Hrvatski Vaterpolski Savez

Njegovo je vaterpolsko ‘stanište’ u biti između vratnica, a opet i to je prostor unutar 2 metra. Makar, nije ime naše rubrike „U 2 metra” uvjetom za pojavljivanje u njoj. Razlog ili povod uvijek jest izvrsnost, posebnost, nešto osobito. U slučaju sadašnjeg gosta „U 2 metra”, to je jedna nagrada.

Trofej Turbo

Ivan Marcelić, vratar Mladosti dobitnik je Trofeja Turbo. Nagrade najboljem igraču nedavnog finala Hrvatskog seniorskog kupa, odigranog u Šibeniku. U Marcelićevom slučaju ne griješimo i kada bi naveli kako je riječ o najboljem igraču cijelog završnog turnira. U niski sjajnih pojedinaca pobjedničke momčadi, Ivan Marcelić se istaknuo jednako u polufinalu protiv Jug Adriatic osiguranja (19 obrana), kao i u finalu protiv Jadrana (17 obrana).

Taj je vikend u Šibeniku bio stvarno dobar za mene, a u stvari kruna cijele, više-manje ove kalendarske godine. Jer, od početka godine, pa kako je vrijeme odmicalo, branio sam sve bolje, da bi eto konačno došao i taj poziv za repku, širi popis. Zato se veselim i ovim pripremama na kojima smo sada, nadam se i izboriti mjesto za EP u Beogradu, ali onda i da se u sljedećoj godini nastave takvi rezultati – u početku će naš sugovornik, Ivan Marcelić.

U 2 utakmice 36 obrana

Vratili bi se malo još šibenskom turniru i Kupu. Vratari često znaju reći nakon uspjeha, pobjeda i velikih obrana kako je sve to u redu, ali… „nije baš samo do nas već pomažu suigrači u obrani”. Ne sporimo da nije tako, ali opet kada netko ima 19 obrana u jednoj, pa 17 u drugoj, onda ispada da je vratar ipak imao jako puno posla.
Je, znam da zvuči možda kao neka floskula, no značaj udjela obrane suigrača je ključan. Jer, dođu li li suparnici pred vratara s pulsom 20, kao na treningu, lagano, onda tu nemate što puno tražiti. Dobro, da jesam u vrhunskoj formi, neću demantirati. Možda i šteta što je sad nastupila klupska pauza, pa da ne iskoristimo ne samo moj, nego dobar momentum cijele momčadi. Zato jer je cijela polusezona stvarno… Dobro, malo smo pokvarili s ovom zadnjom utakmicom u Kragujevcu, ali je načelno polusezona iz snova skoro.

U čemu je onda bila ili jest razlika između ove polusezone i onog proljetnog dijela u kojem niste izgledali ni približno tako dobro?
Teško je sve posložiti kada toliko puno novih igrača dođe, kao što je bilo nama u ljeto 2024., dakle prošle godine. Neovisno tomu što smo većina nas, skoro pa svi, već igrali prije zajedno. U klubovima, reprezentaciji. Treba malo vremena proći dok sve ne ‘sjedne’ na svoje. Sad mislim da nam se konačno to sve počelo vraćati. Imali smo i nekih drugih problema unutar momčadi, ali to je sve sada iza nas. Makar, u drugom dijelu sezone koji je još duži, dolazi i puno više težih utakmica.

Pristup suparniku

Sportaši kažu da je pristup svakom nastupu, utakmici uvijek jednak. Je li baš tako? Je li jednako Marcelić pristupa utakmici protiv Jadrana, Olympiacosa ili recimo, bez uvrede ikomu, OVK Splita?
Nije, naravno da nije tako. Nama je raspored bio takav da smo u prvom dijelu prvenstva imali suparnike koji nisu na našoj razini. Međutim, to smo mislim dobro iskoristili za uigravanje i oprobavanje nekih stvari koje bi nam mogle koristiti kasnije. Ili nešto što ljudi ne vide. Sad ćemo u drugom dijelu imati i Jug i Jadran, a u konačnici i Primorje i Solaris od kojih smo mi nesumnjivo bolji, no ne uđemo li stopostotno, nećemo se lijepo provesti. Plus naravno, nadamo se nastavku Lige prvaka ili u najgorem slučaju Eurokup.

U klubu imate suigrača mladog i silno nadarenog, dečka kojeg mnogi vide kao budućnost za hrvatski vaterpolo, Maura Ivana Čubranića. Pita li za savjet? Uči li od vas?
Sjetio sam se početkom sezone da sam ja sad stariji možda koji mjesec nego je bio Josip Pavić kada sam ja ušao u seniorsku momčad. Čubra pita, to da, ali mislim da je njemu najveći dobitak što radi s Vićanom. Nas dvojica razgovaramo, to da, daleko od toga, ali mislim da njemu Frano najveća korist.

Sad ste na pripremama Barakuda, no koliko je prošlo od zadnjih priprema, nastupa za Hrvatsku?
Zadnji put sam branio za Hrvatsku u Tokiju, na Igrama 2021., a godinu dana kasnije sam još bio na pripremama reprezentacije, za EP u Splitu, ali sam ispao.

