom prvaka Italije i pobjednika Eurokupa, Sandrom Suknom. Razgovor je objavljen u tiskanom i elektronskom izdanju „Sportskih novosti” od 15. lipnja 2025. godine, a autor intervjua je novinar Dean Bauer.
——
Zasad posljednji hrvatski vaterpolist koji je tek navršenim punoljetstvom igrao za seniorsku reprezentaciju na velikom natjecanju kakvo je EP. Bilo je to u Malagi na 2008. i Sandro Sukno.
Bespogovorno najbolji hrvatski vaterpolist 21. stoljeća. Jedan od najboljih i inače. O Suknu igraču je viđeno definitivno sve, a ispisano… pa, vjerojatno sve. Uvijek će ostati pokoji, u Zagreb rekli ‘štiklec’. Pokoja sitnica, zanimljivi detalj. Zapisat ćemo i to, s vremenom. No, Sandro Sukno je ujedno i već sad, ma kako mlad bio (30. lipnja će navršiti tek 35-tu), ostvario dojmljivu trenersku karijeru. Iako je ona vrlo kratka. Niti pet godina.
Prvi trenerski ugovor kao strateg prve momčadi, potpisao je 1. rujna 2020. Za kotorski Primorac. Devet mjeseci kasnije, 16. lipnja 2021. postao je trener moćnog Pro Recca. U četiri sezone s klubom iz predgrađa Genove osvojio je 13 trofeja. Od toga – 2 naslova prvaka Europe, 1 Eurokup, 3 europska Superkupa, 4 naslova prvaka Italije, 3 Talijanska kupa. Prije dva-tri tjedna, osvojio je Eurokup protiv Radničkog iz Kragujevca. Iskreno, nismo gledali uzvrat finala, budući da je već u prvoj utakmici u Srbiji „razvalio” 16:12. Zato, nismo sigurni jesu li ga igrači nakon uzvrata uspjeli konačno ubaciti u bazen. Dosad nisu uspjeli niti jednom.
– He, he, ne, ne. Nisam bio u bazenu.
Trener na suhom
Zašto, što je tomu razlog? Uobičajeni način proslave nekog trofeja u vaterpolu je… svi u bazen! Trenera se prvog baca.
– Nekako, to je u početku bio moj odabir. Prva dva-tri puta sam morao bježati, a onda su nekako to već prihvatili. Sad više nema ni ne pokušavaju.
Shvatili su, trener voli ostati na suhom.
– Ma… ne smiješ se nikada uspavati! Moram ja svejedno biti spreman. Gle, nije to neki znak omalovažavanja uspjeha, ni govora. Jednostavno, meni to nije nešto specijalno, a mislim da u tim trenucima glavni moraju biti igrači. Najviše volim da se oni zabavljaju. Čak ne gledam ni ceremoniju dodjele pehara.
Zašto pak to?
– Možda zato jer bi ih ja opet i tada dovodio u nekakav red, a to su trenuci kada moraš pustiti igrače da uživaju. Pa, i da rade malo gluparija. Onda bolje da to ne vidim, ha, ha.
Strogost stratega
Je li se to nama čini ili se iza ovakvog stava u biti krije dosta strog trener?
– Pa, ne strog možda kao neki koji su mene trenirali, ha, ha, ali treba se poštovati hijerarhija, grupa. Uzajamno poštovanje je najbitnije. Ne možete inzistirati samo na jednosmjernom poštovanju, jer ako trener ne poštuje igrače, nije dobro. Nastojim da imaju uvijek što bolje uvjete, da su nam takvi odnosi koji ne trebaju biti prijateljski, ali moraju biti puni uzajamnog vrhunskog poštovanja. Nije tu trener da bude prijatelj, već da ti pomogne, usmjeri, da budeš pobjednik, osvajaš.
