U SUSRET EP: Sevilla 1997. i Firenca 1999.
Vremeplov po europskim vaterpolskim prvenstvima s nastupima naše reprezentacije nastavljamo s 23. i 24. EP, nadmetanjima na dva poluotoka, Pirinejskom i Apeninskom.
Sevilla 1997. – 4. mjesto
Vruća Andaluzija dočekala nas je tog ljeta, od 13. do 22. kolovoza, s temperaturama debelo iznad 40 stupnjeva. Sasvim normalno za taj dio Španjolske. Vaterpoliste je s tribina pratio Robert Jarni koji je tada igrao za Betis. Sustav natjecanja se vratio onom iz Sheffielda, dakle dvije skupine po 6 reprezentacija.
U vrlo teškoj skupini počeli smo s pobjedom nad Španjolskom (8:7), a taj je par bio zapravo repriza olimpijskog finala iz Atlante godinu dana ranije. U 2. kolu remi s Mađarskom (7:7), a zatim su slijedile pobjede Silićevih učenika – Ukrajina (7:3), Nizozemska (9:3), Slovačka (9:3) i na koncu čak prvo mjesto u skupini! Igre i rezultati su bili takvi da su očekivanja na ovom turniru bila logično, vrlo velika. Čak neovisno tomu da je izbornik Silić znatno promijenio momčad, te izostavio čak sedmoricu s OI u Atlanti (Bukić, Šimenc, Kreković, Vegar, Balić, V. Kobešćak, Kržić).
U četvrtfinalu smo pobijedili Grčku, ne baš lagano (5:4, nakon što je bilo 4:2 za Grke pred kraj treće), da bi u polufinalu poraženi od SR Jugoslavije (7:8). U utakmici za brončanu medalju, suparnici su bili Rusi. Napeto, izjednačeno, te se ušlo u produžetak. Nakon dva produžetka i dalje je bio egal (7:7), a tadašnja pravila su nalagala kako se u trećem produžetku igra na tzv. ‘zlatni gol’. Imali smo kolosalnu priliku jer je dosuđen kazneni udarac za nas (četverac još), ali lopta se nakon šuta četverca odbija od grede do sredine bazena gdje su trojica Rusa pomirivši se sa sudbinom samo čekala kraj. Na kraju su dočekali loptu, krenuli u napad. Završilo je 8:7 za Rusiju. Strijelac tog gola bio je Revaz Čomakidze. Nama opet ‘drvena’ medalja.
Zlato je pripalo Mađarskoj koja je u finalu pobijedila Jugoslaviju nogometnim rezultatom (3:2).
Firenca 1999. – srebrna medalja
Predivan grad umjetnosti, galerija i muzeja, a tih godina svakako i Gabriela Batistute. Legendarni argentinski nogometaš je igrao u Firenci, te je njegov dolazak na jednu samo utakmicu bio ujedno i najposjećeniji susret na cijelom turniru.
Turnir u Firenci bilo je posljednje EP u 20. stoljeću, prvo veliko natjecanje za novog izbornika, Nevena Kovačevića, a ujedno i prvi europski turnir na kojem smo napokon osvojili medalju.
U skupini (još uvijek 2 grupe od po 6 reprezentacija), počeli smo trijumfom nad Slovacima (9:7), pa onda i Talijanima (7:6). Izgubili smo od Mađarske (6:7), ali dobili lagano Sloveniju (9:4) i Grčku (9:6). Drugo mjesto u skupini donijelo nam je u četvrtfinalu opasnog suparnika, SR Jugoslaviju. Ovog puta pobjeda, u produžetku (9:7, u drugom dijelu produžetka). U polufinalu su nas čekali Grci koje smo uvjerljivo dobili (10:7) i time osigurali medalju.
U borbi za naslov prvaka Europe, protiv moćne Mađarske poveli smo 3:0, imali i kontru Đogaša, ali… Mađarska je to, oni ne padaju samo tako lagano. Jedan je igrač imao poseban dan. Peter Biros. Baš je prije EP u Firenci potpisao za Primorje, da bi nama u finalu dao 5 golova iz 6 šuteva. Dotad nikad u karijeri nije dao više od 4 u jednoj utakmici. Poprilična sličnost s Rumunjom Vladom Hagiuom iz Sheffielda ’93.
Završilo je 15:12 za Mađarsku, sjeverni susjedi su logično pjevali u bazenu, s kažnjenim Benedekom na tribini, ali i mi smo s vremenom, vrlo brzo, postali svjesni značaja postignuća. Srebro je to, prva medalja za Hrvatsku na europskim prvenstvima.
Italija je bila brončana pobijedivši Grke.
