Veličina fonta
Disleksija
Kontrast
Vaterpolski vremeplov, Vijesti / 1. travnja 2020.

DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN: Svjetski prvaci iz Melbournea 2007.

Začetak vaterpola u Hrvata seže na početak 20. stoljeća, u 1908. i splitske Bačvice. Godine 1920. utemeljen je u Splitu klub pod imenom Baluni, koji će dvije godine kasnije biti preimenovan u Jadran. Tri godine nakon Baluna na hrvatskom je jugu, u Dubrovniku rođen VK Jug. Godine 1937. osnovan je u Splitu i POŠK, a nakon Drugog svjetskog rata u Zagrebu Mladost, u Splitu Mornar. Godine 1950. osvojena je prva reprezentativna medalja, bronca na Europskom prvenstvu u Beču, a 18 godina kasnije olimpijsko zlato u Meksiku…

Mogli bismo ovako nizati godine, vremeplovom se vraćati na trijumfalne valove vaterpola naših klubova, igrača, trenera… No, nećemo ovom prilikom tako daleko u povijest. To nije ni poanta.

Na današnji je dan prije točno 13 godina hrvatska vaterpolska reprezentacija postala prvak svijeta! Što je još ljepše, godine koje će slijedit će pokazati kako nam je to bio ‘tek’ prvi naslov svjetskog prvaka. Doista, u ljetima koje su slijedile 1. travnja 2007. naše su se Barakude uspinjale i na Olimp (London 2012.), usred našeg glavnog grada s tisućama razdraganih navijača proslavljale ‘pokoravanje’ Europe (Zagreb 2012.), u sjevernom smo susjedstvu prije koju godinu iznova sjeli na planetarni tron (Budimpešta 2017.). Osvajali smo zlata u Svjetskoj ligi, Europa kupu i Mediteranskim igrama. Nizali smo rekorde na svjetskim prvenstvima. Radovali smo se svim trofejima, medaljama, pobjedama. Radovat ćemo se i ubuduće, dakako. Svi su naslovi i uspjesi briljantni, sa sportskog stajališta je svakako olimpijsko zlato s Otoka 2012. vrh, ali..

Melbourne, 1. travnja 2007. je bio prijelomnica. Momčad koja je dotada osvajala medalje svake 3-4 godine, te uvijek gubila finala, a nažalost nerijetko završavala bilo četvrta ili tek sedma, deveta u Europi, svijetu, prometnula se u diva, svjetsku velesilu. Uvijek smo to doduše i bili, samo što smo od 1. travnja 2007. imali, a imamo i dalje, rezultatsko i trofejno pokriće. Razbuđen je i izgrađen pobjednički mentalitet. Vaterpolska Hrvatska je postala momčad od koje suparnici redom strepe, a naš vaterpolo je postao najtrofejniji momčadski sport u domovini. Barakude su rekordnih 6 puta proglašene Momčadi godine u Hrvatskoj, u izboru svih sportskih novinara i akciji “Sportskih novosti”, a koja se drži reprezentativnom – 1999., 2007., 2010., 2011., 2012. i 2017.  Hrvatski vaterpolo jedini je momčadski loptački sport s čak tri uzastopna ovakva naslova (2010., 2011. i 2012.). Pa i opet, vraćamo se već utvrđenoj tezi. Nije tako bilo oduvijek, jest tako zadnjih desetljeće i pol, a početak je bio u Melbourneu, tog u nas ranog proljeća 2007.

Hrvatska je otputovala u Australiju, prvo u Sydney na završne pripreme, 8. ožujka. Otputovali smo kao sedma nacija u Europi. To je mjesto zauzeto na EP u Beogradu 2006. Izbornik Ratko Rudić je napravio određene izmjene…

– U odnosu na Beograd 2006. gdje smo bili djelomice i pomlađeni, za Svjetsko prvenstvo u Australiji smo zacrtali da idemo s najboljima, neovisno o godinama.

Tako je u momčad nakon 9 godina pozvan Zdeslav Vrdoljak kojem je povjerena i kapetanska uloga. Vraćeni su i Hinić, Barač, Smodlaka i Vićan. Uz Pavića, Burića, Kunca, Markovića, Đogaša, Boškovića, te mlade Jokovića i Bušlju oformljen je sastav kojeg će tri tjedna kasnije na Trgu bana Jelačića dočekati 100.000 ljudi.

1. kolo: Hrvatska – Južna Afrika 16:3

Otvaranje, razgibavanje i raspucavanje. Odličan uvod. U redu, nije suparnik temeljem kojeg se određuje znanje, mogućnost, ali maksimalna ozbiljnost je imponirala. Kapetan Vrdoljak je bio prvi strijelac s 5 golova

2. kolo: Hrvatska – Australija 10:9

Suparnik koji nam tradicionalno nikada baš nije ‘ležao’, pa uz sve još i domaćin. Bilo je određenih uspona i padova u igri. Uvjerljivo vodstvo (6:2), brzo je suparnik potpuno poništio (6:6), ali opet na kraju pobjeda koja je rezultatski minimalna, ali drame nije bilo. Miho Bošković je postigao 4 gola, naznačio da će biti naša ‘udarna igla’ na turniru.

3. kolo: Hrvatska – SAD 10:8

Važna pobjeda. Za prvo mjesto u skupini, za daljnje učvršćivanje samopouzdanja protiv sastava koji je bio izvanredan. Uostalom, ta će ista američka vrsta na OI sljedeće godine, u Pekingu 2008. biti srebrna. Ne slučajno. Rudić ih je puno čemu naučio, samo što je ‘zlatni brk’ sada bio na našoj strani. Bošković je postigao 3 gola.

