U 2 METRA – Nardo Skejić
Ljeto 2026. ispunjeno je velikim vaterpolskim nadmetanjima, njih ukupno 7. Seniori imaju Svjetski kup u Sydneyu, dok mlađi uzrasti imaju 4 svjetska i 2 europska prvenstva. Već prvo od tih natjecanja nama je u Hrvatskoj donijelo najveći uspjeh, erupciju oduševljenja. Zlato i naslov svjetskih prvaka u juniorskoj konkurenciji, dob do 18 godina, u portugalskom Rio Maioru.
Uspjeh koji je rezultirao i svečanim dočekom u zagrebačkoj zračnoj luci „Franjo Tuđman”, ali i kasnije u hotelu, pa i drugim našim klubovima. Naslov svjetskog prvaka nije dakako prvi uspjeh hrvatskog vaterpola te vrste, nije sasvim sigurno ni zadnje svjetsko zlato, ali prvo mjesto na Globusu se ipak ne osvaja baš ‘svaki drugi dan’, pa da uspjeh mladića iz Portugala ne bi zavrjeđuje i još koji spomen više.
Za rubriku „U 2 metra” odlučili smo se za igrača koji ne igra na 2 metra, već je naš odabir – najbolji igrač finala Svjetskog prvenstva. To je Nardo Skejić. Vanjski igrač splitskog Jadrana, rođen 2009., mladić koji je već skrenuo pozornost u sezoni 2025./26. nastupima za prvu momčad Jadrana kako u domaćim natjecanjima, tako i u Ligi prvaka i Eurokupu.
Momčad smo postajali zadnje 2-3 godine
Izbornik Hrvoje Koljanin je u prvoj reakciji nakon osvajanja zlata, i Portugala poručio „…ne znam što se momcima dogodilo zadnjih 8-10 dana…”. Stoga onda logično pitanje; Nardo, što se dogodilo? Što ste uradili?
Ha, ja i ne znam jer sam došao tek dan uoči početka – kroz smiješak će za početak mladi Nardo Skejić. Mi smo kao generacija već imali dva natjecanja u mlađim uzrastima. Prije dvije godina na Malti, EP do 16 i prije tri godine u Podgorici, EP do 15. Oba puta smo bili sedmi. Tu smo već postajali momčad. Jasno, došli su neki novi igrači, neki ispali, ali jezgra je ostala. Nisu nam ni trebale neke velike zajedničke pripreme da mi ovo ostvarimo.
Samo polako i tiho. Nemojte to ni ponavljati je će netko još pomisliti, ‘pa to je generacija kojoj ni ne trebaju pripreme’
Ha, ha, ne nadam se da neće tako biti. Mi smo u svakom slučaju ostvarili zajedništvo. Zato, već i prvog dana kada smo se skupili, mi smo bili ekipa. To nije bio problem, samo je bio ipak problem kako ćemo se snaći u bazenu jer se nismo stigli nešto posebno pripremiti. U prvoj utakmici, protiv Crne Gore smo bili dugo u egalu, a bili smo jako umorni. Pogotovo Duje Burazin i ja koji smo samo dan ranije tek stigli, prethodni dan igrali seniorsko finale Prvenstva Hrvatske za naš klub, za Jadran. Međutim, mi smo baš i u toj utakmici vidjeli da možemo sa svakim. Najteža nam je bila utakmica ona s Italijom, četvrtfinale. To je onaj rang, utakmica koja nas ili vodi dalje u borbu ili za nas skoro pa završava prvenstvo. Tu Italiju smo uz našu lošu igru, jer bila je lošija nego u skupini, a neusporedivo s polufinalom i finalom, tu smo Italiju uspjeli srčanošću izvući. Kasnije smo počeli ‘guštati’ u igri,
Nisu ni trebali na ovo SP
Jesu li ti vaši problemi koji su pratili pripreme, dolazak Burazina i vas neposredno uoči 1. kola; polaganja maturalnih ispita kapetana Batoša i centra Galušića; pa i viroza Sappea… je li vas sve to dodatno homogeniziralo? Osim toga, vi ste se iz Portugala požalili nakon finala kako ni organizacija nije bila osobita, te tretman lošiji od drugih reprezentacija. O čemu se radilo?
