U 2 METRA – Viktor Tončinić
Bilo je to u Varni, 15. kolovoza navečer, u smiraj blagdana Velike gospe. Koju minutu nakon što su naši mladi reprezentativci pobijedili suvereno Talijane u polufinale, te osigurali završni susret Europskog prvenstva do 20 godina, jedan je naš igrač za društvene medije i web stranicu HVS-a izjavio.
– „…Ovo je već treće finale Hrvatske u mlađim uzrastima. Je, prošlo nam je kroz glavu i ta mogućnost da i mi osvojimo treće zlato. Nadamo se.”
Taj igrač je bio Viktor Tončinić. Snažan centar (uostalom, koji sidraš nije snažan) hrvatske reprezentacije, mladi div rodom iz Rijeke, ponikao i stasao u Primorju EB, a zadnjih godinu dana dodatno brusi, usavršava svoju kvalitetu u zagrebačkoj Mladosti. Ide mu jako dobro. Čak i ako ostavimo po strani klupske uspjehe sa Žapcima, doimlje niska Viktorovih trofeja.
Mladić za trofeje
Ovaj je mladić 2024. u Burgasu (Bugarska) već osvojio prvi naslov prvaka Europe, tada do 19 godina. Godinu potom je u Zagrebu na Svjetskom prvenstvu do 20 godina ‘pala’ bronca. Sada, u ljeto 2026., ponovo u Bugarskoj, novo europsko zlato. No, sada do 20 godina. I onda, da to ne bude baš sve, posebna pojedinačna nagrada – MVP. Prevedeno, najbolji igrač Svjetskog prvenstva. Kada sve to zbrojimo, nije baš bilo puno dvojbe tko je naš odabir za novo poglavlje rubrike „U 2 metra”. Posebno još što nam i svojom pozicijom u momčadi savršeno odgovara za rubriku. Viktorovo ‘radno mjesto’ je baš na 2 metra.
– Predivan je osjećaj vratiti se sa zlatom doma, uz doček obitelji, prijatelja. Neopisiv osjećaj – prve su bile Viktorove riječi još po dolasku u Zagreb početkom ovog tjedna.
Kada bi se vratili pak na početak nadmetanja u Varni, ali kroz spoznaju da su mlađi naraštaji prije vas osvojili zlata, je li podsvjesno to stvaralo pritisak vama, vašoj momčadi?
– Što se toga tiče, ne. Nismo imali pritisak, gledali smo sebe naravno. Imali smo mi puno očekivanja od nas samih, a znam i da su ljudi u Savezu imali dosta očekivanja od nas. Zato jer je u ovoj momčadi jako puno kvalitete, jako puno vrlo talenta, sjajnih pojedinaca. Što se tiče samog turnira u Varni, tu je bilo puno uspona i padova. Pogotovo u prvom dijelu, a kasnije… kad smo se malo uigrali…
Je, to smo vidjeli što je tada bilo. U onom eliminacijskom dijelu, od Francuske preko Srbije, Italije pa za konac Španjolska.
– Da, osvojili smo zlato i eto.
Pomoć iz Sydneya
Zvuči jednostavno, iako sigurno nije bilo baš tako. Nego, u kojoj mjeri vam je u lovu na ovaj naslov prvaka Europe pomogao nastup na završnom turniru Svjetskog kupa u Sydneyu, u drugoj polovici srpnja? Tamo ste ipak ušli, na prvi pogled se činilo, u neravnopravnu borbu jer su vam suparnici bile sve odreda najbolje seniorske momčadi svijeta, ali opet možda ste se baš ondje i ‘brusili’…
– Mislim da nam je Sydney pomogao što se tiče taktičkog dijela. Očeličilo nas je. Igrali smo ondje s najjačima od najjačih. Sigurno je bilo od pomoći, iako je bilo tada s nama nekoliko starijih igrača poput Brubnjaka, Babića, te od nas samo malo starijih, vratara Čubranića, te Pavlića. Ali evo… pokazali smo da nam i nisu toliko potrebni, ha, ha – s osmijehom će širom i šalom Viktor Tončinić.
Možda je baš nešto slabiji početak u Varni, s pobjedom, ali i dva poraza u skupini, uvjetovano baš time da ste se vi zapravo tada tek malo bolje uigravali. Bilo je čini nam se ipak dosta nepoznanica kada ste doli u Varnu jer niste imali niti jedan sparing, niste niti jednom prije početka natjecanja ‘osjetili’ kako igraju, kako ‘dišu’ vršnjaci iz drugih reprezentacija.
