U SUSRET EP: Zagreb 2010. i Eindhoven 2012.
Ovo je posebno poglavlje u prisjećanjima naših nastupa na prvenstvima Europe. Prvi put smo mi bili domaćini natjecanja, prvi put su nam i žene nastupale na EP, ali i prvi put da smo otišli do kraja. Do posljednjeg daha. Do zlata!
Zagreb 2010. – zlatna medalja
Za EP 2010. u Zagrebu, Hrvatski vaterpolski savez je imao jedinstvenu ideju. Organizirati natjecanje pod krovom! U dvorani. U Areni na Laništu koja je izgrađena koju godinu tek ranije. Dotad se nikad EP nije odigralo na zatvorenom ili natkrivenom plivalištu, u uvjetima primjerenim 21. stoljeću, s punim komforom, neovisno klimatskim uvjetima. Sve je i bilo dogovoreno, ali je onda jednako tako i propalo. Nisu razlozi bili ni vaterpolski, ni sportski, niti smo mi na njih mogli utjecati.
Valjalo se okrenuti drugoj opciji, a ona je bila – izgradnja montažnih tribina, pravog malog stadiona na otvorenom plivalištu Mladosti uz Savu. To se na koncu ispostavilo kao jako dobar potez. Tribine svakog dana ispunjene (4.700 mjesta), sjajna atmosfera, gromoglasna podrška Barakudama.
Pa čak i nakon šoka na početku, kada nas je u 1. kolu svladala Crna Gora, (9:11). Zato je kasnije išlo sve kao ‘po loju’ – Turska (16:3), Rumunjska (13:7) uz rekordnih 6 golova Bušlje. U konačnici, ‘demolirana’ je i Španjolska, (8:6) koja je u Zagreb došla kao svjetski doprvak iz Rima godinu dana ranije. I to vrlo uvjerljivo jer španjolski je igrač više bio 0-5, zaustavljena njihova kontra, niti jednom Furija u vodstvu. Španjolska je imala u skupini omjer pobjeda i poraza nestvarnih malo 1-4. Skupinu smo završili laganom pobjedom nad Italijom, (8:5).
Na koncu su Barakude bile prve u skupini jer je Crna Gora uz poraz od Italije, iznenađujuće remizirala s Rumunjima, a to je onda nas ‘poguralo’ izravno u polufinale. Protiv Srbije! Spektakl zajamčen. Odlična utakmica, ljepotica Prvenstva. Baš na razini igre hrvatske reprezentacije, a pobjeda… ona je ostvarena 5 sekundi prije kraja golom Mihe Boškovića iz peterca, (10:9).
Finale je igrano 11. rujna s početkom u 21.00 sat. Tribine prepune, atmosfera raspjevana, a ‘dolje’, u vodi Barakude ‘rasplesane’. Talijani nisu imali šanse, iako oni i prije utakmice nisu skrivali radost što su osvojili medalju nakon duže vremena. Završilo je hrvatskom pobjedom, (7:3). Nakon dva izgubljena euro-finala (Firenca ’99. i Kranj ’03.), u trećem pokušaju, pun pogodak. Hrvatska je prvak Europe. Prvi put.
Eindhoven 2012. – 9. mjesto
Uvedena je novost u organizaciji EP. Kada turnir ‘pada’ u olimpijsku godinu, kao što je bio slučaj s 2012., tada se EP organizira zimi. Jasno, u takvim uvjetima se onda ide, pod krov. Kad nismo u Zagrebu, onda smo ‘natkriveni’ u Nizozemskoj. Iako, nećemo Eindhoven po tomu pamtiti. Barem ne mi u Hrvatskoj. To EP se pamti po najlošijem plasmanu u povijesti naših nastupa na kontinentalnim smotrama. Iako se to ne bi dalo za zaključiti po prva dva nastupa – Rumunjska (10:7) i Crna Gora (10:8). Tuširala nas je onda Srbija (12:15), a Dobud kažnjen zbog brutalnosti. Još gore je bilo utakmicu kasnije jer smo pokleknuli od prosječne Njemačke (9:10), a sada je i Bušlje kažnjen zbog brutalnosti. Tu smo ispali iz borbe za medalju, neovisno pobjedi u zadnjem kolu skupine nad Španjolskom, (11:10).
U razigravanju od 7. do 12. mjesta, još jedan šamar. Poraz od Rumunjske petercima, (15:16). Ostalo je tek dobiti Nizozemsku za 9. mjesto, (16:4). Istog tog jutra, bio je 28. siječnja, izbornik Ratko Rudić je ‘prelomio’ i dogovorio povratak u reprezentaciju centra Igora Hinića koji se od Barakuda oprostio u Zagrebu dvije godine ranije, kao i povratak Frana Vićana. Ujedno, za kondicijskog je trenera postavljen Pero Kuterovac.
Šest mjeseci kasnije, postat ćemo olimpijski pobjednici. Tko zna, ali da nije bilo ‘ovakvog’ Eindhovena, pitanje je bi li bilo ‘onakvog’ Londona.