Četvrtfinale: Hrvatska – Rusija 13:3

‘Kazačok’, ali u izvedbi Hrvata. Rusi nisu nikada dotad doživjeli takvu blamažu. U poluvremenu je bilo 8:1. Valja pripomenuti da je Rusija u to doba još bila vrlo, vrlo jaka momčad koja je osvajala medalje. Na OI u Sydneyu 2000. srebrni, na OI u Ateni 2004. brončani, a 2002. pak zlatni na FINA kupu u Beogradu.

Polufinale: Hrvatska – Srbija 10:7

Veličanstvena melburnška večer pred dupkom ispunjenim tribinama na kojima su prevladale hrvatske zastave. Tisuće australskih Hrvata gromko je bodrilo Barakude koje su im uzvratile ‘vatrometom u vodi’. U poluvremenu 6:2, na koncu tri za nas, a Miho Bošković opet prvi strijelac s tri pogotka. Hrvatska je u finalu!

Finale 1. travnja 2007.: Hrvatska – Mađarska 9:8 (produžetak)

U Domovini je bilo jutro, negdje oko 7 kada je utakmica počela. Dvoboj divova, taktičkog nadmudrivanja i obostrano lijepih poteza, ali rezultatski izjednačeno. U zadnjoj četvrtini, Mađari vode 7:6, a Marton Szivos je ‘jurnuo’ u kontru. To je gotovo… Tako svi misle, osim jednog čovjeka. Frano Vićan. Kada danas gledamo snimku te obrane, nestvarna je. Nepojmljivo je kako je mogao tako dugo i visoko radom nogu, “škarama” biti cijelom gornjim dijelom tijela iznad vode. Mađari su kasnije provjeravali da na rubu bazena, ispred našeg gola, nije bio kakav stolić.

Frano je Mađarima izbio zlato iz ruku, a Maro Joković, tada 19-godišnjak, u protunapadu je pogodio bliži kut. Gol za poravnanje i produžetak. U tom se, pak, produžetku ukazao Pavo Marković. S dva gola doveo je Hrvatsku u vodstvo (9:8), do pobjede, do vrha svijeta! Cijela je Lijepa naša bila na nogama! Izuzev trinaestorice u Melbourneu i njihova trenera. Oni su bili u bazenu.

– Rekao sam kada sam postao izbornikom, pred kraj 2004. da ćemo za 4 godine stići na vrh. Izgleda da sam malo ipak ubrzao – kroz smiješak će te večeri iz Melbournea izbornik Ratko Rudić.

Hrvatska je prvak svijeta! Došli smo na njega i više se ne ‘skidamo’, punih 13 ljeta!

Melbourne, 1. travnja 2007.

HRVATSKA – MAĐARSKA 9:8 (1:2, 3:1, 1:3, 2:1 – 1:1, 1:0)

MELBOURNE – Melbourne Sports Aquatic Centre. Gledatelja 3.000. Suci: Borell (Španjolska) i Caputti (Italija). Opunomoćenik: Lonzi (Italija).

HRVATSKA: Vićan (13 obrana), Burić, Bušlje, Vrdoljak 1, Kunac, Joković 1, Smodlaka 1, Đogaš 1, Marković 2, Barač 2, Hinić, Bošković 1 (1), Pavić. IZBORNIK: Ratko Rudić

MAĐARSKA: Szecsi (10 obrana), Da. Varga 2, Madaras, 1, De. Varga, Kasas 1, Szivos 1, G. Kiss 3 (1), Benedek, Fodor, Biros, Kis, Molnar, Nagy. IZBORNIK: Denes Kemeny.

PETERCI: Hrvatska 1-1, Mađarska 1-1.

OSOBNE POGREŠKE: Hrvatska 12, Mađarska 11.

REALIZACIJA IGRAČA VIŠE: Hrvatska 6-10 (60%), Mađarska 3-11 (27%).

—-

Dočeci na Trgu, Rivi, Stradunu, Korzu…

Povratak je bio spektakularan! Nedoživljen. Na zagrebačkom Jelačić placu. Iako će se ponavljati na Korzu u Rijeci, Stradunu u Dubrovniku, splitskoj rivi. Štoviše, u godinama koje će slijediti, bit će još slavlja, trijumfa, zlata, čak i sportski većih, ali ovo je bilo ipak nemjerivo najveće, najneobuzdanije, najveličanstvenije. Možda i stoga što je bilo sasvim iznenađujuće, iako smo skloniji mišljenju da je to bilo zato što je konačno probijena barijera. Neka nevidljiva, mentalna, koja nas je dotad sputavala. Razbijeno je prokletstvo izgubljenih finala, razvijen pobjednički mentalitet.

Sve krenulo 2007.

Samo mjesec dana nakon Melbournea, Ratko Rudić je primljen u Kuću slavnih u Fort Lauderdaleu (Florida, SAD). Barakude su se našle na poštanskim markama, uručivane su im sve nagrade – državne, sportske, nacionalne i lokalne…

No, nisu te godine samo seniori osvojili medalju. Sve hrvatske reprezentacije koje su se natjecale vratili su se u domovinu s kolajnom. Mlada reprezentacija (do 20 godina) na SP-u u kalifornijskom Long Beachu osvojila je broncu pobjedom nad Srbijom (12:8). Juniorska vrsta (do 18 godina) također je brončana na EP na Malti, nakon pobjede nad Grčkom (10:4). Kadeti (dječaci do 15 godina) osvojili su u Obrenovcu, na neslužbenom svjetskom prvenstvu, prvo mjesto pobijedivši u finalu Srbiju (7:5). Na svim tim turnirima igrali su klinci koji su Melbourne promatrali na TV-u, ali koji će baš desetljeće kasnije, godine 2017. doživjeti “svoj Melbourne”.