U POSJETU BARAKUDAMA – Marko Bijač
U POSJETU BARAKUDAMA – Marko Bijač
U sezoni ‘izgubimo’ i 80 dana na putovanjima
Prve ruke Hrvatske i najpouzdanija brana u našem vaterpolu. Štoviše, ako nas pitate, najbolji vratar na svijetu. Jasno, u ovom smo pogledu možda subjektivni, ali svi vaterpolski znalci će se bez dvoumljenja složiti kako je objektivno Marko Bijač u krugu trojice najboljih vratara na svijetu. Bio je jedan od ključnih igrača Juga 2016. u osvajanju naslova prvaka Europe, baš kao i hrvatskog pokoravanja svijeta na planetarnoj smotri u Budimpešti. Nije slučajno samo koju godinu kasnije dobio poziv od druge pak institucije ovog sporta, Pro Recca.
Marko Bijač je zadnjih skoro dva mjeseca u rodnom Dubrovniku. Danas se pak navršava i prvi tjedan njegovog ponovnog treniranja u bazenu. Jedan tek od razloga da u našoj telefonskoj turneji “U posjetu Barakudama”, ‘pozvonimo’ na vrata Marka Bijača. Odmah s pitanjem – kakav je trener Sandro Sukno? Kakvi su prvi dojmovi?
– Ha, ha, pa dobro, ništa novo budući da je već neko vrijeme ipak u trenerskim vodama, odnosno radio je već s nama u stožeru reprezentacije – veli Marko.
Za površnije pratitelje, prije točno tjedan dana četvorica hrvatskih reprezentativaca – Dubrovčana, a koji nisu članovi Juga AO (Bijač, Bušlje, Joković i Dobud) rade u gruškom bazenu pod trenerskom palicom dakako Sandra Sukna, izbornikovog pomoćnika.
– Mi reprezentativci smo već naviknuti na Sandra u toj ulozi. Polako smo počeli za taj prvi tjedan, još uvijek je to više aerobni ritam jer je ipak ovo sam početak nakon mjesec i pol dana stanke.
U međuvremenu je Bijač proteklog tjedna ostao bez trenera, ali i dobio novog. Govorimo o promjenama u Pro Reccu. U srijedu je otišao Ratko Rudić, u subotu već došao Gabriel Hernandez.
– Nije me čak niti toliko jako iznenadio Rudićev odlazak kada uzmemo u obzir činjenicu da je sezona za nas u Reccu završena, pa koliko Ratko ima godina itd. I on je imao silnu želju s nama posljednje dvije godine osvojiti taj euro-naslov. Ove smo godine još k tomu trebali igrati doma, pred našim navijačima. No, Ratko Rudić je toliko puno napravio za promociju talijanskog vaterpola, podizanja na višu razinu čak i za jedan tako organizirani klub kakav je Pro Recco. Iskreno sam bio povlašten da sam zadnje dvije godine proveo, radio s njime. Dokazao je da je najveći trener na svijetu, ne samo u vaterpolu – veli Bijač.
To je dokazano i minulih dana kada je neponovljivi RR svojim odlaskom doslovno ‘okupirao’ sve medije u Hrvatskoj, Italiji, Mađarskoj, Španjolskoj, ali i puno šire, te ne samo one koje su vezane na vaterpolo…
– Ma naravno, to samo dokazuje njegovu veličinu. Suvišno je uopće trošiti riječi jer svakomu tko imalo prati sport, ne samo vaterpolo, nego sport, ime Ratko Rudić govori dovoljno. On je veliki dio ovog sporta. Što se Gabija Hernandeza tiče, o njemu stvarno ne znam puno, niti mogu puno govoriti. Sjećam se da nas je dobio, mislim Španjolska nas je dobila na Igrama u Riju 2016.
Budući da je zadnju utakmicu odigrao početkom ožujka, a sljedeća u slučaju Pro Recca neće biti prije rujna, razdoblje od čak pola godine bez utakmice se čini doista užasavajućim s gledišta sportaša. Kako ga nadvladati, kako ostati isti kao ranije…?