U ljeto prošle godine, čuli smo se u dosta navrata sa Sandrom, a to je ljeto 2024. bilo iznimno neizvjesno u Pro Reccu. Počelo je s odlaskom gazde Volpija, povlačenjem glavnog mecene, klub je ostao bez sponzora i otvoreno je svim igračima rečeno – „slobodni ste, možete svi otići”. Pro Recco je odustao i od Lige prvaka. Gotovo pa svi stranci su i otišli, trener Sukno je prvi rekao da ostaje, ali sve je i dalje bilo puno upitnika. Onda smo se vidjeli usred ljeta u Parizu, malo prije olimpijskog finala Hrvatska – Srbija.
Prošlo ljeto u Pro Reccu
Nije baš tada Pro Recco bio na pameti, ali jesmo malo razgovarali. Sandro je djelovao neuobičajeno smiren i staložen za čovjeka, trenera kojem se klub u tom trenutku raspadao. Sjećamo se da je Sandro samo promrsio:
– „Vidjet ćemo, ali bit će dobro”.
To „bit će dobro” na koncu je rezultiralo s trostrukom krunom. Prvenstvo i Kup Italije, te Eurokup. Sad kad se prisjetimo one pariške slike, shvaćamo i od kuda ta mirnoća.
– Mislim, u tom trenutku, moja prva reakcija o ostanku je bio čisti rulet. Iskreno. Opet, tu smo se nekako povezali. Prethodno sam sam sa sobom „popričao”, razmislio i odlučio da bi to sve možda moglo nekako i pozitivno utjecati na klupsku sredinu. Kao i da bi mogao do određenih razmjera održati veliku većinu igrača na okupu.
Tada je „uletio” Alex Behring, brazilski poduzetnik, multimilijader koji je nekoć i sam igrao vaterpolo. Čovjek je suosnivač koncerna 3G Capital i koji stoji iza nekih velikih „marki” tipa Burger King, Stella Artois, Beck’s, Kraft Heinz itd. Ukupno bogatstvo Alexa Behringa je cca 6.2 milijarde dolara. Solidno. Uz njega je i još jedan prijatelj mu, multimilijunaš…
– Tek nakon Pariza, nakon OI se iskristaliziralo da ćemo imati stvarno „ozbiljne”, jake vlasnike koji će i ubuduće voditi Pro Recco i na višu razinu od prijašnje. To nam je svima olakšalo daljnji put, ali sigurno da onih početnih mjesec i pol do dva, pune neizvjesnosti, u doba kad su se momci pripremali za OI u Parizu, a da nisu znali što donosi kolovoz… Nije bilo lagano. Tada su neki stranci, koje u potpunosti razumijem, imali pozive ozbiljnih klubova i otišli.
Malo igrača, puno ozljeda i problema
Podsjetimo, tada su Pro Recco napustili Mađar Gergo Zalanki, Crnogorac Aleksandar Ivović koji bi doduše ionako otišao, Grk Konstantinos Kakaris, a posebno zanimljivo, sjajan Španjolac Alvaro Granados koji je potpisao ugovor za Pro Recco tek koji dan prije početka raspada. Usput, baš se nedavno isti igrač vratio u Recco.
– Sve ih razumijem jer to je bilo izuzetno teško razdoblje. Nije nama međutim sezona bila niti tako lagana.
To je ono što nas zanima. U redu, klub je dobio nove, prebogate vlasnike, ali ipak je dosta velikih igrača otišlo.
– Ne samo to, imali smo i dosta ozlijeđenih. De facto smo 8 mjeseci igrali bez Echeniquea. Pa, i Fondelli je imao puno problema sa zdravljem, zatim Amerikanac Ben Hallock koji mjesec i pol dana nije trenirao. Presciutti nam je cijelu finalnu seriju Prvenstva Italije igrao pod blokadama. Imali smo skraćeni popis igrača, a unutar njega toliko ozljeda. Znate, uvijek su očekivanja od Pro Recca da pobjeđuje sve, a ove sezone momčad nije bila sastavljena da pobjeđuje sve utakmice i da sve osvoji. Trebalo je dosta riskirati, „gađati” pravu formu. Mi smo tako ligaški dio Prvenstva Italije završili s porazom od Brescie i bili drugi. Finalnu seriju smo počeli opet s porazom od Brescie. Navike iz prijašnjih vremena su se malo izmijenile, ali uspjeli smo se izvući iz svega. Zadnje tri utakmice sezone, oba finala Eurokupa s Radničkim i presudnu talijansku finalnu s Bresciom, u gostima, smo odigrali i pobjednički, ali i prikazali jako dobru igru.
