U POSJETU BARAKUDAMA – Ivan Buljubašić
U POSJETU BARAKUDAMA – Ivan Buljubašić
Olimpijsko zlato 2012. sam osvojio na majčin rođendan
Hrvatski vaterpolski savez je 2018., malo prije polaska na Europsko prvenstvo u Barceloni promovirao tada već drugu monografiju pod imenom “Zlatno desetljeće 2007. – 2017.”. Knjiga koja opisuje najplodonosnije desetljeće u povijesti hrvatskog vaterpola. Te iste godine, na EP u Barceloni, posljednje utakmice pod kapicom hrvatske vrste odigrao je jedan i danas aktivan još igrač. Nije više pod neposrednim ‘radarom’ izbornika Tucka, ali igrač koji je baš cijelo desetljeće, zamalo pa isto ono opisano u spomenutoj monografiji, činio udarni val Barakuda. Osvojivši sve one naše najveće medalje dosad. Upravo stoga smo došli u posjetu Ivanu Buljubašiću, koji će zauvijek kao i mnogi prije njega ostati Barakuda, taman da više nikada na glavu ne stavi kapicu s bijelo-crvenim kvadratićima. I da, priznajemo da je donekle neposredan povod razgovoru bila vijest iz Atene o raskidu suradnje s Olympiacosom.
– Pa, i mene je pomalo iznenadilo, ali rastali smo se vrlo korektno. Nažalost, koronavirus i kriza kao posljedica očito je imala utjecala u kraju suradnje s klubom u kojem mi je bilo jako lijepo, kojeg ću pratiti i dalje. Ono što je jedino dobro u ovo suvremeno doba portala, budući da vaterpolo nije baš toliko medijski eksponiran kao drugi sportovi, da su sada mnogi mogli preko portala doznati da sam slobodan igrač – govori Buljubašić za hvs.hr.
Za ovu priliku pustimo detalje razlaza s grčkim prvakom, pa čak i potragu za novom sredinom. Ono što nas više zanima je kratka reminiscencija na Buljubašićevo doba pod hrvatskom zastavom, u reprezentaciji.
– Počelo je u Podgorici 2009. u Svjetskoj ligi, malo prije Svjetskog prvenstva te godine u Rimu. To je bilo nakon što je nekoliko nešto starijih igrača, nakon OI u Pekingu bilo završila reprezentativnu ili općenito, igračku karijeru. Završilo se desetljeće kasnije, na EP u Barceloni 2018. Stvarno sam preponosan na te godine.
Ivan Buljubašić je, treba li podsjetiti osvojio tri najveća zlata. Olimpijsko u Londonu 2012., europsko u Zagrebu 2010., svjetsko u Budimpešti 2017.
– Izabrati najdraže? Teško. Mislim, svako ima svoju specifičnost. Zagreb 2010. je nezaboravan. Doma smo igrali, napravljena je ona sjajna arena na kojoj su tribine stalno bile pune. Svakog dana, pa i kada smo po kiši igrali. Bodrenje kakvo nikada neću zaboraviti. Konačno, to je bila prva uopće zlatna medalja Hrvatske na europskim prvenstvima. Svjetsko zlato je posebno i opet kako zbog ambijenta u kojem su Mađari koji obožavaju vaterpolo, a imaju i sjajnu momčad, gotovo pa ‘ukalkulirali’ da oni osvajaju naslov prvaka. Mi smo pak do finala i do zlata došli na najteži mogući način, preko najjačih suparnika. Preko Italije, Srbije i Mađarske. I cijelo smo vrijeme iz utakmice u utakmicu rasli. Jasno da smo tamo i mi otišli po zlato, ali nismo to nikada nikome rekli. Samo smo šutjeli i igrali. Olimpijsko je zlato, ha što reći, najveći mogući domet. Finale se igralo inače na majčin rođendan, 12. kolovoza. Kada smo odlazili za London, doma se opraštam i mama mi je samo rekla “Znaš, finale ti je 12. kolovoza”. Ništa drugo nije dodala. Sve mi je rekla. Ja sam kao klinac imao jednu želju. Nastupiti na olimpijskim igrama. Samo nastupiti, nisam sanjao medalju. Sjećam se polufinala s Crnogorcima u Londonu. Dobijemo ih, idemo u Selo i ja se sjetim svojih dječačkih snova. Nadmašio sam ih! Ono, u olimpijskom sam finalu, idem u Selo spavati, a medalja je već osigurana. Čudesan osjećaj.
Buljubašić na svojoj polici uspjeha, cijelom regalu zapravo, ima još i dvije bronce sa svjetskih prvenstava, u Rimu 2009. i Šangaju 2011.; pa zlato u Svjetskoj ligi u Almatiju 2012., spomenuto srebro Svjetske lige u Podgorici 2009., dvije bronce u istom natjecanju, u Firenci 2011. i Ruzi 2017.; pa srebro na FINA kupu u Oradei 2010., bronca na FINA kupa u Almatiju, bronca s EP u Barceloni 2018. Bio je doista dijelom najtrofejnije epohe hrvatskog vaterpola.
