U SUSRET EP: Budimpešta 2014. i Beograd 2016.
Nakon olimpijskog zlata u Londonu slijedila je slobodno bi ju nazvali nova era našeg vaterpola. Na Temzi su se od reprezentacije oprostili neki velikani i istinske legende poput Vićana, Hinića, Barača, D. Burića, Boškovića. I da, nakon Igara u Londonu startali smo s novim izbornikom, Ivicom Tuckom. Napisasmo, novo doba.
Budimpešta 2014. – peto mjesto
U prve 2-3 godine mandata, izbornik Ivica Tucak se ‘sudarao’ s nemalenim problemima u vidu ozljeda, bolesti ili iz drugih razloga odsutnosti nekih igrača. Bitnih igrača, ako u reprezentaciji uopće postoje nebitni. U Barceloni godinu ranije (2013.) je na SP još osvojena bronca, ali na Europskom prvenstvu u susjednoj Mađarskoj (14. – 27. srpnja) nije baš išlo lako.
Bez ozlijeđenog Paula Obradovića, s novim centarskim tandemom, Lončarom i Dobudom, a ovog ćemo se turnira sjećati i po tomu što je prvi put Hrvatska imala dvojicu ljevaka. Uz Maru Jokovića bio je ondje Duje Živković.
Nismo imali sreće sa skupinom jer ona je bila vrlo teška. Njemačka nije bila problem (10:5), baš kao ni Francuska u 3. kolu (14:11), ali između njih se smjestio remi protiv Španjolske (8:8). Potpuno isti rezultat protiv Srbije. U zadnjem smo kolu mogli čak i izgubiti i proći dalje, ako Srbija prethodno dobije Španjolsku. Upravo se to i dogodilo, mi jesmo izgubili od Mađara (6:7), ali četvrtfinale je bilo naše. Zapravo, ispostavilo se talijansko jer su nas prekojadranski susjedi dobili (7:8) neovisno sjajnim obranama Pavića, ali i odličnom Dobudu, te Suknu (3 gola) koji je još koji dan prije EP bio dvojben zbog mononukleoze. Udaljeni smo od borbe za medalju, ostala nam je odmah utakmica za 5. mjesto. I pobjeda nad Grčkom (11:7) koja je nekako baš u to doba počela svoj uspon do današnjih visina.
Srbija je osvojila naslov prvaka Europe, ispred Mađarske i Italije kao treće.
Beograd 2016. – 7. mjesto
Ako je izbornik Tucak imao problema pri sastavljanju momčadi za svako prethodno natjecanje, to je ništa prema onom što je uslijedilo kao uvertira za Europsko prvenstvo u Beogradu, u siječnju olimpijske godine. Paulo Obradović je morao na operaciju koljena, Petar Muslim je imao rupturu tetive u ramenu, na posljednjem treningu pred put ozlijedio se i centar Ivan Krapić. I da, još smo imali od ranije centra Nikšu Dobuda pod suspenzijom. Tucak nije imao što za birati jer imao je samo 13 zdravih i oni su otišli u grotlo beogradske Arene. Usput, ondje se prvi put temeljem plasmana kroz kvalifikacije pojavila i naša ženska vrsta.
U skupini nije bilo problema protiv Francuske (20:5) i Malte (22:2), ali 1. kolo… Domaćin i njihova pobjeda u grotlu 18.000 navijača (6:13).
Kao drugi u skupini nismo imali problema ni s Nizozemcima (16:9), ali u četvrtfinalu već jesmo. Mađarska s druge strane, a mi ako ćemo iskreno, tada skoro pa bez šanse za pobjedu (5:8). Tu je za nas Beograd 2016. već bio u glavama završen, pa nije za čuditi (ne i opravdati) poraz od Italije (6:8), da bi pobijedili za 7. mjesto Ruse uvjerljivo (13:5).
Tješili smo se – bit će bolje u Riju za šest mjeseci. Bogami, i bilo je. Puno bolje.
Na tom EP zlato je pripalo Srbiji, srebrna je bila Crna Gora, a brončana Španjolska.