Je, to sam želio izjaviti jer su uvjeti za jedno svjetsko prvenstvo bili stvarno iznenađujuće loši. Primjerice, imali smo zajednički WC u hotelu, dvije tuš kabine i dvije WC školjke. Zatim restoran gdje smo imali doručak, ručak i večeru je bio udaljen pješice najmanje 15 minuta od hotela. Za svaki obrok bi tako hodali po temperaturi 35 stupnjeva. Treninzi su nam bili pola sata vožnje autobusom od našeg hotela, izvan Rio Maiora. Većina ostalih momčadi je bila smještena u sportskom centru gdje se igralo. Obroci u istoj hotelskoj zgradi, a do bazena gdje se igralo 3-4 minute. Mi smo do bazena za utakmice trebali 20 minuta pješice. Nama su iz našeg saveza rekli kako mi to nismo mogli ni birati, utjecati nikako jer smo to preuzeli od Egipta koji je odustao od natjecanja. Mi zapravo nismo ni trebali ići na ovo Svjetsko prvenstvo.
Može malo pojašnjenje ove zadnje vaše rečenice…
Ovaj je uzrast, prije dvije godine u Buenos Airesu imao Svjetsko prvenstvo, te su naši bili tada 8. Amerikanci su zauzeli 7. mjesto. Od europskih momčadi bili smo među najboljih 7, ali kako je sada Portugal bio domaćin, onda su najboljih 6 europskih momčad iz Buenos Airesa plus Portugal, imali pravo nastupa. Mi ne, ali kako je odustao Egipat oslobodilo se jedno mjesto. Sve je to s uvjetima koji su nas dočekali ondje, probudilo neki inat u meni, u svima nama. To nas je spojilo još više. Zato je ovo pravo malo čudo što smo uspjeli učiniti.
Amerikanci su mislim pogriješili
Kako ste se nosili s umorom, fizičkim i psihičkim. Duje Burazin i vi ste imali i finalnu seriju za seniorskog prvaka Hrvatske, ali i finale Eurokupa…
Mislim da smo svi bili umorni. I svi oni dečki koji su prošli pripreme, umorni od treninga. Vaterpolo je k tomu sport koji vas nauči nositi se s umorom, a Duju i mene je baš ‘strefila’ posebna situacija. Duji i meni su dan prije treće finalne utakmice s Mladosti u Zagrebu rekli da ako izgubimo, idemo dan kasnije odmah u Portugal. Samo pet dana prije početka Svjetskog prvenstva nismo znali hoćemo li ići ili ne. Nitko nam nije ništa govorio, vjerojatno nije ni smio. Tako da nam se dogodila čudna situacija jer naravno, svi bi željeli predstavljati svoju državu, a opet s druge strane je seniorsko finale, još viša razina vaterpola. Nažalost smo finale izgubili, ali sreća u nesreći je što nam je taj poraz omogućio ipak da idemo na SP. Sad mi čak i nije žao.
Koje slovo o finalu protiv SAD. Naša reprezentacija ima posebnost svakako s vama trojicom čak ljevaka (Nardo Skejić, Petar Erenda i Toma Drobac). I onda, od 14 golova Amerikanci prime čak 9 od vas trojice, s desne strane. Jeste li vi tako ludo dobri ili su Amerikanci pogriješili?
Ha, ha, ja mislim da su pogriješili. Iskreno mislim da jesu. Vjerujem da su nas skautirali, ali naš najbolji igrač je po meni na lijevoj strani, pa su odlučili igrati obranu kakvu inače igraju protiv momčadi koje nemaju toliko ljevaka ili nemaju uopće. Nama su ljevaci stalno u igri i rijetko kada da nam nisu dvojica u igri. Nisu oni nas puštali, ali nama je desna strana stvarno jako bitna, puno radimo preko te strane. Nisu se na to pripremili, išli su riskirati i falili su. Iskreno, mi smo riskirali s njihovim ljevakom i u tomu smo pogodili.
