U 2 METRA – Marko Bijač
Nakon ljeta punog reprezentativnih obveza i natjecanja, ljeta Svjetskog prvenstva u Mađarskoj odnosno Europskog u Splitu (kada govorimo samo o seniorskim nadmetanjima), s nastupajućom klupskom sezonom, vraćamo se i nekim našim uobičajenim rubrikama. Poput “U 2 metra”. Doduše, za ovu prvu ovosezonsku mogli bi ju preimenovati u “Između vratnica”. Stoga jer je ovomjesečni gost “U 2 metra” najbolji vratar Europe, službeno proglašen za prvog čuvara mreže na EP u splitskoj Spaladium Areni, golman Barakuda – Marko Bijač.
Malo manje od mjesec dana nakon Splita i 9.000 ljudi koji su iz utakmice u utakmicu “nosili” Barakude do kontinentalnog zlata, jesu su li se u cijelosti slegnuli svi dojmovi? Dostatno za jedno hladno, trezveno promišljanje onog čemu smo svjedočili krajem kolovoza odnosno prvih 10 dana rujna u Splitu. Kakav je osjećaj, jeste li sada još ponosniji učinjenim nego one subote, 10. rujna?
Trebalo je stvarno proteći neko vrijeme kako bi mogli realnije pogledati, prisjetiti se tih dana u Splitu. Zapravo, da vam što se ono kaže, dođe do glave što smo napravili
– iz Atene će za “U 2 metra” Marko Bijač.
Dva tjedna ste pod adrenalinom, dok traje turnir. Onda, kako se brzo stvorila, od prvog dana silna euforija, malo smo se i svjesno odmaknuli od tog “šušura”. To smo nužno trebali, zbog nas samih, zbog koncentracije na svaku iduću utakmicu. Onda je nakon onog finala došlo do velikog pražnjenja, emocionalnog i fizičkog. Trebalo je malo vremena oporaviti se od toga. Je, sad sam i ja, mislim i svi mi shvatili što smo napravili, koji i kakav rezultat. U sjajnoj konkurenciji 6-7 momčadi koje su sve konkurentne za zlato. Split i zlato ondje je nešto čega ćemo se sjećati do kraja života.
Sada, s vremenskim odmakom, jeste li iznenadili samog sebe? Navijače, javnost, mnoge stručnjake i medije ste iznenadili.
Od kako sam u seniorskoj reprezentaciji, a to je od 2010. i 2011. kada sam se malo-pomalo počeo priključivati, oduvijek znam da je Hrvatska išla na zlato. Tako je bilo i ovaj put. Nekad uspiješ, nekad ne. Jesam li iznenađen? Pa, teško je reći da sam bio siguran u zlato, ali sam vjerovao da smo se dobro spremili, da imamo kvalitetu za suprotstaviti se svakome. Prije samog prvenstva, osobno, a vjerujem i suigrači, ne razmišljam o tomu hoćemo li osvojiti zlato, pobijediti u četvrtfinalu i slično. To je toliko dugačko razdoblje… Prva utakmica, pa druga, onda se spremaš za onu najvažniju, Grčku u 3. kolu… Zato ideš iz dana u dan i nemaš nekakav pojam dokle bi mogao stići dok ne dođeš do kraja. Najveća promjena koja se kod nas dogodila igrački je obrana. Na taj smo način mi lomili suparnike
– nastavlja Bijač.
Iznenađenje je naš kontinuitet
Kada smo spomenuli pojam “iznenađenje”, jedno pojašnjenje. Nije bilo sumnje u pojedinačnu ili u momčadsku kvalitetu, ali svi su znali da je ova Hrvatska bila potpuno izmijenjena, bez 8-9 igrača u odnosu na godinu dana ranije i treba nužno vremena za uigravanje.
Može se reći da je iznenađenje, pa biti i realni te spomenuti, priznati da je iznenađenje kako je jedna ovako nova, mlada momčad odigrala u kontinuitetu velik broj utakmica, a iznimno kvalitetno. Eto, to je bilo iznenađenje. I većim se momčadima tijekom sezone događaju oscilacije, a mi smo stvarno jedna nova ekipa, a odigrali smo sjajno velik broj vrlo teških utakmica, pod jednako tako velikim pritiskom. U takvoj analizi bi to bilo iznenađenje.
Da se mene pita, igrali bi u 19 sati
U Splitu ste sve utakmice igrali u 20.30, jedna je bila i kasnije, u 21.00 sat. To je sjajan, udaran TV termin, dobro je i za navijače u dvorani jer su imali vremena doći s posla, škole, pojesti nešto doma, spremiti se, “nabrijavati” čak cijeli dan za utakmicu. No, ljudi ne znaju nešto drugo. Koliko volite to vi igrači? Je li vama to odgovaralo, čekati cijeli dan do utakmice?