Sukno prije 5 godina i danas
Amerikanac na fakultet
Je li to onda i prebačaj plana? Što su vam rekli u upravi kluba?
– Sigurno da nam je ovakva sezona i rezultati u njoj dala vjetar u leđa za sljedeću sezonu. No, mi opet idemo u izmjene. Prošle smo godine izmijenili dvojicu najstarijih igrača, Aicardija i Ivovića, plus stranci. Sad već imate Aarona Youngera koji je završio karijere, pa Bena Hallocka koji se vraća u Ameriku da bi nastavio studiranje…
Samo malo, samo malo… Govorimo o Benu Hallocku, Amerikancu, najboljem centru na svijetu koji odlazi studirati!?
– Je, nama Europljanima jako čudno za shvatiti. Najbolji centar svijeta se odluči za školovanje. To je drukčiji način razmišljanja od našeg. On ima logično obrazloženje jer veli kako se eto moglo dogoditi prošle godine da ostane bez kluba, a nema ni školu. Ima rezona. Bit će i puno drugih promjena, još 3-4 igrača su na odlasku. Echenique se baš odlučio vratiti u Španjolsku. Uz to dolaze i nova pravila. Vidjet ćemo i koji će se oblik vaterpola preferirati, to će se iskristalizirati, a prve znakove ćemo vidjeti tek za vrijeme Svjetskog prvenstva u Singapuru. Malo ozbiljnije će se uočiti u Europi mislim tek nakon EP u Beogradu u siječnju jer će ipak trebati malo vremena za prilagodbu. Od igrača, trenera, sudaca, pa i gledatelja.
Koliko je Sandra Sukna protekla sezona učinila boljim trenerom? Koliko je različit od Sukna koji je počinjao svoj samostalni trenerski put u Kotoru prije pet godina?
– Neke stvari nisam mijenjao. Ono što sam govorio, o uzajamnom poštovanju, kako se zna tko je šef. Nema tu puno razglabanja. Nije baš da će trener samo zapovijedati, a igrači će ga slijediti. Ne, morate davati točne informacije, biti pravovremen. Što se ove tek završene sezone tiče, imali smo tu malo sreće, hajde nešto i malo pameti. Zato jer smo uključivali s vremenom i mlade igrače. Jednog smo doduše ranije bili posudili u Mađarsku, ali ove koje smo imali su baš jako mladi, 15-16 godina. Za njih je malo prerano da budu svaku utakmicu u sastavu. Opet, pomagali su nam na treninzima. Ujutro ipak nismo mogli vježbati jer bi nas bilo samo 10-11. Doslovno. Moje je načelo inače da igra uvijek onaj tko najbolje trenira, a ove sezone sam morao prelaziti preko toga jer sam imao kratak „roster”. Igrali su mi najzdraviji. „Krpali” smo se, igrali su nerijetko i ozlijeđeni i bolesni ili oni koji nisu trenirali već su radili samo terapiju. To nije nešto što inače preferiram jer ću radije staviti nekoga tko je zdrav i tko je trenirao, te može dati 100% svojih mogućnosti. Na to se valjalo prilagoditi, a naravno da je tu moja odgovornost kao trenera najveća. Dosta sam mijenjao program. Ujutro bi samo plivali, malo šutirali, a popodne bi čekali ove najmlađe da dođu iz škole. Ono, da nas bude 14 – pomalo nestvarne epizode za jedan klub kakav je Pro Recco, otkriva Sukno.
– Malo je bilo improvizacije, ali momčad se održala. Na kraju smo sve potvrdili s tri trofeja i onda su svi sretni i zadovoljni.
