U SUSRET EP: Barcelona 2018. i Budimpešta 2020.
Dva zanimljiva natjecanja. Jednog se ponajviše sjećamo po… nogometu, a drugog, nažalost po jednoj bolesti. Koje doduše nismo čak bili ni svjesni onog trenutka kada se zbivala jer smo bili zaokupljeni dakako vaterpolom, utakmicama, suparnikom, puni nadanja, očekivanja…
Barcelona 2018. – brončana medalja
Prva hrvatska medalja s izbornikom Tuckom kada su u pitanju europska prvenstva. U Kataloniju smo stigli kao svjetski prvaci (Budimpešta 2017.), ali i bez najboljeg igrača. Sandro Sukno je bio primoran okončati igračku karijeru, iako pojavio se u Barceloni. Kao potpora dečkima, kapetanova podrška Barakudama. Međutim, to ljeto je naša domovina pulsirala u nogometnom ritmu iz Rusije. Sjećate se dakako, Vatreni su tada postali svjetski doprvaci, a završnica tog nogometnog natjecanja je baš kolidirala s početkom našeg, vaterpolskog. U sjećanju je i da su u doslovno istom trenutku igrale Hrvatska – Francuska. U Barceloni vaterpolistice, a u Moskvi nogometaši. Pustimo sad nogomet.
Skupinu smo prokrstarili, suvereno, baš onako kako to čini svjetski prvak. Protiv Nizozemske (15:8), pa Turska još lakše (23:2), ali i vrlo uvjerljivo, jaka Grčka (11:6). Da, imali smo u Barceloni i neočekivano puno navijača od 1. kola. Prijatelji i rodbina našeg Xavija Garcije, naravno.
U četvrtfinalu je Crna Gora ‘slomljena’ u drugoj polovici susreta (9:7) jer nakon druge četvrtine je bilo 4:2 za suparnika. Ušli smo u krug 4 najbolja na EP, a tu nismo bili još od Zagreba 2010.
U polufinalu je čekala Srbija i tražila iskupljenje za izgubljeno polufinale SP godinu dana ranije. Bolje su se snašli u dosta nervoznoj utakmici u kojoj su u 12. minuti već s pravom zamjene isključeni naš Fatović i njihov Ćuk. No, početkom zadnje četvrtine ostali smo i bez izbornika koji je dobio crveni karton. Suparnik je na koncu slavio (9:7), a ta dva razlike su napravili još u prvoj četvrtini. Sve ostale dionice su bile u egalu.
Slijedila je borba za broncu s Italijom i kolosalno otvaranje – 4:0 u prvoj četvrtini. Presudno. Italija se pokušavala približiti, ali bliže od zaključnih 10:8 nije uspjela.
Srbija je osvojila novo zlato, petercima su nadvladali domaćina, Španjolsku.
Budimpešta – 4. mjesto
Kada smo dolazili u glavni mađarski grad, a bilo je to još jedno EP u siječnju jer je godina trebala biti olimpijska, u novinama je na 5. ili 6. stranici, pri dnu, stajala neka sitna, agencijska vijest. Neki virus u dalekoj Kini. Tko je tada mogao pomisliti da će samo mjesec i pol kasnije svijet doslovno u jednom trenutku stati. Pandemija. Tu smo riječ naučili te 2020. Europsko prvenstvo u Budimpešti bilo je jedno od posljednjih sportskih natjecanja koje su se održale.
U skupini smo pobijedili Njemačku (17:9), pa onda i Crnu Goru (11:10), a u 3. kolu jasno i Slovačku (16:4). Iako, moramo se vratiti onim Crnogorcima. Dakle, tri četvrtine suverene igre i vodstvo 10:5 nakon treće četvrtine, a onda… zamračenje. Crnogorci se malo po malo vraćaju, dobili su zadnju četvrtinu 5:1, doista smo sretno na kraju ipak slavili pobjedu.
U četvrtfinalu Grci, a to je momčad s kojom u pravilu na EP-ima nemamo problema. Nismo imali ni tada, u Duna Areni, (14:11). U polufinalu smo išli na Španjolce.
Pakleno tvrda, izjednačena utakmica, ali susret u kojem smo mi ipak bliži pobjedi da nije bilo pogrešaka. Nešto naših, nešto… Ostavimo sad detalje. Prošlo je vrijeme. Španjolska je pobijedila (9:8) i nas ‘gurnula’ u novi susret za broncu. S druge strane, opet Crna Gora. Te godine nama valjda ‘crna mačka’.
Slično kao i u 2. kolu. Sve imamo pod nadzorom, 3:1 nakon prve četvrtine, 7:3 nakon druge, a onda… 8:8 nakon treće dionice. Voda u ušima, već dobivenu utakmicu ovog smo puta izgubili, (9:10). Nije bilo spasa kao u 2. kolu. Ostali smo ipak do kraja turnira jer Hrvatska je imala svoje mjesto u svečanosti zatvaranja. Zastava LEN predavala se sljedećem domaćinu. Bila je to Hrvatska!
Inače, prvakom je postala Mađarska koja je petercima svladala Španjolsku. To se zove peh, dvaput uzastopno petercima izgubiti finale.
