Hrvatski Vaterpolski Savez

Luka Bukić u Večernjem listu

Hrvatski reprezentativac, igrač zagrebačke Mladosti u Šibeniku je dan prije nego što će sa suigračima osvojiti Hrvatski kup, osvojio i prestižnu nagradu Vaterpolist godine, u tradicionalnoj već anketi Večernjeg lista. Tim povodom, u našoj rubrici „Prenosimo iz domaćih medija”, objavljujemo intervju Luke Bukića s kojim je razgovarao Dražen Brajdić, novinar Večernjaka, a koji je objavljen u tiskanom i elektronskom izdanju Večernjeg lista, u nedjelju, 30. studenoga 2025.

„Nikad se nisam oslanjao na to da sam sin proslavljenog oca”

Jedan prilično samozatajan sportaš konačno je stigao pod svjetla reflektora. U 38. anketi Večernjeg lista najboljim vaterpolistom godine proglašen je 31-godišnji mladostaš Luka Bukić. Tu odluku prihvatio je s iznenađenjem, kao da mu je neugodno što sada on mora konzumirati dodatnu slavu, onu koja nije instantna i nije izravno povezana s onim što trenutačno čini svojim pogocima, asistencijama, blokiranim šutevima ili presječenim dodavanjima suparničkih igrača. A riječ je o dugogodišnjem reprezentativcu koji s Hrvatskom ima dva olimpijska srebra (2016., 2024.), svjetsko srebro (2015.) i broncu (2013.) te europsko zlato (2022.) i srebro (2024.). Na posljednjem Svjetskom prvenstvu, održanom ljetos u Singapuru, Bukić je bio najbolji strijelac Hrvatske, među najboljim strijelcima Mundijala imao je uvjerljivo najveći postotak iskoristivosti šuteva (62 posto). No, o kakvom je igraču riječ, za uvod u naš razgovor s laureatom, pitali smo legendarnog Ratka Rudića, šefa Stručnog savjeta Hrvatskog vaterpolskog saveza, koji je Luku prije 13 godina i uveo u reprezentaciju, ali ga tada ipak nije vodio na Olimpijske igre u Londonu.

Početak u Barakudama

– Njegov početak u reprezentaciji bio je na našim završnim pripremama za London u Varaždinu i već tada je on pokazivao potencijal da se razvije u svjetskog igrača – kazao je Rudić i dodao:

– Luka je odličan kontraš, dobar šuter, a kvalitetan je i u obrani. Ja sam ga trenirao i u Pro Reccu i tada sam mu stalno prigovarao da igra previše altruistički. No, to je njegova priroda, on voli pripremiti, dodati, a s godinama ipak jest dobio i taj napadački nagon koji ga obogaćuje kao igrača. On je kompletan igrač na svjetskoj razini i zasluženo je proglašen najboljim vaterpolistom Hrvatske u 2025. – kazao je Rudić kojeg smo pitali još i to koliki je Luki u karijeri teret to što je sin slavnog oca pa su neki bili skloni s tim povezati i sve što bi ovaj momak u karijeri dosezao.

– Njemu je to bio teret, on nikad nije dozvoljavao da profitira na račun oca. On je po tom pitanju vrlo jasan i sam se izborio za svoju poziciju. To mu je teret, no ne može pobjeći od toga. Mora živjeti s tim, ali on to očito dobro podnosi.

Birali su vaterpolski asovi

Kako on to doista podnosi, upitali smo samog Luku?

– Nisam se time odveć zamarao. Da, uvijek ima uspoređivanja i to ima i svojih mana, ali i prednosti.

Koje su prednosti?

–  Da možeš od oca dobiti dobar savjet.

Savjetuje li vas otac i danas?

– Dok sam bio mlađi, onda je, sada sve manje. Sada više razgovaramo o nekim situacijama u igri. Zna on da ja razgovaram sa suigračima i trenerima i da sam sazrio kao igrač.

Je li očeva sjena još uvijek prisutna?

– Ne znam, meni nije. Navikao sam na to. Uostalom, ja sam sada bliže kraju nego početku karijere.

Hoće li možda i u slučaju ovog izbora biti priča da ste dobili ovu nagradu jer ste sin jednog od najtrofejnijih hrvatskih vaterpolista, dvostrukog olimpijskog pobjednika i dvostrukog svjetskog prvaka?

– Birali su bivši vaterpolski asovi pa valjda oni znaju zbog čega su me birali, naročito oni koji su mi dali velik broj bodova.

Jedan od njih je rekao i da je ovo kumulativna nagrada za vas za sve one godine koje ste igrali dobro, ali ste bili u sjeni eksponiranijih reprezentativnih suigrača.

