OLIMPIJSKO ODBROJAVANJE (IV)
U našem “Olimpijskom odbrojavanju” do Tokija, s ovim smo tjednom ušli u ’50-te godine prošlog stoljeća. Svijet je konačno počeo zaboravljati na strahote rata, barem onog velikog, planetarnog rata, te se počeo oporavljati. Posebno Europa, a osobito ona zapadna. Oporavak je slijedila i dobra zabava. Pedesete su doba nastanka rock’n’rolla, sve većeg jačanja televizije kao medija itd. Ovo je desetljeće donijelo i troje olimpijskih igara. Ovog tjedna obrađujemo Helsinki ’52. i Melbourne ’56.
HELSINKI 1952.
Prva olimpijska medalja hrvatskih vaterpolista
Glavni finski grad je postao i do danas ostao, poprištem najsjevernijih ljetnih olimpijskih igara u povijesti. Helsinki je inače dobio organizaciju OI još za 1940., ali one iz razumljivih razloga nisu nikada odigrane. No, zato su Igre 1952. ušle u povijest po mnogočemu dodatnom. Na tim su se Igrama prvi put pojavili sportaši NR Kine, Sovjetskog Saveza, Izraela, Indonezije, Tajlanda, bila je tu i posebna reprezentacija Hong Konga, kao i ona Saarlanda. Ova potonja vam je gotovo sigurno nepoznata, a radi se o današnjoj pokrajini u zapadnom dijelu Njemačke. Saarland je bio okupiran od francuskih vlasti i takav je status imao sve do 1956. Saarland je predstavljalo ukupno 36 sportaša u 9 sportova. Igre u Helsinkiju su postale poznate po eksploziji svjetskih rekorda u svim sportovima, a po tom će ih pitanju nadmašiti tek OI u Pekingu 2008. Rekordi su padali dakako i u našem sportu, vaterpolu…
– Čak 21 reprezentacija je sudjelovala na olimpijskom vaterpolskom turniru. Kako bi ipak smanjili broj sudionika, na samim Igrama na kojima su zamišljene četiri skupine od po 4 momčadi (ukupno dale 16), prvog dana je odigrano 10 utakmica (20 momčadi) koje su eliminacijski odredila prvih 10 za skupine. Potom su poraženi iz prethodnih 10 utakmica odigrali još jedan eliminacijski susret (novih 5 momčadi). Zaključno je još pridodana Argentina!
– Helsinki ’52. ostaje u sjećanju i kao prve Igre na kojima su Hrvati osvojili medalju u vaterpolu. Srebrnu, iako nisu izgubili niti jednu utakmicu! Momčad tadašnje države su činili zapravo uglavnom Hrvati – Juraj Amšel, Veljko Bakašun, Marko Brainović, Ivica Jobo Kurtini, Zdravko Ćiro Kovačić, Zdravko Ježić Pucko, Vladimir Ivković, Ivo Štakula, Lovro Radonić. U momčadi su još bili Kotoranin Boško Vuksanović i Beograđanin Dragoslav Šiljak koji će kasnije napraviti sjajnu karijeru u NASA, u svemirskom programu Apollo!
– U ovoj momčadi su igrala dvojica kasnijih članova Kuže slavnih, dva Zdravka, Ježić i Kovačić.
– U reprezentaciji je bio predviđen i Hrvoje Kačić, no on je u ljeto 1952. bio uhićen i u zatvoru pod optužbom “hrvatskog nacionalizma”. Njegovo ‘kazneno djelo’ je bilo što je tog ljeta, u Dubrovniku proslavljao pobjedu nogometaša Dinama nad Crvenom zvezdom u Beogradu uz uzvike “Dok je srca, bit će i Croatije”.
– U Helsinkiju je ta momčad svladala Australiju (10:2), zatim u skupini Argentinu (9:1), Nizozemsku (2:1) i Švedsku (9:1). U polufinalnoj skupini su remizirali protiv SSSR (3:3) i Mađarske (2:2), te ponovo dobili istim rezultatom kao u prijašnjoj skupini Nizozemsku (2:1). Na koncu, u borbi za poredak od 1. do 4. mjesta (nisu se tada igrala polufinala i finala), novi remi s Mađarima (2:2), te pobjede protiv SAD (4:2) i Italijom (3:1). U konačnom poretku, Mađarskoj je pripalo zlato samo zbog za 5 pogodaka bolje gol-razlike.
– Prvi strijelac olimpijskog turnira bio je legendarni Nizozemac Ruud van Feggelen s 18 golova. Legendaran i stoga što je s 35 golova na jednom EP (Torino 1950.) dugo vremena bio najbolji strijelac u povijesti prvenstava Europe. Nadmašio ga je samo jedan igrač, Manuel Estiarte (36 golova u Ateni 1991.).
– U momčad turnira uvršten je Dubrovčanin Ivo Štakula koji je dobio za to i Medalju FINA.
– Naslov olimpijskog pobjednika pripao je Mađarskoj, druga je bila Jugoslavija, dok je treće mjesto osvojila Italija.
—
MELBOURNE 1956.
