U SUSRET EP: Beograd 2006. i Malaga 2008.
Era u koju vas sada uvodimo ovim malim vaterpolskim vremeplovom već je – era Rudićeva. Trenerski mag, Ratko Rudić stigao je u Hrvatsku u jesen 2004., te stao za kormilo nečega što će se pretvoriti u jednu od najljepših sportskih priča naše Domovine. Istina, nije baš odmah krenulo sve obojeno ružičastim tonovima.
Beograd 2006. – 7. mjesto
Otvoreno plivalište na Tašmajdanu prvih 10 dana rujna bilo je domaćinom natjecanja najboljih nacionalnih momčadi na kontinentu. Hrvatska je došla podosta izmijenjena u odnosu na Olimpijske igre u Ateni na kojima smo bili razočaravajući, tek 10.
Zbog premorenosti i nedostatka motiva nije bilo Hinića i Smodlake, prvog centarskog tandema, ali niti Barača, ozlijeđenog Frankovića, pa Komadine, Primorca. U momčad je vraćen Štritof, a prvi put na EP su bili neki mladići poput Jokovića, Markovića… Spoj ponešto iskustva, s puno mladosti. Takvi su nam bili i rezultati, šaroliki.
U skupini, poraz od Italije (8:9), pa onda vrlo težak od Mađara (11:16), s Grcima tek remi (10:10), ali i još jedan kolo kasnije, s Njemačkom (9:9). Samo smo Sloveniju dobili (19:8). S takvim rezultatima, jasno da smo morali u ‘donji dom’ u kojem smo onda ubilježili tri pobjede – Slovačka (12:6), Rusija (10:7) i Njemačka (11:7). U široj javnosti, ali čak i u mnogim domaćim vaterpolskim krugovima tražila se ‘glava’ izbornika. Iza Ratka Rudića je rezolutno stao Upravni odbor HVS-a na čelu s Pericom Bukićom. Dobro da je tako i bilo, jer nakon Beograda 2006. je slijedio uzlet Barakuda koji pratimo do današnjih dana.
Glede EP 2006., zlato je na koncu osvojila Srbija ispred Mađarske i Španjolske.
Malaga 2008. – 4. mjesto
Na jug Andaluzije, Barakude su došle kao svjetski prvaci. Planetarno je zlato osvojeno godinu dana ranije, u australskom Melbourneu. Europsko prvenstvo u Španjolskoj je imalo jednu manu, održavalo se mjesec dana uoči Olimpijskih igara u Pekingu. Manje-više sve su momčadi dakako tempirale formu za Igre u Kini, ali to opet ne znači da je itko došao u Malagu „igrati se”.
Natjecanje se održalo u deset dana, od 4. do 13. srpnja, a izbornik Ratko Rudić u odnosu na Melbourne nije imao drugog vratara Josipa Pavića koji je bio ozlijeđen. Na popisu 15 igrača u Malagi bio je zato mladić od kojeg se silno puno očekivalo, tek je 18 navršio tog ljeta – Sandro Sukno.
Skupina nam je bila vrlo jaka i teška. Uostalom, već je 1. kolo ponudilo reprizu finala SP iz Melbournea, samo što je sada Mađarska slavila, (9:10). U 2. kolu daleko bolje protiv iz Melbournea brončanih Španjolaca, (11:7). Potom su slijedili Crnogorci kojima je to bilo prvo natjecanje od stjecanja nezavisnosti. Ražalostili smo ih malo jer smo mi slavili, (7:6). Protiv Slovačke nije bilo problema (15:5), ali s Grcima je već bilo muke u zadnjem kolu, (10:10).
U četvrtfinalu je Hrvatska svladala Italiju, (8:7) s tim da smo imali prednost 7:4 uoči zadnje četvrtine. U polufinalu su nas ponovo čekali Crnogorci, ali sad je došlo vrijeme za njihovo veselje. Poveo je suparnik prvi put tek sredinom treće, u zadnju se ušlo s ‘egalom’, da bi onda Crna Gora dala dva uzastopna gola i održavala prednost.
U borbi za broncu, naša zadnja utakmica u Malagi protiv suparnika s kojim smo i započeli – Mađarska. Izjednačeno od prve do zadnje sekunde, s dramatičnom završnicom u kojoj nam je Denes Varga zatresao mrežu 3 sekunde do kraja, (14:15).
Zlato je pripalo Crnoj Gori koja je u produžetku bila bolja od Srbije. Ipak, Malagu smo napustili sa zastavom LEN. Znamen koji dobiva organizator sljedećeg europskog prvenstva.