Ha, da se mene pita ili kad bi mogao birati, ja bi više volio, termin tamo negdje oko 7 odnosno 19 sati, recimo. Ali, naviknuli smo jer čim igrate tako kasno utakmicu, onda vam se i cijeli ritam dana mijenja. Kasnije je ustajanje, buđenje, malo duža kava, trening oko podneva i onda bi bio ručak oko 14 sati, ako se ne varam. Tako se to onda oduži do 14.30-14.40 dok dođeš u sobu. Odmoriš se, dođe ti 4 i po ili 5 popodne. Sve se pomakne. Ali opet, kada pitate, ja bi birao 7. Makar, nikakav problem nije ni ovako.
Prijateljstvo s Tonijem
Dosta je već proteklih tjedana bilo u medijima pisano o vašem odnosu s Rencom Posinkovićem, trenerom vratara u reprezentaciji, to je čovjek koji vas je na početku karijere, kao vrlo mladog doveo u Mornar. No, Renco je silno pohvalio i rekao da obožava vašeg kolegu Tonija Popadića. Zbog njegove silne psihološke potpore i navijanja baš za vas.
Prvo, svaki put kada sam bio s Tonijem, i prije u klubu i sada kada je stekao veliko ime, oduvijek mi je bio podrška. Naravno, i ja njemu. Prvenstveno smo, da se i odmaknemo od vaterpola, mi smo i izvan bazena jedni od najboljih prijatelja. To je prvo što mi daje vjetar u leđa, kada znam da je tu, tijekom svih priprema, utakmica. Puno mi je lakše raditi s nekim s kime si blizak, kojem vjeruješ. Imam povjerenja ja u njega, on u mene. Drugo, njegova je kvaliteta neupitna. Dokazao se godinama već u Jugu. On je među najboljim vratarima na svijetu, a uostalom kada se sjetimo Rotterdama prošle godine kada nas je spasio i odveo na Olimpijske igre. U kombinaciji s njima dvojicom, Tonijem i Rencom, uživao sam ovog ljeta.
Kako bi Marko osobno opisao 2022. godinu? Prvi dio godine nije bio briljantan. Niti je klubu, Olympiacosu nešto blistalo, pa ni vama, a onda je došlo ljeto, reprezentacija i preporod.
Ovako, dogovor je od početka u Olympiacosu bio i tako je i bilo, sve utakmice Lige prvaka sam ja počinjao i branio. U Prvenstvu Grčke sam se dogovorio s trenerom Vlachosom, prije nego sam i potpisao ugovor uopće, budući da smo bili malo ‘tanji’ na vanjskim pozicijama, da igraju od stranaca Bušlje i Filipović, bio je još u kombinaciji i Radović. Bila je ideja da će ih više rotirati. Sigurno da je tijekom sezone iskreno došlo i do mog osobnog pada, pa i cijelog Olympiacosa. To je krenulo negdje od veljače. Bilo je svega. I korone i različitih problema čak i do snijega u Ateni zbog kojeg smo kasnili na utakmicu u Kragujevac, došli ondje nekoliko sati ranije samo, i da ne duljim. Nema opravdanja generalno jer mi smo ipak bili ekipa koja je morala ostvariti plasman na Final 8 Lige prvaka, a to nismo uspjeli. To je bio podbačaj. Ono što je bilo pozitivno je da smo se uspjeli nekako dignuti, osvojiti dvostruku krunu u Grčkoj. Reprezentacija je druga priča, sasvim uspješna. Po meni je 4. mjesto na Svjetskom prvenstvu dobar rezultat. Ne možemo mi na svakom natjecanju uzeti zlato, pa ni medalju. Konkurencija je ozbiljna, ali igrali smo dobro, dospjeli do polufinala. Zato smo se bolje i s više vremena spremili za Split.
Francuska se približava eliti
Imate dovoljno iskustva i za jedan malo širi pogled u vaterpolo. Dugo vremena se u Europi zaziva, idemo tako reći, pojava neke nove nacije, vaterpolske sile izvan kruga “magičnih 7” koju čine Hrvatska, Mađarska, Italija, Španjolska, Grčka, Crna Gora i Srbija. Koliko je to realno, je li moguće da se tako nešto dogodi uskoro?
Po meni iskreno, jedino jedna momčad bi to mogla biti i to je Francuska. Naravno, može biti neugodna na jednu utakmicu i Nizozemska i Gruzija, ali Francuska se po meni izuzetno približila tom najužem krugu favorita. Prvenstveno zbog vrlo kvalitetne lige, rade odlične, imaju dobre trenere i izbacuju velik broj izrazito kvalitetnih igrača. Svoje klubove pojačavaju s najboljim svjetskim igračima koji dodatno oplemenjuju te mlade. Ono drugo što imaju je sigurno dolazak Vjeke Kobešćaka koja im sigurno donosi dodatnu kvalitetu. Treće, i zbog nadolazećih olimpijskih igara kojima je Pariz domaćin, sigurno će imati i sve bolje financijske uvjete kako bi ta momčad sazrela što prije. Oni su već sada iznimno, iznimno blizu najužeg kruga. Nas su vodili u Splitu, ako se ne varam, 4:2. Fali im još malo, ali mislim da su oni vrlo blizu konkurencije za vrlo velike rezultate.
