Hrvatski Vaterpolski Savez

Najstariji vaterpolski klub u Dalmaciji. Jedan od najstarijih u Hrvatskoj. Prvi uopće hrvatski sportski klub koji je svojoj samostalnoj domovini donio naslov prvaka Starog kontinenta. Sve to, ali opet i daleko više da se sažeti u samo jednoj riječi – Jadran.

Klub iz uvale Baluni, div sa Zvončaca, jedan od najvećih i najboljih hrvatskih vaterpolskih klubova, ali i klub čije se ime s poštovanjem izgovara u Europi, danas slavi 100. rođendan. Prvog dana jeseni, 23. rujna 1920. u Splitu je u Sokolskom domu utemeljeno “Pomorsko športsko društvo Baluni” kako je glasilo prvo ime, a koji će četiri godine kasnije postati i ostati prepoznatljivo pod sadašnjim imenom – Jadran.

Jadranov dom u uvali Baluni

Sportsko društvo koje su od starta činili plivači, vaterpolisti i sportski ribolovci. Društvo čiju će slavu, uz dužno štovanje svim ostalim sportovima, primarno pronijeti vaterpolisti. Oni su bili i višestruki prvaci države i prvaci Europe, oni su dali na desetine olimpijaca od kojih nemaleni broj onih koji su se na Igrama ovjenčali medaljama (Marko Brajnović, Veljko Bakašun, Ivica Johan Cipci, Ivo Trumbić, Toni Nardelli, Ratko Rudić, Uroš Marović, Mislav Bezmalinović, Joško Kreković, Josip Pavić, Anđelo Šetka…). Možda i nisu svi oni u trenutku osvajanja olimpijskih odličja bili igrači Jadrana, ali nikome od njih se ne može osporiti da su bili i da jesu jadranaši.

VK Jadran Split 1934. godine.

Kolijevka ovog kluba je splitska uvala Baluni u kojoj su početkom prošlog stoljeća, kao i u drugim uvalama, dijelovima Splita nastajale tzv. ‘republike’. Neformalna, nikad službeno registrirana društva koja su njegovala svoj usko-zavičajni krug pripadnosti sredini, nerijetko ga iskazujući upravo kroz sport. Karakteristika je to onog doba gotovo svih priobalnih gradova u nas. Upravo je iz takve ‘Republike Baluni’ nastala prije 100 ljeta ideja o formaliziranju ideje u Sportsko društvo, a koje je 1924. preimenovano u Jadran.

Vaterpolisti su bili aktivni, ali što je bitno naglasiti i vrlo uspješni, od početka. Već 1922. odigrali su svoju prvu utakmicu u Splitu (pobjeda nad Firulama 5:1), godinu dana kasnije i prvu međunarodnu. Bilo je to na maksimirskom jezeru u Zagrebu, u finalu turnira protiv Hakoaha iz Beča koji su izgubili tek u produžetku (5:3). Konačno, te iste 1923. godine, 3. rujna osvojili su i prvi naslov prvaka tadašnje države. Bilo je to tada tek treće državno prvenstvo, iako ne valja smetnuti s uma da su i godinu dana ranije već igrali u finalu, te tada izgubili od Sombora. Od 1936. Jadran je preselio na Zvončac, svoje sada već legendarno uporište koje se upravo ovih dana zahvaljujući naporu i sredstvima Vlade Republike Hrvatske, sprema za temeljitu obnovu i natkrivanje.

Sažimajući povijest, prva tri državna prvenstva nakon 2. svjetskog rata osvajao je Jadran, a najblistaviji trenutak je onaj u doslovno prvim danima samostalne Hrvatske. Nakon što su prethodno osvojili naslov, ispostavit će se kasnije posljednji naslov prvaka propadajuće države, Jadran je bio među prvim sportskim predstavnicima neovisne nam domovine u elitnom natjecanju. U tadašnjem Kupu prvaka momčadi koju je vodio kao trener Neven Kovačević, a u ulozi kapetana Mislav Bezmalinović, pridodana su još dvojica velikana, najboljih igrača ondašnje Mladosti, Perica Bukić i Dubravko Šimenc. Ne bez razloga. Sve ne bi li Jadran bio još jači, snažniji, veći i konkurentniji za osvajanje cilja. Naslova prvaka Europe, na ponos mlade domovine.