Hrvatska vratarska škola

Poprilična je konkurencija na vratarskoj poziciji. Danas se malo tko sjeti Mate Anića, a to je čovjek koji je imao bitnu ulogu u osvajanju svjetskog zlata u Dohi u veljači prošle godine. Tu su dakako Marko Bijač koji je i kapetan, pa Toni Popadić, čovjek koji je bio ključan početkom 2021. na turniru u Rotterdamu, u onim petercima protiv Rusije za plasman na Igre u Tokiju. Tu ste vi, dolazi Čubranić… Čini nam se silno jakom konkurencijom.
Nisam siguran da igdje, da bilo koja reprezentacija ima toliko kvalitetnih opcija na ovom mjestu. Pa da onda izbornik može birati dva najbolja. Po tom smo pitanju povlašteni, a sad tko će recimo na Europsko prvenstvo, vidjet ćemo za manje od mjesec dana.

Može li se govoriti o hrvatskoj vratarskoj školi onda? Jer, prije spomenutih tu su bili Rebić, Školneković, Posinković, Vićan, Pavić, Balić…
Ne mogu se sjetiti da su mi stariji dečki pričali da su imali baš nekog trenera, možda griješim, ali nekog stručnjaka koji je sve to po nekoj „špranci” radio. Ja sam recimo imao Deana Brkića koji me od početka trenirao. On više nije na bazenu, odlučio se za neke druge stvari u životu, ali je meni puno pomogao. Puno sam od njega naučio, a on je bio izvrstan prvoligaški golman. Dobar dio karijere, prvih 12 godina sam radio s njim i paralelno branio s Pavićem, da bi brzo nakon toga došao Frano Vićan s kojim sam nastavio raditi. Kratko vrijeme u Splitu s Rencom. Naši klubovi očito imaju ljude koji su to prošli na najvišim razinama, pa mogu prenijeti to svoje znanje. Eto, to su sada Maro Balić koji to radi u Jugu, Posinković u Jadranu, Vićan u Mladosti.

Obrane i ‘velike’ obrane

Kakve utakmice voli Ivan Marcelić, one s puno intervencija ili kad imate manje posla?
Ove prve. Makar, nikad ne možete znati kakva će utakmica biti. Nekad je takva da ćeš imati, kao ja u Šibeniku, 18-19 obrana i ide ti sve od ruke, a nekad moraš čekati svoj trenutak i imati možda 5-6 obrana. Važno je da si koncentriran onda kada treba, pred kraj, kada se „lomi”. To je isto podcijenjeno po meni jer nekad netko ima 6 obrana, pa ispada kao nije puno, ali…

To su oni pojmovi ‘velika obrana’.
Da, to. One koje lome duh suparnika i rješavaju utakmicu.

Što bi istaknuli kao svoju vrlinu, a što kao dio koji morate usavršiti?
Iskustvo je vrlina. Vidim to po sebi. Kažu za golmane da ulaze u najbolje godine kad uđu u 30-te. Drukčije i razmišljate, pripremate se, analiza suparničkih igrača. Drukčije već vidiš, prepoznaješ i strah u tuđim očima. Ili suprotno, kad vidiš da je netko ‘našpanan’, pa mu moraš posvetiti puno više pažnje. Nedostaci… Volio bih kad bi manje oscilirao u smislu raspoloženja tijekom utakmica, da manje na mene utječu za vrijeme utakmice. Bile one dobre ili loše. Najviše tog dobrog mi donosi mirnoća, pa da onda nekako uspijem to još bolje kontrolirati. Još veći fokus.

Upute za vrijeme utakmice

Čini nam se da ste tu napravili određeni pomak jer se sjećamo prijašnjih godina kada bi vas znali čuti na bazenu, tijekom utakmice, gdje ste silno puno govorili svakom igraču gdje da se postavi, što da radi, ne samo u obrani, nego i u napadu. S jedne strane to može biti dobro, ali odnosi možda koncentraciju. Nećemo reći da to i danas ne radite, ali ne čuje vas se toliko.
Zato što sam s tim iskustvom uspio sve to smanjiti i na neki način pojednostaviti. Sa što manje potrošene energije, doći do objektivnog rezultata, posložiti obranu onako kako mislim da treba. Tu sam imao od svih svojih trenera i neko njihovo povjerenje meni da to činim. Uvijek sam to dobro radio, pa su mi to treneri i dopuštali. Jasno, u okvirima dogovorenog, kao i u ovisnosti o situaciji u bazenu. Radim ja sve to i dalje, ali istina, puno manje. Iskusniji sam i mislim da to puno bolje znam iskomunicirati. Barem mislim, ha, ha. Sigurno ne trošim toliko energije.

Uspješna borba s dijabetesom

Ivan Marcelić je uz sve pokazatelj i još nečeg što vrijedi istaknuti. Dokaz da je moguće biti vrhunski sportaš, prvak, olimpijac unatoč dijabetesu s kojim ste od 10. godine.
To isto zahtijeva dosta vremena, znanja i slušanja svog tijela koje isto naučiš s vremenom. Točno što i kada ti treba, koliko možeš, koliko ne, što smiješ, a što ne. Naravno da se još uvijek dogodi i da pogriješim, pa ponekad precijenim koliko inzulina mi treba neki dan. Ili previše ili premalo, ali opet se sve svodi na ono što stalno govorim, iskustvo.