– Teško je meni o tome suditi. Ne mogu ulaziti u kriterije članova žirija.

Sazrio sam kao igrač

Kad ste saznali da ste baš vi vaterpolist godine za 2025., djelovali ste iznenađeno?

– Jesam, bio sam iznenađen, jer u kolektivnom sportu kao što je vaterpolo pojedinci padaju u drugi plan. I moji suigrači su za ovo jednako zaslužni kao i ja. Meni je najvažniji momčadski uspjeh, no bilo mi je drago čuti da se i moje ime našlo na popisu veličina koje su ovu nagradu osvajale. Počašćen sam, veliko je to priznanje za mene, no ipak mi je važnije osvajati momčadske trofeje.

Primajući statuu “Vaterpolist” akademskog kipara Stipe Sikirice, rekli ste da ne bi bilo nezasluženo ni da je nagradu dobio netko od vaših najvećih rivala. Marka Bijača ste pobijedili za jedan, a Lorena Fatovića za tri boda.

– Doista to ne bi bilo nezasluženo jer i oni su imali dobru godinu.

Dojam je da upravo posljednjih godina, a sada ste već u zrelim igračkim godinama, igrate najbolji vaterpolo u karijeri.

– Da, mogu se složiti da su mi posljednjih nekoliko godina najbolje u karijeri.

Čemu to možete zahvaliti?

– Sazrio sam kao igrač, a i poklopile su mi se neke stvari. Osim toga, ja kao pojedinac ovisim o timu za koji igram. Ako momčad igra dobro, onda i ja kao pojedinac mogu biti istaknutiji.

Dobar plivač i kontraš

Oni članovi ocjenjivačkog suda koji su vam dali maksimalan broj bodova naveliko su vas hvalili. Koje biste vi svoje igračke osobine istaknuli kao bolje?

– Vjerujem da sam dobar plivač i kontraš. No, teško mi je sebe sagledati iz objektivnog kuta. Da, možda su mi najveće vrline to plivanje i otvaranje kontri.

Prilično ste efikasni i u situacijama s igračem više.

– To su neke situacije koje ovise o timskom radu. Ako se takav napad dobro odigra, onda se nađem i u dobroj prilici za realizaciju. No, kažem, nema ni dobre prilike za mene ako momčad nije dobro odigrala tog igrača više.

Bilo je govora da ste u ranijim godinama karijere bili dosta suzdržani, da premalo šutirate, što je kazao i bivši hrvatski izbornik Ratko Rudić.

– Ne znam. Ja biram situacije. Kada mislim da sam u dobroj situaciji, pucam, a ako mislim da ima bolja opcija, pokušavam odigrati na suigrače. Uostalom, u reprezentaciji ima i boljih šutera od mene.

Prvi sport – judo

Rudić je pohvalio i vašu obranu, a u anketi je rečeno da imate dobre reakcije na linijama dodavanja suparničkih napadača?

– Trudim se. Što od trenera dobijem kao zadaću to radim, a to je specifično za svaku utakmicu. Da, jedna od stvari jest da pokušavam presjeći dodavanje.

Kojim ste se sportovima bavili u ranoj mladosti?

– Prvi sport mi je bio judo, no kako je otac vaterpolist, on me odveo na bazen. Doduše, nekoliko tjedana sam trenirao nogomet i to kao vratar. U nogometu sam uvijek htio biti vratar, a u vaterpolu mi to nije palo na pamet. Dobro sam plivao, pa sam nastavio biti igrač.

S Mladosti ste bili prvak Hrvatske i Regionalne lige. Debitirali ste sa 17 godina. Tko je tada igrao za Žapce?

– Bili su to Vanja Udovičić, Igor Hinić, Josip Pavić pa moji sadašnji klupski suigrači Lončar, Buljubašić, Vukičević.

Prva medalja za Barakude

Kad ste ušli u reprezentaciju?

– Bilo je to 2013. kada smo u Mersinu na Mediteranskim igrama osvojili zlato. Iste te godine, s Hrvatskom sam u Barceloni osvojio svjetskog srebro.

S nacionalnom vrstom Hrvatske imate dva olimpijska srebra, jedno svjetsko srebro i broncu, te dvije europske medalje, zlato i srebro. Kada ste bili najsretniji?

– Svaka medalja velik je uspjeh, no na mene je najsnažniji dojam ostavilo to olimpijsko srebro osvojeno u Riju 2016. godine. A nakon toga europsko zlato osvojeno u splitskoj Spaladium Areni 2022.

Imali ste peh da vas zbog operacije bruha nije bilo u Dohi kada je osvojeno svjetsko zlato. Koliko je bilo teško sve to promatrati iz televizijske fotelje.