Rino Burić će postati još bolji igrač za Hrvatsku
Kada ste spomenuli promjene u svojoj momčadi, uglavnom ste naveli odlaske. Međutim, idemo malo o dolascima. Prvi potpisani je Australac Luke Pavillard iz Barcelonete, inače igrač kojeg je otkrio Elvis Fatović. Tu je međutim i jedan naš, hrvatski reprezentativac Rino Burić, pa Amerikanac Max Irwing, spomenuli smo Granadosa…
– S Rinom smo dogovorili sve. Klub će to još potvrditi službeno. Rino ima dosta kvaliteta, dosta je moderan tip igrača i mislim da bi mogao još napredovati u Pro Reccu. Može igrati i više pozicija, što je i razlogom više da ga angažiramo. S puno snažnih utakmica, može se samo razvijati i postati i još bolji igrač za reprezentaciju što je i za Hrvatsku dobro.
Je li za trenera, u bilo kojem sportu, nužno da je bio igrač, posebno vrhunski?
– Meni je osobno puno pomoglo. Teško mi je generalizirati jer nemam mogućnost pričati nekom treneru tko nije bio igrač, koliko mu je teže, a meni lakše. Dok sam igrao nisam razmišljao da ću biti trener. Rano sam prestao igrati i u prvom me trenutku trenerski posao čak i nije zanimao, ali opet dosta sam mlad postao poprilično bitan igrač u sastavima u kojima sam igrao. Pa do reprezentacije, te me zato ipak zanimalo malo kako sve to, taj sustav funkcionira. Kad sam bio mlađi, pokušavao sam se i prilagođavati starijim igračima jer je bilo u nekim momčadima situacija u kojima sam morao pucati više, u nekima manje. Morao sam se malo povući, da netko drugi ima više prostora za šutiranje, da više držim obranu. To su te neke stvari koje su mi kasnije pomogle i pomažu u trenerskoj karijeri. Pratio sam dosta i zbivanja izvan bazena. Nisam baš zapisivao, to ne jer nisam ni mislio da ću tako brzo i mlad završiti igračku karijeru, ali kako sam postao trener tako su mi vratili neki „filmovi”, zapažanja. Da, pomoglo mi je.
Kao igraču, najteže su mu bile bazične pripreme
Što je Suknu bilo najteže kao igraču, a što sada kao treneru?
– Kao igraču su mi najteže bile bazične pripreme, fizika. To je u našem sportu jako naporno, stalno obnavljanje fizičke snage. Nažalost, imate danas trenera koji to naprave i deset puta u sezoni. Sadašnje generacije zbog velikog broja utakmica imaju ipak malo manje treninga. Malo se manje pliva nego ranije. A kao treneru… svi govore da je teško donijeti odluku tko će igrati, a tko ne. Meni se čini da se s tim lakše nosim jer sam uvjeren da su oni koje odlučim poslati u vodu jednostavno najbolji – drži Sandro Sukno.
Igrači se jako brzo prilagođavaju
Je li vam se sviđa današnji vaterpolo, odnosno je li se on utoliko baš promijenio koliko se nama čini, kako se to piše, priča?
– Smatram da su sportaši jako inteligentni ljudi i da se oni jako brzo prilagođavaju onomu što vi njima dopuštate. Zato smo izgubili danas šuteve s 2 metra, izgubili smo želju za zabijanjem golova. Danas imate igrače koje u kontri usporavaju plivanje ispred gola, namjerno kako bi ga ovaj s leđa opalio, pa onda dobio peterac. Pitam se, pa zašto pobogu? Lakše je gol zabiti iz kontre 1 na 0, nego iz peterca. Sada ti momci na 2 metra dosta idu pod vodu, zapjene vodu jer se tako laganije dobije isključenje nego da napravite dubinu napada, razbijete zonu, da sve to postane uže. Tako da se danas igrači zapravo prilagođavaju i nalaze „fore” kojima bi se manje umorili, a dobili ono što traže. Izgubili smo atraktivne poteze, sve je predvidljivije, a dosta puno suci „sviraju”. Prednosti ima, jer ranije bi se na 3 gola razlike utakmica lagano privodila kraju, obrane bi bile čvršće itd. Sada nečija prednost od 3-4, pa i 5 razlike u 25 metara bazena nije više nedostižna. Sve se može okrenuti u trenu. Najbitnije je koliko si onda psihički stabilan. Mislim čak da više momčadi neće imati konstantno prvog vratara, već će biti više ulazaka i povrataka. Bit će više promjene ritma, intenzivnije, a time i nama trenerima izazovnije.