Mladost je iznimno bitna za naš vaterpolo
Riječ-dvije o hrvatskoj ligi. Niste u njoj, ali pratite ju, znate sve. Pamte se bolji dani, ali u Hrvatskoj barem nema one predvidljivosti po pitanju prvaka kakva je kod vas u Grčkoj, u Španjolskoj, pa konačno i u Italiji, Crnoj Gori… Je li ovo preoptimističan pogled ili jednostavno, slažete li se s takvom tezom?
Ono prvo što moram naglasiti i što je jako važno, silno mi je žao što nema jedne jake Mladosti. Zato jer je ona iznimno bitna za ligu, za hrvatsku reprezentaciju, naš vaterpolo. Volio bi da se Mladost što prije uključi u borbu za vrh, onakvu kakva je bila prije dvije godine. Jedino što se sretno poklopilo na sreću naše reprezentacije i vaterpola, da se padom Mladosti uzdigao Jadran. Vremenski se poklopilo, nikakve druge tu veze nema. Jadran je onda doveo nekoliko najkvalitetnijih igrača iz Mladosti i zadržao zanimljivost cijele lige. To je jako bitno, kako bi se zadržali derbiji, velike utakmice, kako bi se o tomu pisalo i kako bi mladi igrači stasali lakše i ranije. Sad, što se tiče generalno kvalitete, budimo realni, ona je u blagom padu. Nije drastičan pad, ali ove sezone je otišlo nekoliko ponajboljih igrača van. Otišao je Kosta (Harkov) iz Jadrana, dvojica Grka iz Juga. Zapravo, odlazi ih puno više nego što dolazi. Barem kvalitetnih. Ako tako treba koju godinu, dok se klubovi stabiliziraju, bolje i tako nego da ulaze u velike probleme pa se uruši cijeli sustav.
Postoji li korelacija između najvećih uspjeha reprezentacija i broja igrača iz domaće lige? S iznimkom baš EP u Splitu, dosad smo najveće uspjehe ostvarivali kada nam je cijela ili 90% reprezentativaca dolazilo iz hrvatskih klubova.
Mislim da se mi ipak, neovisno gdje igrali, dosta dobro poznajemo. Igrali smo dosta zajedno. Možda ja nisam realan jer mlađi igrači recimo nisu toliko upoznati sa suigračima iz reprezentacije, pa bi im bolje bilo da ih imaju više iz kluba u kojem igraju, lakše bi se prilagodili i slično. Istina je da onda kada su se osvajala zlata, svjetska, olimpijska, da su većinom igrači dolazili iz dva kluba, Juga i Mladosti ili Juga i Primorja. Tu je bilo većeg međusobnog poznavanja, možda i lakše za uigrati ekipu.
O Olympiacosu…
Koje slovo o vašem klubu, o Olympiacosu. Znamo da vam sezona počinje sljedeće subote, u 1. kolu odmah derbi protiv kako sami ističete jakog Panioniosa. No, kakav Olympiacos možemo očekivati sljedeće sezone?
Bilo je izmjena. Došli su ljevak Vamos iz Mađarske, Papanastasiou iz Juga i jedan mladi Grk iz Panioniosa (Damigos). Otišao nam je Chrysospathis u Peristeri. Dobili smo na širini igračkog kadra što nam je falilo prošle sezone. Bili smo iznimno kvalitetni, ali nismo bili baš ‘široki’ u držanju ritma. Posebno i što smo bili malo starija momčad. Mislim da ćemo ove sezone u Ligi prvaka biti u tom segmentu bolji. Ciljevi su ostali isti, oba trofeja u Grčkoj i svakako plasman na Final 8 Lige prvaka. Sad završni turnir Lige prvaka je teško predvidjeti. Imate tri utakmice ‘na nož’ kako se reče. U Europi su malo veći favoriti Pro Recco, dvostruki uzastopni pobjednik, pa još pojačani za Iocchija Grattu, plus domaćin Novi Beograd koji se opet pojačao ljetos. Nakon njih dolazimo mi, Barceloneta i Ferencvaros koji će po meni igrati ozbiljnu ulogu.
Kakav je Igor Milanović, novi trener? Što je i koliko promijenio, novog donio?
To je sad teško reći bez ijedne utakmice, prekratko je vrijeme. Vrlo je pozitivan, traži pozitivnu atmosferu, stvaranje dobre energije između nas. Na tomu se najviše radi, jasno uz malo teže fizičke treninge kako to već ide. Nismo još previše ulazili u neki taktički dio, velim još je jako rano
– za kraj će za www.hv.hr odnosno za “U 2 metra”, najbolji vratar EP u Splitu 2022., najbolji vratar Europe, Marko Bijač.
