Hrvatski Vaterpolski Savez

Klupska karijera:
KPK (Korčula) 1967. – 1978; Jug 1980. – 1985; Fulda (Njemačka) 1985. – 1986; Roma 1986. – 1987; Mameli Genova 1987. – 1990.

Trenerska karijera: 
Roma 1986. – 1987; Mameli Genova 1987. – 1990; Catania 1991. – 1992; Mladost 1992. – 1994.

Reprezentativni trofeji: 
srebro na OI u Moskvi 1980.; srebro na EP u Jönköpingu 1977.; bronca na SP u Beogradu 1973.; bronca na SP u Zapadnom Berlinu 1978.; bronca na EP u Beču 1974.

Klupski trofeji: 
• 1 naslov prvaka Europe 1981. (Jug)
• 1 naslov pobjednika Kupa kupova Europe 1978. (KPK);
• 4 naslova prvaka SFRJ 1980., 1981., 1982. i 1983. (Jug),
• 2 naslova pobjednika Kupa Jugoslavije 1981. i 1983. (Jug),

Trenerski trofeji: 
• 2 naslova prvaka Hrvatske 1992. i 1993. (Mladost)
• 1 naslov pobjednika Kupa Hrvatske 1992. (Mladost)

Ako se rodiš na Korčuli, jednom od naših najljepših otoka koji se vazda povezuje s velikim svjetskim putnikom Markom Polom, onda moraš već kao mali znati dvije stvari, plivati i plesati morešku, tradicionalni korčulansku igru. Mali Boško naravno da nije mogao biti iznimka. S moreškom je proputovao pola Europe i prije negoli s vaterpolom.

Kod trenera Gojka Arnerija i Mate Maglova, kasnije nogometnog trenera, naučio je osnove vaterpola. Naravno, prije toga je plivao u klubu, KPK, ionako je to zapravo sve bilo isto, na istom mjestu isti ljudi. Kao plivač naosvajao se medalja na različitim natjecanjima, iako, zanimljivo, u njegovu prelijepom zagrebačkom stanu teško možete steći dojam da ste gost jednog svjetski poznatog sportaša. Nigdje medalja, nigdje trofeja, nigdje ničega vezanog uz sport. »Imam to negdje, po nekim kutijama, nešto tu, nešto u Dubrovniku, što ćeš, to ionako spada u povijest«, lakonski će reći.

Osim plivanja i vaterpola, mali je Lozica koketirao i s košarkom i stolnim tenisom, pa ne čudi što je danas dopredsjednik stolnoteniskog kluba Zagreb. I danas, recimo, drži školski rekord u bacanju kugle. Broj na kapici uvijek 6, u reprezentaciji obrnut, 9, iako danas kaže da za to nije bilo nekog smislenog razloga, jednostavno se tako poklopilo.

Prvi put je za KPK igrao 1967. godine, na zimskom državnom prvenstvu u Zagrebu, na bazenu u Daničićevoj. Godinu potom u Splitu njegova je generacija bila prvak Hrvatske i Jugoslavije. Iz te sjajne generacije čak 9 igrača osvojilo je 1978. Kup kupova sa KPK-om. Do tada je i Lozica bio u KPK-u, godinu kasnije odlazi u vojsku, a od 1980. godine prelazi u Jug, uz veliku aferu koja je pratila transfer. Naime, još od 1973. godine Boško živi u Beogradu, gdje se upisao na studij prava, koji nije završio, već je kasnije studirao na Višoj trenerskoj u Zagrebu i okončao je. U Beogradu je živio i trenirao, najviše s Partizanom, a igrao za svoje Korčulane. Crvena zvezda nudila mu je bjanko ugovor za prelazak u njihove redove, ali nije popustio. Kakav je bio tada, takav je i danas, na mjestu zamjenika pročelnika gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport u Zagrebu.

Odlazak Korčulana na studij u velike gradove nije tada bila neka novost, iz tadašnje momčadi sedam ih je studiralo u Zagrebu, osam u Beogradu. Prvenstva su se onda igrala u proljeće i ljeti.

Afera s Jugom podigla je dosta prašine, nisu mu ih Hrvatskog vaterpolskog saveza, na čelu tada s Celestinom Sardelićem, odobriti prelazak iz KPK u Jug. Bilo je prijetnji i ucjena, no na kraju se sve dobro svršilo – prešao je u Jug, gdje se zadržao do 1985. U te četiri sezone osvojili su četiri titule prvaka Jugoslavije te dva kupa, i najsjajniji trofej, Kup prvaka Europe 1980. Jug je s Lozicom postao prvak nakon 29 godina!

Uzgred, Lozica je poznato vaterpolsko ime: Boškov otac Pero, po kome je i Boškov sin dobio ime, u razdoblju 1948-52. bio je predsjednik Vaterpolskog saveza Jugoslavije, te predsjednik splitskog Mornara i naravno korčulanskog KPK.

Zašto je otišao iz KPK? »Jer se raspala generacija, više nismo mogli biti prvi, i nisam imao sportskih motiva, a i odlučio sam živjeti u Dubrovniku«, kasnije će kazati. Od sezone 1985/86. odlazi u Njemačku, u klub Fulda, iako je već tada radio kao tajnik sportskog društva Jug. Poslije Njemačke kreće put Italije, najprije u Romu kao igrač i trener, sezona 1986/87, kasnije 4 godine provodi u Genovi, koju iz B lige, preko A2 dovodi do prve divizije, također kao igrač i trener. S juniorima je došao do finala Italija, a njegov je proizvod talijanski reprezentativac Allessandro Bovo. Kada je otišao iz Genove, tamo su stigli Božo Vuletić i Antonio Milat. Lozica je sezonu odradio i u Cataniji, a početkom 1992. godine vratio se doma, kao trener Mladosti. U dvije sezone osvoji je prvi Kup Hrvatske i dva prvenstva, te igrao finale Kupa europskih prvaka s Jadranom. Poslije toga osnovao je klub Viktoriju, današnji Zagreb, a u biografiju mu treba upisati i organizaciju prvog ženskog vaterpolskog kupa.

Tri godine zaredom osvajao je »žutu kapicu« »Sportskih novosti« kao najbolji igrač, od 1977. do 1979. godine, nakon čega je ona ukinuta, ali se ponovo pojavila s početkom 21. stoljeća.

Bio je izraziti strijelac neviđene lakoće pogađanja protivničkih mreža, čak i »zatvorenih očiju« bio je opasan za sve svjetske vratare. Brz šut, i to na prvu, glavna mu je odlika. I danas pamti 5 pogodaka Kotoru, ali i pogodak s centra, nakon čega se publika podigla, pljeskala i – otišla s plivališta, u stilu – dovoljno smo vidjeli. Sa svojih 195 cm igrao je na poziciji centra, no krasila ga je plivačka brzina, te najbrži i najprecizniji šut toga vremena, iako ga ni do današnjih dana nije mnogo njih sustiglo. Imao je pregled igre, dešnjak koji se znao služiti i lijevom rukom, zapravo – bio je kompletan igrač. Kasnije, kao trener, često je znao reći »mladi igrač ima pravo na grešku«, sjećajući se valjda sebe i svojih početaka.

Boško je svojevremeno bio i najboljim igračem svjetski poznate Divlje lige u Dubrovniku, s Copacabanom. I danas ima društvo s kojim baci hakl barem jednim tjedno i, vjerujte, još je u dobroj formi…