Kad spominjete da je najbolji naš igrač na lijevoj strani, čini nam se da mislite na Duju Burazina. On je dao gol i u finalu Eurokupa na Zvončacu protiv Marseillea, ali se istaknuo i u četvrtfinalu i polufinalu.
On se očito specijalizirao za bitne golove. On je dao gol za pobjedu protiv Talijana, minutu do kraja čini mi se, a Španjolcima u isto vrijeme za vodstvo, samo što su oni izjednačili za peterce. Imali smo svoj način igre, te u ovisnosti koga bi suparnik više ‘puštao’ ili opustio šutiranje, tog smo onda mi ‘tražili, forsirali’. Priznat ću, ja sam par minuta forsirao u finalu, a što je i dovelo do toga da nam se Amerikanci vrate s naših +4 u njihovih +1. Hvala Bogu da smo to uspjeli prebroditi, te zabiti za izjednačenje.
Iznenađenje dočecima
Usput, to za izjednačenje, 12-ak sekundi do kraja je bilo baš Skejićevo djelo.
Nisam nikad očekivao, razmišljao da ću imati dočeke na zračnim lukama. U Zagrebu, ali i u Splitu, pa u klubu, na bazenu. Predivno. Toliko kamera, novinara, ljudi, svi čekaju nas… Tog smo tek trenutka shvatili što smo napravili, te da smo dobili malo više pažnje. Neke koju smo možda trebali dobivati malo više i ranije.
Na vas se logično, gleda i kao na onu generaciju koja će ‘preuzeti zastavu’ od sadašnjih Barakuda, seniorske vrste. Kalkulirati s brojkama, koliko igrača, kada… bilo bi pretjerano, a u konačnici i pogrešno. Mi bismo rekli, ako iz ove baš momčadi dobijemo 2-3 igrača bilo bi sjajno. Više od toga, perfektno!
To smo nešto i komentirali baš s ljudima iz kluba, sa starijima, iskusnijima. Neki prosjek po generaciji je 1-2 igrača. Kada bi svaka generacija ‘izbacila’ po 2, to vam je u 10 godina 20 seniorskih igrača. Konkurencija je velika, težak je prelazak iz juniora u seniore. Sad, to će to biti od nas… Onaj koji ima najviše kvalitete, tko će najviše raditi.
Ime Nardo
Izvan vaterpola, Nardo Dragaš je učenik 2. gimnazije (jezične) u Splitu. Sljedeće godine je maturant, o fakultetu još ne razmišlja, to dolazi na red tek za koji mjesec. Rođeni Splićanin, ima starijeg brata, a s Nardom je cijela obitelj sada ‘inficirana’ sportom, konkretno vaterpolom. Posebno otac za kojeg sin Nardo veli da vaterpolo prati više od njega samog. Nego… ime Nardo. Neuobičajeno, rijetko, iako su u ovoj reprezentaciji čak dvojica Narda (Skejić i Dragaš). Od kuda ili od koga Nardo?
Ha, budući da me to sad već više ljudi isto pitalo, morat ću pitati roditelje. Ne znam. Ali, stvarno su šanse mislim jako malene da se čak dvojica Narda nađu u istoj momčadi. Ne samo momčadi. Dragaš i ja smo susjedi. Od rođenja živimo doslovno u istoj zgradi, nosimo u reprezentaciji brojeve 10 i 11, igramo poziciju do pozicije, a još smo mislim nas dvojica bili i dva najbolja strijelca naše reprezentacije – za rubriku „U 2 metra”, službene stranice Hrvatskog vaterpolskog saveza, će jedan od friških juniorskih svjetskih prvaka, Nardo Skejić.