– Upravo iz tih razloga koje navodite je jako bitno kako se radi sada, danas. Koliko treniramo i u pogledu kvalitete i kvantitete. Ovo što smo sada počeli sa Sandrom Suknom će nam biti od velike pomoći, a kada počnu oni puni treninzi cijele momčadi, kako fizički, tako i taktički, vjerujem da ćemo se mi kroz te treninge brzo, nakon nekih mjesec dana svi moći vratiti bez puno problema. Nitko od nas neće zaboraviti igrati vaterpolo.
Već spominjani Ratko Rudić spominje baš u tom kontekstu presudnu važnost utakmica. Bez treninga je sport ne zamisliv, ali samo utakmica je ta koja daje punu dimenziju nečijeg rada, vježbi, truda…
– Slažem se da je utakmica potpuno druga priča od treninga, ali velik problem tih utakmica su putovanja. Znate, najmanji su problem te četiri četvrtine koje igrač mora odigrati. To nije problem. No, ono dan-dva prije i poslije, putovanja na utakmicu, pa putovanje doma… Tu gubimo ritam treninga, odmora, spavanja. To je po meni problem. Vi sa 70-80 utakmica godišnje koliko mi odigramo, putujemo sigurno i najmanje 40 dana tijekom sezone i neka izgubiš na svakom od tih putovanja po 2 dana normalnog ritma spavanja i treninga, čistom matematikom dolazimo do 80 dana u sezoni koje ‘izgubimo’. To nisu normalni dani za nas sportaše i po meni je to šteta koju trpimo, a onda zbog toga dolazi i do više ozljeda, energetskog pražnjenja i raznih problema. To nas najviše iscrpljuje. Više od utakmica – drži Bijač.
Tu onda dolazimo do još većih problema koji su pred vaterpolistima u sljedećih godinu-dvije. Natjecanja će biti ‘zgusnuta’, uz ligu, kup, euro-natjecanja, u veljači Hrvatsku čeka predolimpijski turnir u Rotterdamu, pa su tu i Igre u Tokiju, a tek onda 2022. godina sa svjetskim i europskim prvenstvom u istoj godini…
– Pa, to je ono o čemu pričam, ali nas igrače nitko ništa ni ne pita. Ovako mogu samo iznijeti neka svoja razmišljanja. Nemamo pravo na izbor. Kakav god bio kalendar, svatko od nas će u klubu i reprezentaciji, kao i dosad, u svaku utakmicu uči u najboljem stanju, dati sve najbolje, najjače od sebe. To je jedini ispravan put.
Kada smo kod treninga na čije ste početku, kako izgledaju vaši vratarski ili konkretnije, radite li s loptom? Za vas vratare je to ipak ključno, najbolji dio treninga.
– Počeli smo baš prošlog petka lagano i prvi put s loptom, ali polako. To vam je isto kao teretana. Nema forsiranja na početku, valja paziti na ramena, prepone. Oprezan ritam. Najbitnije je meni ne izgubiti onaj osjećaj za loptu, gol, obranu šuta – veli Bijač.
Kada Marko spominje prepone i ramena, nama na pamet padaju njegova leđa. Ona su stvarala probleme na Europskom prvenstvu u Budimpešti u siječnju ove godine…
– Ako ništa drugo, u onih mjesec-mjesec i pol dana pauze, barem mi je to koristilo jer sam sve uspio zaliječiti. Nadam se i da je bilo dovoljno pehova s ozljedama za ovu sezonu – na koncu će Marko Bijač koji je na početku priprema, prošle jeseni slomio jagodičnu kost, pa je trpio bolove u leđima… Doista, dosta pehova za jednu sezonu. A i dosta razgovora, jer trener Sukno već čeka na bazenu, sa štopericom u ruci i notesom bilješki za novi trening.