Utakmica od sat i pol
Vaterpolo nije balet, ali postoji bojazan da će postati pregrub. Dijelite li takvo mišljenje?
– Velim, igrači se prilagođavaju. Dosta tu ima i glume, ronjenja, čupanja za ruku. Sve se to prije nije kažnjavalo, pa se nije ni radilo. Bilo je kontakta, ne velim, ali tko je bolji, spremniji taj je bio dominantniji. Sad je sve upitno tko je tu koga ‘zafrknuo’. Čim se puno zapjeni voda, ide se van. Ima nekih prednosti, ali i mana. Ono što je loše ako utakmice pođu na po 15-20 isključenja za svaku momčad. Pa onda i isto toliko golova, to vam je non-stop neka pauza. Idemo prema utakmicama koje će trajati sat i pol, a koliko je to atraktivno, ne znam. Mislim da je tu klupski vaterpolo čak u boljem položaju. Naravno, na olimpijskim igrama je sve zanimljivije, ali to je već i zbog infrastrukture. Kad je ona prava, velika, moderna. Imate slučaj Pariza, pa tamo nitko nije pričao je li neka lopta bila potopljena ili ne, nego su svi uživali u spektaklu pred 15.000 ljudi. U suprotnom, kad uđeš na bazen s jednom malenom tribinom, pa je ondje i vruće, sve vam je loše. Ako gledaš vaterpolo u streamingu, a prijenos je tehnički loš, ništa ne vidiš, mutno je, ne vidiš broj na kapici… Nekad bi i ja prestao gledati utakmice.
Izgradit ćemo novi bazen
Tu se trebaju mijenjati stvari. Vaterpolo je jedini sport koji prodaje samo i isključivo 32 minute proizvoda odnosno igre. Ne razmišlja se kako zabaviti ljude prije i poslije, proširiti ponudu, upoznati malo te igrače, promovirati ih… Kako ćemo napraviti zvijezde? Znam da bi mnogi treneri, pa i igrači izbjegli davanje izjava odmah nakon utakmica jer tada zna ‘izletjeti’ i nešto što inače ne bi. A opet, baš je to za novinare i javnost zanimljivije i napisati, pročitati. Je, to razumijem. Uostalom, pogledajte kako to funkcionira u Americi. Pa tamo se izjave daju odmah na parketu, a o svlačionici da ne govorim. Potreban je spektakl. Onda, vaterpolo je i u obradi statistike jako loš, jer ako mi u današnje doba ne možemo u TV prijenosu ponuditi broj šuteva svakog igrača, momčadi, pa postotak… e, to je…
To je nešto na što upozoravamo godinama, očito uzalud.
– Čim vaterpolo uđe u velike dvorane, arene, s ugodnim sjedalicama, pa svjetlima, LED ekranima, sve je puno bolje i vidljivije. Evo, naš je novi gazda u klubu bio u Parizu, gledao vaterpolo, možda ga je i to navelo na ulazak u Pro Recco.
Dobro, ali kako onda protumačiti da najtrofejniji klub Europe, klub s 11 naslova prvaka Starog kontinenta, vaš Pro Recco ima maleni bazenčić, čak se doimlja i ruinirani, pa igrate malo u Milanu, Comu, Bergamu i gdje li sve ne?
– Istina, ali tu se sad baš nešto probudilo i planira se s novim vlasnikom izgradnja lijepog, velikog bazena. Nadam se da bi sljedećeg proljeća mogli početi radovi. Papiri su već riješeni. Pro Recco ima jaku momčad, ali u svim ostalim segmentima se možemo popraviti i mislim da će tako i biti, te da ćemo biti ogledalo sveg lijepog u europskom vaterpolu – zaključio je Sandro Sukno, trener Pro Recca.
Foto:Pro Recoo
