U SUSRET DOHI – Montreal ’05. i Melbourne ’07.
U vaterpolskom vremeplovu hrvatskih nastupa na svjetskim prvenstvima, upravo s današnjim podsjetnikom na dvije smotre održane daleko preko oceana, u Kanadi i Australiji, otvaramo nešto što će se s vremenom pretvoriti u ‘hrvatsku epohu’ na ovim natjecanjima. Barakude su u ušle u ‘zonu medalja’.
Montreal 2005. – (4. mjesto)
Bilo je to prvo natjecanje uopće, prvi veliki turnir na koji smo otišli s novim izbornikom, Ratkom Rudićem. Karizmatični RR je dolaskom u Hrvatsku i stupanjem na dužnost izbornika najavio kako mu je cilj „…vratiti Hrvatsku u krug momčadi koje će se boriti za medalju…”. Budući da smo prijašnjih godina ostajali prečesto ‘kratkih rukava’, onda je ovakva izjava bila smislena, na mjestu, bez pompoznih obećanja o trofejima, ali da o povratku vrh. U Kanadi je on i ostvaren.
U Montreal, najveći grad savezne države Quebec, ispred vaterpolske Hrvatske su otišli – Pavić, Burić, Pavlović, Antonijević, Vranješ, Franković, Primorac, Đogaš, Bušlje, Komadina, Hinić, M. Bošković i Volarević.
Ono što je primarno ostalo upečatljivo s tog natjecanja da smo već tada, u prvoj godini Rudićevog mandata bili ne samo u ‘zoni medalje’, već i vrlo, vrlo blizu kolajni. U zadnje dvije utakmice nas je ‘izdao’ igrač više, a u utakmici za broncu malo napustila i sreća. Braća Afroudakis su golovima podarili prvu medalju u povijesti SP za Grčku. Christos je pogodio u zadnjim sekundama četvrte četvrtine za izjednačenje, a Georgios u produžetku za pobjedu Grka.
Rezultati: Kanada 19:4, Rumunjska 6:4, Mađarska 4:10, Australija 10:6, Rusija 6:4, SiCG 4:5, Grčka 10:11 (za broncu, u produžetku)
Melbourne 2007. – (1. mjesto)
Jedno od mjesta naše najveće sreće. I simboličan datum. Bio je 1. travnja, inače dan namijenjen šalama, ali tog 1. travnja 2007. Hrvati u vodi se nisu šalili. U biti, nisu se Barakude šalile na cijelom prvenstvu.
Odigrale su Barakude Down Under spektakularan turnir koji su iznijeli – Vićan, Burić, Vrdoljak, Barač, Bušlje, Kunac, Smodlaka, Marković, Đogaš, Joković, Hinić, Bošković i Pavić. Izbornik Rudić je nakon 9 godina vratio u reprezentaciju Zdeslava Vrdoljaka i povjerio mu ulogu kapetana. No, vratio je i centarski tandem za vječnost, Hinić – Smodlaka, pa vratara Vićana, iskusnog Barača. Sve igrači kojih nije bilo godinu dana ranije na EP u Beogradu. Svatko, baš svatko od spomenutih, ali i cijela momčad odsvirala je u Melbourne najdivniju simfoniju u vodi. To je zapravo bilo natjecanje na kojem je postavljen temeljni kamen svih kasnijih veličanstvenih uspjeha, počeo je silovit uspon hrvatske reprezentacije koji traje i ustraje već dva desetljeća. Sve je krenulo iz Melbournea.
Nitko nije tako veličanstveno ‘razmontirao’ Rusiju koja je tada još bila vrlo moćna momčad. U polufinalu je suvereno svladana Srbija. Bilo je čak 6:2 u poluvremenu. Naposljetku finale za anale. Čudesna Vićanova obrana kontre Martonu Szivosu, a u rekontri mlađahni Joković pogađa za produžetak. U njemu pak, u produžetku Pavo Marković je dao oba naša gola u tom dijelu igre, za pobjedu, za zlato, za naslov svjetskog prvaka!
Rezultati: Južna Afrika 13:5, Australija 10:9, SAD 10:8, Rusija 13:3, Srbija 10:7 i Mađarska 9:8 (finale, u produžetku).