– Da, to me čini presretnim, makar je uistinu čudno da Hrvatska nije imala više medalja i puno ranije. Znam da je meni to bilo teško objašnjivo kada sam tek počinjao trenirati, igrati vaterpolo jer… Hrvatska je uvijek bila velesila, na svakom natjecanju smo spominjani kao kandidati za medalju. Ne može se reći da nismo i puno ranije imali sjajne pojedince, igračke veličine. Bilo je toliko prilika i toliko čudnih okolnosti u kojima bi se gubila medalja, ponekad čak i zlato. Čudno da je moralo proći čak 17 godina od osamostaljenja do prvog zlata, onog iz Melbournea 2007.
Možda je riječ i o pitanju kulta reprezentacije, kao i izgrađenom pobjedničkom mentalitetu, što je također plod i ostavština generacije igrača kojima vi pripadate?
– Sigurno da se o tomu može pričati. Samo, taj kult i taj mentalitet se ne stvaraju preko noći. To je stvoreno od onih momaka iz Melbournea 2007. koje sam ja tada gledao na TV, ali svaka nova generacija koja bi dolazila, svaki novi igrač bi čuvao, nadograđivao taj kult reprezentacije i mentalitet pobjednika – prisnažuje Buljubašić.
Razgovarajući tijekom baš ovih “Posjeta Barakudama”, svi igrači tvrde kako je atmosfera u reprezentaciji jedinstvena, naglašeno prijateljska, daleko najugodnija. Vjerujemo da je i to razlog zašto u vaterpolskoj reprezentaciji praktički nije bilo otkaza sve to vrijeme. Svi jedva čekaju okupljanja…
– Hm, dobro osim kod Rudića, tamo smo znali što nas čeka, ha, ha… Šalim se naravno. Ma jest, izgrađena je baš stvarno obiteljska atmosfera i to je ono što ju bitno razlikuje od svih drugih.
Kako se pri dolasku mladih igrača, debitanata, ponašaju stariji? Kako je to u vašem slučaju izgledalo? Odnosno, ima li nekakvog procesa inicijacije?
– Ne, ne, ni govora. Nikakvih posebnih obreda, protokola ili ne znam što. Baš suprotno. Mlad, novi igrač je od prvog trena prihvaćen ravnopravno kao najstariji i najiskusniji.
Jeste li na dva turnira za vrijeme Rudićevog mandata, EP u Zagrebu 2010. i SP u Šangaju 2011. osjećali poseban pritisak zato jer je tada Rudić na turniru igrao sa samo jednim vratarom, a manje je znano da je upravo Buljubašić bio zadužen, zlu ne trebalo, uplivati među vratnice ako se Pavić ozlijedi?
– Ha, ha, ne, nije uopće bilo pritiska. Prvo, Pavić je dosta iskusan i ozbiljan da se zna sam čuvati. Drugo, rijetko se kada zaista vratar ozlijedi tijekom utakmice. Treće, s nama je cijelo vrijeme bio i vratar Mirko Nižić, doduše nije ulazio u zapisnik, ali na treningu je bio. Tako da praktički nismo ni osjetili da imamo službeno samo jednog vratara – prisjeća se Buljubašić.
Za slabije upućene, Ivan Buljubašić nije baš slučajno odabran kao pričuvna vratarska opcija. Na samom začetku karijere, u makarskom Galebu, Buljubašić je bio vratar. Vrlo kratko, ali bio je. Kada smo kod klubova, gdje ste se osjećali najugodnije?
– Uh… jel’ može teže. Stvarno to ne mogu izabrati. U Makarskoj je sve počelo. U splitskom Jadranu sam debitirao u prvoj momčadi. U Mladosti sam osvojio prve trofeje i da, ovdje sam upoznao svoju suprugu, to je vrlo bitno. Konačno, tu i živim. U Primorju smo nizali pobjede, pokale, iskazivali snagu. Steaua je također vrlo draga mi i lijepa uspomena, od grada do kluba. Onda sada Atena… Svi znate o kakvom se lijepom životu radi u tom gradu.
Za kraj, je li moguć ipak vaš povratak u određenim okolnostima u hrvatsku reprezentaciju?
– Izbornik Tucak i ja smo prije nekog vremena jako lijepo, iskreno i otvoreno porazgovarali na ovu temu. Objasnio sam mu svoje razloge zašto sada, kada imam i obitelj, ne bi žrtvovao cijelo ljeto na pripreme, odvojenost od kćeri i žene, a da na kraju u zadnji tren ispadnem iz konkurencije za nastup. Nemam ja ništa protiv odabira, trener odlučuje, nema ljutnje, ali iskreno sam rekao svoje mišljenje. Dakako, to ne znači da u budućnosti, u nekoj situaciji ako bi me izbornik zvao i rekao da sam mu neophodan, da bi njemu i reprezentaciji okrenuo leđa. To ne dolazi u obzir – za hvs.hr će Ivan Buljubašić, olimpijski pobjednik, svjetski i europski prvak, dionik najtrofejnije epohe hrvatskog vaterpola od osamostaljenja.
