U SUSRET EP: Budimpešta 2001. i Kranj 2003.
U pregledu hrvatskih nastupa na kontinentalnim prvenstvima, stižemo u 21. stoljeće. Ono će zapravo biti i razdoblje najvećih uspjeha, te osvajanja medalja u većem broju.
Budimpešta 2001. – 4. mjesto
Bulo je to još uvijek vrijeme kada su se utakmice na prvenstvima Europe igrale svakog dana, pa je tako natjecanje na Margit Szigetu bilo okončano u 10 dana, od 15. do 24. lipnja.
U to su se doba kvalitetom izrazito izdvajale tri momčadi – Mađarska, Italija i ondašnja SR Jugoslavija. Stoga i nije za čuditi da su baš te momčadi osvojile medalju. Ostali nažalost nisu mogli pratiti ritam najboljeg terceta reprezentacija. Osobito zanimljivo da je ždrijeb turnira baš sve te tri reprezentacije u početku svrstao u istu skupinu, no kako su dalje prolazile prve 4 momčadi, nije bilo straha da bi netko od favorita mogao ranije kiksati.
Hrvatska je imala bitno lakšu skupinu, ali smo svejedno započeli šokom. Utakmicu 1. kola smo izgubili, i to od Slovačke (9:10). Pobijedili smo potom Francuze (12:3) i vrlo jake Ruse (8:6), da bi potom ponovo ušli u ‘neprilike’. Dva remija, protiv Grčke (7:7), ali i protiv Njemačke (5:5), sugerirali su da nešto nije baš najbolje. Ipak, svemu unatoč, i takvi smo bili drugi u skupini, što samo potvrđuje kako kvaliteta skupine nije baš bila osobita.
Najbolju smo utakmicu odigrali u četvrtfinalu protiv Španjolske (7:6) za koju je na tom EP debitirao jedan 17-godišnji mladić. Zvao se Xavi Garcia! Puno godina kasnije će ispisati povijest hrvatskog vaterpola.
Hrvatska se dakle plasirala u polufinale, ušla u krug 4 najbolje reprezentacije Europe, ali realno bili smo za pola koplja slabiji od ostale tri momčadi. U polufinalu poraz od Jugoslavije (6:8) koja je cijelo vrijeme vodila sa sigurnih za njih 2 razlike. U borbi za broncu, Mađari su bili suvereni (12:9). Bilo je to posljednje natjecanje na kojem je reprezentaciju vodio izbornik Neven Kovačević. Naslijedit će ga Veselin Đuho, koji je i dalje ostao i trenerom Juga.
Zlato je pripalo istočnim susjedima koji su slavili protiv Talijana.
Kranj 2003. – srebrna medalja
Turnira u Sloveniji prisjećamo se s pomiješanim osjećajima. S jedne strane, Barakude su tog ljeta 2003. igrale sjajan, doista vrhunski vaterpolo. No, s druge strane, kada se spomene Kranj i vaterpolo, malo će se tko sjetiti, spomenuti srebra. U živom je sjećanju težak izgred, sukob navijača i policije, prekinuto finale na pola sata…
U Kranj je reprezentaciju odveo Zoran Roje koji je izbornikom postao samo tri tjedna ranije, nakon smjene Veselina Đuha zbog nemilih scena na utakmici Jug – Mladost, finale za prvaka Hrvatske.
S minimalnim pripremama i vrlo malo izmjena, ali jednom bitnom (debi Damira Burića), Roje je u Kranj poveo 15-icu najboljih. Od toga je trećina čak bila i primorjaša, kao nikad ranije, ali opet s punim pravom (Hinić, Barač, Premuš, Franković i D. Burić). U početku je još bilo malo muke, ‘traženja forme’, pa se tako Njemačku svladalo minimalno i teško (12:11), golom Nikole Frankovića 3 sekunde do kraja. Domaćin Slovenija je očekivano lagano poražena (9:4), da bi nam Španjolci ‘očitali lekciju’ (3:6). I tada… tada smo krenuli.
Prvo je ‘pala Italija’ (6:3), a zatim nešto teže, ali ipak i Grčka (8:7) koja je vodila još uoči zadnje četvrtine s golom prednosti. To nam je na koncu dalo prvo mjesto u skupini. Ovakav rasplet nam je ponudio bingo u četvrtfinalu, Slovačku. Uvjerljivom pobjedom (10:6) ušli smo u polufinale. Već četvrto uzastopno polufinale Hrvatske na europskim prvenstvima. Jedino, čekala nas je ‘crna mačka’ za nas tada, Mađarska. U prvih 15-ak godina naše nezavisnosti imali smo dotad protiv Mađara ukupno tek 6-7 pobjeda i najmanje 20 poraza. Ako nam netko nije ‘ležao’, to su bili Mađari. Do Kranja!
U polufinalu, u ludo neizvjesnoj, teškoj utakmici na koncu smo se mi veselili, (10:9). Strijelac pobjedonosnog gola bio je Elvis Fatović, minutu i pol do kraja.
Osvanuo je 15. lipnja 2003., dan finala protiv Srbije i Crne Gore kako se tada zvala ta država. Osvanuo je dan kada je u Kranj stiglo 5.000 naših navijača, ali među njima velik broj huligana. Njih vaterpolo baš i nije zanimao jer da jest ne bi dvije i pol minute prije kraja treće četvrtine, nakon što je Mile Smodlaka pogodio za naše vodstvo 7:4, započeli s neredima. Sukob s policijom, gađanje klupe s igračima reprezentacije SiCG, nemile scene. Prekid od pola sata.
Prekid u kojem su se naši igrači ‘ohladili’, suparnik možda i ‘napalio’, u svakom slučaju smanjili su do kraj već treće četvrtine (7:6), u zadnjoj poravnali (8:8). U produžetku suparnik je postigao gol (Šapić, 8:9). Njima veselje, nama srebrna utjeha. Da, i kazna LEN od 100.000 eura. Najveća novčana kazna dotad, a vjerojatno i inače.
Broncu je inače osvojila reprezentacija Mađarske.
