U SUSRET EP: Sheffield 1993. i Beč 1995.
Kako nam se približava početak Europskog prvenstva u Beogradu (10. – 25. siječnja 2026.), tako ćemo se, uz praćenje treninga i pripremnih utakmica Barakuda, prisjetiti malo i dosadašnjih naših nastupa na kontinentalnim smotrama,
Hrvatska je od osamostaljenja do danas nastupala na 16 europskih prvenstava. Osvojili smo 2 zlatne medalje, 3 srebrne i 1 brončanu. No, bilo je i čak 5 četvrtih mjesta, dakle korak do kolajne. U kratkom vaterpolskom vremeplovu, svakog ćemo dana ‘obraditi’ po dva EP.
Sheffield 1993. – 5. mjesto
Prvenstvo u Engleskoj, prije više od tri desetljeća, ostaje nam u vječnom sjećanju kao prvi nastup hrvatske vaterpolske reprezentacije na nekom velikom međunarodnom natjecanju. U doba kada je u Domovini još bjesnio rat. Istina, mjesec dana ranije su u Francuskoj održane Mediteranske igre (osvojeno srebro), turnir s nekoliko jakih vaterpolskih nacija, ali ipak europsko prvenstvo je klasa, razina više.
Izbornik je na tom našem prvom EP bio trenerski vuk, Duško Antunović. Igralo se od 31. srpnja do 8. kolovoza, svakog dana. Ukupno 12 momčadi bilo je podijeljeno u dvije skupne od po 6 sastava, a nas je dopalo društvo s redom – Rusijom (11:7), Italijom (7:13), Ukrajinom (13:8), Njemačkom (10:8) i Rumunjskom u zadnjem kolu. U toj zadnjoj utakmici, bio nam je dostatan i remi za osvajanje 2. mjesta u skupini i ulazak u polufinale. Rumunji su međutim senzacionalno dobili 9:8 (2:2, 3:1, 2:2, 2:3). Junak susreta bio je Vlad Hagiu, kasnije poznati trener i izbornik, koji je postigao čak 5 golova. Prvi put u karijeri, 5 golova u jednoj utakmici. Rumunjska je osvojila 2. mjesto u skupini, plasirala se u polufinale koje su izgubili tijesno od Mađarske (8:7), ali još tješnje su, u produžetku tek, poraženi od Španjolaca (13:12). To je ostao najviši plasman Rumunjske na europskim prvenstvima. U biti, izjednačili su ga 2006. kada su opet bili 4., a tada ih je kao izbornik vodio… Vlad Hagiu!
A, mi… Mi smo u utješnoj skupini od 5. do 8. mjesta svladali Nizozemsku 15:6 i Grčku 8:7, za ukupno peto mjesto u Europi.
Prvak je bila Rudićeva Italija, srebrni su postali Mađari, a broncom su se okitili Španjolci.
Beč 1995. – 4. mjesto
Nakon ne baš najbolje organiziranog EP u Engleskoj, slijedilo je nažalost još gore u Austriji. Od 18. do 27. kolovoza 1995. igralo se na… nogometnom stadionu! Zvuči pompozno, ali nije tako u provedbi. Montažni bazen, smješten na atletsku stazu na zavoju tribina stadionu Prateru. Preglednost jako slaba, baš kao i posjećenost. Naš izbornik je bio Bruno Silić, a sustav natjecanja izmijenjen. Sada je 12 momčadi podijeljeno u 4 skupine od po 3 sastava.
Prva dva su išla dalje. Mađarska koja nas je pobijedila 11:5 i jasno mi koji smo dobili domaćina Austriju 26:2. Inače, upravo je ova pobjeda dugo vremena bila rekordno visoka pobjeda na EP, sve do Budimpešte 2020. (Mađarska – Malta 26:0).
U drugoj smo skupini dospjeli u društvo Italije, Rusije i Ukrajine. Prvo smo dobili Ukrajince (14:8), a onda dvaput remizirali, protiv Rusa (7:7) i Rudićeve Italije (8:8). Italija i Hrvatska su se plasirale u polufinale iz ove skupine, a Mađarska i Njemačka iz druge.
U polufinalu je Mađarska bila bolja (11:8), da bi nas za broncu čekala Njemačka i… pobijedila. Završilo je 11:10 za Njemačku kojoj je to posljednja vaterpolska medalja uopće. Posljednji gol Renea Reimanna je ostao doduše sporan jer smo se žalili da lopta nije prešla zamišljenu gol-crtu, ali daleko je to još doba prije VAR-a. Tako je ispalo da smo u Sheffieldu razveselili Rumunje, a u Beču Nijemce. Mi smo se doma vratili praznih ruku.
Za razliku od Rudića koji je s pomlađenom Italijom opet bio zlatni, ispred Mađara i već navedenih Nijemaca.