– Upravo to. Bilo je nepoznanica jer mi smo zapravo trenirali sami, na treninzima međusobno igrali. Ta prva utakmica koju smo imali u Varni, protiv Italije, to je bilo više traženje samih sebe, da vidimo gdje smo, što smo. Ta prva utakmica na turniru je i inače najteže, a kasnije je bilo sve kako treba.
Prva utakmica je svakako specifična, iako nam se čini da je možda psihička najteža četvrtfinale (tu ste ‘riješili’ Srbiju). No, ako niste znali puno o suparnicima, nisu ni oni o vama. Bili ste enigma svakom tko se vama sučelio.
– Istina jer nas nitko nije gledao, niti imao gdje priliku vidjeti, analizirati nas. Da, jesu mogli gledati utakmice iz Sydneya, ali to je druga priča, druga konkurencije, posve različito
Trenutak spoznaje da je Varna ‘njihova’
U kojem ste trenutku shvatili da je Varna ‘vaše prvenstvo’?
– Rekao bih nakon četvrtfinala budući da je Srbija bila ipak jedna od najboljih momčadi na turniru, bili u Top 3 po mnogima. Čim smo njih pobijedili, znao sam da možemo dogurati do kraja. Ako smo mogli onako odigrati protiv njih, držati ih na 2, a ponekad i na 3 gola razlike… Malo su se u nekom trenutku vratili, mi malo pali u trećoj četvrtini, ali nakon te utakmice sam znao – to je to!
Skrenuli bi pozornost na još nešto, ali iz finala. U jednom trenutku, početkom druge četvrtine, Španjolska je povela s tri gola razlike (6:3). Takav se zaostatak protiv Španjolaca u svim uzrastima, teško i rijetko ‘izvlači’. Nije bilo panike.
– Istina, teško se izvlači, ali ne, nije bilo panike. To nam je rekao pomoćni trener Igor Računica baš jer… Mi smo se naviknuli ‘patiti’ na turniru. Dakle, gubiti, hvatati zaostatak, pa i izgubiti na startu natjecanja, a Španjolci nisu. Oni su imali lagan turnir do finala, te su sve utakmice dobivali s 5-6 razlike. Nisu naučili gubiti. Mi smo naučili gubiti, ali u smislu da smo naučili kako se ponašati, igrati u trenucima kada smo u minusu. Zato smo bili toliko mirni, strpljivi, svaka se sitnica brojala. Nismo odustajali od naše igre i sve je na kraju došlo na naplatu – napominje za hvs.hr i rubriku „U 2 metra” Viktor Tončinić.
Seniorska vrta je najviši cilj
Svaka je karika u našem pobjedničkom lancu u Varni bila nužna za zlato. Od vratara preko obrambenih igrača, desne, lijeve strane, ali činjenica je da su centri Karlo Dragošević i Viktor Tončinić obavili lavovski posao. Držali su dubinu, zarađivali izbačaje, ali i pogađali suparničku mrežu. Viktor je statistički najbolji učinak imao u polufinalu protiv Italije (4 gola), ali kod centara je još veći značaj možda baš broj zarađenih, iznuđenih napada s brojčanom prednošću. Vjerujemo kako je upravo to Tončiniću donijelo pojedinačni odnosno trofej MVP.
Viktor Tončinić je bio u momčadi Hrvatske koja je osvojila sve spominjane medalje spočetka teksta (zlato u Burgasu 2024., bronca u Zagrebu 2025. i zlato u Varni 2026.). Zaokružena priča vaterpolskog odrastanja, sada slijede – seniorske Barakude!
– Nisam još zaključio – odmah nas je Viktor ispravio.
– Imam još sljedeće godine turnir za moje godište, ali da… Sada ipak slijedi ono što mi je najveći cilj, hrvatska seniorska reprezentacija. Već sam igrao nekoliko utakmica s tim najboljima. Mislim da sam se uklopio, s ostalim igračima sam jako dobar, s izbornikom Tuckom imam dobar odnos, tako da mislim da će biti dobro – za kraj će Viktor Tončinić.
Mladić optočen medaljama i priznanjima, zlatna budućnost hrvatskog seniorskog vaterpola i dakako Barakuda.