“Krv u vodi”
Igre “Down Under”, bile su prve olimpijske igre u povijesti izvan Europe i Sjeverne Amerike, te štoviše prve ikad organizirane u Zemljinoj južnoj polutki. Zanimljivo da je Melbourne u završnom glasovanju za domaćina ovih Igara pobijedio Buenos Aires za samo jedan glas.
Ovim je Igrama prethodio cijeli niz problema, prvenstveno financijskih, pa je morala uskočiti australska vlada novcem iz saveznog proračuna. Tadašnje čelništvo MOO je bilo vrlo skeptično glede vjere u australske mogućnosti organiziranja Igara, te su još do 1955. razmatrali da OI 1956. premjeste u Rim. U Melbourneu su prvi put zajedno nastupili sportaši iz Zapadne i Istočne Njemačke. Nažalost, ove su Igre započele i novu ružnu naviku koja će slijediti kasnijih desetljeća, a to je bojkot cijelog niza država iz političkih razloga. Tako Irak, Kambodža, Libanon i Egipat nisu nastupali zbog tzv. Sueske krize odnosno vojne intervencije Izraela, Velike Britanije i Francuske u Sueskom kanalu. Kina je odbila nastupiti jer je u MOO prihvaćen Tajvan, a Igre u Melbourne su odlučile preskočiti i tri europske države – Španjolska, Nizozemska i Švicarska u znak prosvjeda zbog sovjetske vojne intervencije u Mađarskoj 1956.
Vezano na potonje, više od polovice mađarskih olimpijaca se nikada nije ni vratilo iz Melbournea u svoju domovinu jer nisu željeli živjeti u komunizmu i pod sovjetskom čizmom. No, jedan je događaj baš s vaterpolskog turnira označio u biti cijele Igre u Melbourneu.
– “Krv u vodi”. Tako se zove najpoznatija brutalna utakmica u povijesti našeg sporta, susret Mađarske i SSSR. Utakmica nabijena emocijama u oba sastava, posebno kod Mađara čija je domovina bila okupirana od sovjetske komunističke vlasti, a Budimpešta u solidnim ruševinama od ruskih tenkova. Dva kola prije kraja turnira susretale su se ove dvije momčadi, s tim da su Mađari imali dva boda više. Mađarska je igrala sjajno, vodila 4:0, no kako je vrijeme odmicalo tako je brutalnost u vodi, udaranje, nesportsko ponašanje sve više dolazilo do izražaja. Do te mjere da je u tučnjavi potekla i krv, a svjetski je poznata fotografija okrvavljenog mađarskog vaterpolista Ervina Zadora kojeg je šakom u glavu pogodio Valentin Prokopov. Ova je fotografija odmah obišla svijet i postala do današnjeg dana najpoznatija vaterpolska fotografija u povijesti. Sudac utakmice je inače čak morao minutu prije kraja odsvirati kraj iz bojazni da gledatelji, među kojima je bilo mnoštvo Mađara, ne provale s tribina i krenu u obračun s ruskim odnosno sovjetskim vaterpolistima.
– U Melbourneu su hrvatski vaterpolisti ponovo osvojili medalju, ponovo srebro. Momčad je pobijedila u skupini SSSR (3:2), Australiju (9:1) i Rumunjsku (3:2), a u drugoj skupini bili su bolji od SAD (5:1), igrali neodlučeno s Njemačkom (2:2), pobijedili Italiju (2:1), te izgubili samo od pobjednika Mađarske (1:2).
– Ponovo su reprezentaciju bivše države činili odreda Hrvati, njih 10 – Juraj Amšel, Ivica Johan Cipci, Tomislav Franjković, Vladimir Ivković, Zdravko Ježić Pucko, Zdravko Ćiro Kovačić, Lovro Radonić, Hrvoje Kačić, Marijan Žužej i Ivo Štakula.
– Splićanin Ivica Johan Cipci na Igrama u Melbourneu je bio najbolji strijelac cijelog turnira.
– Jedan se Hrvat nije vratio iz Melbournea. Vaterpolist Ivo Štakula, odbio je povratak u komunističku Jugoslaviju što je jedan od vrlo rijetkih slučajeva uopće u povijesti bivše države.
– U Melbourneu je nastupalo bitno manje momčadi nego četiri godine ranije, njih samo 10. Vjerojatno uvjetovano i silnom udaljenosti Australije.
– Na vaterpolskom turniru u Melbourneu još se uvijek igralo kožnatom loptom koja bi postala silno teška kad se natopi vodom, ali upravo je na ovim Igrama prvi put predstavljena žuta plastična lopta. Izum američke tvrtke Voit s kojom će se međutim početi igrati tek 12 godina kasnije.
– Zlatna je medalja pripala ponovo Mađarskoj, srebro je oko vrata visjelo momčadi iz tadašnje Jugoslavije, a bronca onima iz još jedne kasnije propale države, SSSR.
FOTOGRAFIJE
“Stoljeće hrvatskog vaterpola” – Monografija Hrvatskog vaterpolskog saveza (Zagreb, 2010.)