– Ha, ha. Uistinu je lakše igrati nego gledati. Sve do polufinala sam gledao kod kuće, a potom sam došao na polufinale i finale. Uh, bilo je stresno, naročito stoga što su se u obje utakmice rješavane petercima i obje smo dobili. I Francuze u polufinalu i Talijane u finalu.

Peterac kao psihološki izazov

Kad smo već kod peteraca, prati vas glas da ih nerado izvodite?

– Nije nerado. Ne guram se da ja budem taj, ali kada trener tako odluči, izvest ću ga.

Koliki je peterac psihološki izazov? Vi i vratar oči u oči, a sve oči su uprte u vas dvojicu.

– Ako je bitna utakmica, pritisak je zabiti pogodak. Nema tu neke psihološke formule, a ako i postoji, ja je ne znam.

Nije vas bilo ni na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti 2017. kada je također osvojeno zlato. No, tada se to dogodilo vašom voljom, a ne višom silom. Kako to?

– Te godine sam uzeo pauzu od reprezentativnog vaterpola. Jednostavno sam preskočio to natjecanje.

Je li vam bilo krivo kada ste vidjeli da su vaši suigrači osvojili zlato pobijedivši u finalu domaćina Mađarsku?

– Bilo mi je jako drago zbog tog zlata i nisam se lupao po glavi jer sam čvrsto stajao iza svoje odluke.

Mladost ove sezone

Je li Mladost u ovom sastavu krcatom reprezentativcima spremna za trofeje?

– Ja se nadam da jest. Imamo odlične igrače, dobro smo pripremljeni.

Odlični ste u Ligi prvaka u kojoj ste pobijedili Radnički iz Kragujevca i Olympiacos kod kuće i Vasas u gostima.

– Nismo još sigurni u prolaz. Čak nisam siguran da nam je dovoljna samo pobjeda nad Vasasom.

Jeste li bili razočarani izvedbama vaše Mladosti u prošloj sezoni?

– Naravno da sam bio. Kada se ne uzme niti jedan trofej, nije ti lako.

Luka izvan bazena

Čime se razonodite izvan sezone?

– Volim prakticirati ostale sportove kao što su padel i tenis. Moj suigrač Vrlić me navukao na padel jer je on to igrao dok je bio u Španjolskoj. U posljednje vrijeme igram bilijar, volim pročitati knjigu, pogledati kakvu zanimljivu seriju, putovati.

Zar kao sportaš ne putujete dovoljno, katkad i previše?

– Jest, ali meni trebaju putovanja bez obveza. Tako sam išao u Grčku i Italiju na kupanje i sunčanje. Kada ljeti imamo reprezentativnih obveza, nema tu puno prostora. To možda bude nekih dva tjedna između završetka reprezentativne akcije i početka klupskih priprema.

Siječanj na EP

Uskoro će započeti i pripreme za siječanjsko Prvenstvo Europe u Beogradu koje će se igrati u dvije razine skupina koje će izlučiti polufinaliste, dakle bez fatalnih četvrtfinalnih utakmica.

– Bit će zanimljivo jer svaka utakmica u skupini dobit će na važnosti. Bit će sigurno drukčije, zvuči zanimljivo. Mi se nadamo još jednom finalu kao što smo imali na dva posljednja Prvenstva Europe

Jesu li favoriti za odličja standardni počevši s finalistima posljednjeg Svjetskog prvenstva, Španjolcima i Mađarima, te s domaćinima Srbima?

– Ima tu sedam-osam reprezentacija koje mogu osvojiti zlato. Srbija ima prednost domaćeg terena, no oni su u teškoj skupini i u drugom krugu su s Mađarskom i Španjolskom.

Kako ste se priviknuli na nova pravila sa skraćenim terenom i skraćenim vremenima napada?

– Nije mi trebalo dugo. Mislio sam da će to ići sporije. Taj kraći teren donosi brži tempo utakmice, više napada i šuteva. No, ne mogu reći da je naša prilagodba dugo trajala.

Ide priča da je ta promjena najviše odgovarala upravo Španjolcima i Mađarima?

– Mađari su bili poznati po takvom stilu igre, no vjerujem da smo se mi sasvim dobro snašli.

Na šibenskoj Noći vaterpola održanoj u Konvencijskom centru Amadria park Solaris slikali ste se s mnogima pa tako i sa ženskim članovima svoje obitelji?

– Da, ondje su bile uz mene sestra Petra, majka Jelena, teta Ana i djevojka Paula. Ali i sestrin muž Franko Lazić, inače suigrač u Mladosti i reprezentaciji.

S obzirom na sve to, je li vaterpolo u vašoj obitelji vječna tema?

– Sestra Petra vaterpolo više ne igra i, kad smo zajedno, obično razgovaramo o nečemu drugom.