Trofej je osvojen u Trstu, 29. veljače 1992. pobjedom u uzvratu finala nad talijanskom Savonom (11:8). Godinu potom Jadran je, sada u svehrvatskom finalu (Jadran – Mladost), obranio naslov. U godini 1998. bilježimo još jedno finale Kupa LEN, a zanimljivo da ovaj velik klub u Hrvatskoj još nije osvojio trofej.

Doduše, postojali su planovi. Prije kojih godinu-dvije, šuškalo se o ‘stvaranju’ trofejnog Jadrana koji je trebao zablistati baš o stotoj obljetnici.

– Nismo uspjeli na taj način, ali mislim doista da nismo podbacili – veli Albert Pavlović, predsjednik Vaterpolskog kluba Jadran.

Jadran – Savona, finale Kupa prvaka Europe 1992.

– Prije 4 godine klub je bio na pragu ispadanja, da bi zadnje dvije godine Jadran nastupao u Ligi prvaka, igrali smo jedno finale Hrvatskog kupa, bili treći u Prvenstvu Hrvatske. Prošle sezone smo u dva navrata pobijedili Juga, od Mladosti smo bili ‘kratki’ u polufinalu za samo jedan gol. Dakle, tu smo, pušemo za vratom tim dvjema našim momčadima. Napravili smo ogroman iskorak u mlađim kategorijama gdje danas imamo mlađe juniore koji su prvaci Hrvatske i osvajači Kupa. To su djeca 2004. i 2005. godište. Neki su već i zaigrali u prvoj momčadi, a u predstojećoj sezoni ćemo maksimalno raditi da skupljaju što više minuta. Tu mi očekujemo, za 2-3 godine kada mladići stasaju, plus Uprava s našim ambicijama, da budemo na razini za osvajanje trofeja. Ovaj je grad rasadnik talenata i ne bojim se da bi nas uspjeh mogao zaobići, a osobit je plus što ćemo uskoro dobiti natkrivanjem Zvončaca bazen samo za sebe. To je ogromna korist jer sada na jednom bazenu, na Poljudu treniraju tri kluba, svi uzrasti, plus plivači, građanstvo… neopisiva gužva. Samo da malo dočaram, kako nemamo cijeli bazen na raspolaganju, kako ćemo recimo uvježbavati kontranapad? No, s našom školom vaterpola i sjajnim radom koji je ustrojen u zadnje vrijeme, uvjeren sam u skore velike uspjehe – u dahu će predsjednik vitalnog vaterpolskog stogodišnjaka, velikog splitskog Jadrana.

—

Trofejna riznica:

– Prvaci Jugoslavije: 9 (1923., 1939., 1946., 1947., 1948., 1954., 1957., 1960. i 1991.)
– Prvaci Europe: 2 (1991. i 1992.)

(napomena: naslov osvojen u veljači 1992. vodi se službeno i u LEN pod godinu 1991. kada je natjecanje započelo)

—

Ivica Johan Cipci, počasni predsjednik

Da nije nevolje koja je stisnula cijeli svijet, a zove se koronavirus, danas bi u Splitu bila velika fešta. Stoti rođendan diva sa Zvončaca obilježio bi se svojevrsnom akademijom. Već su osigurane posebne plakete i nagrade za zaslužnike iz klupske povijesti, nagrade za životno djelo, novinar Mario Garber je napisao i uredio novu klupsku monografiju. Bilo bi tu, kako bi u Splitu rekli, ‘lipog svita i šušura’, nekoliko stotina ljudi. Iz epidemioloških razloga to je odloženo za neka sretnija, nadamo se vrlo skora vremena, ali…

To ipak ne znači da će stoti rođendan proteći bez ikakvog spomena, pa makar i simboličnog, majušnog okupljanja desetak ljudi. Popit će se čaša šampanjca za stogodišnjeg slavljenika, a ujedno će kako doznajemo, vaterpolska legenda, ikona Jadrana, Ivica Johan Cipci biti proglašen počasnim predsjednikom Sportskog društva Jadran. U doglednoj pak budućnosti, svi ćemo se zajedno, u daleko većem broju kakav je primjeren Jadranu, okupiti u Splitu i proslaviti značajan jubilej ne samo kluba, već cijelog hrvatskog vaterpola. A dotad, neka kao u Jadranovoj himni – “…zazvone Svetog Duje zvona, nek’ se čuje njihov zvon, cijelom svijetu neka kažu ona, naš je Jadran šampion…”

—

FOTOGRAFIJE

– “Stoljeće hrvatskog vaterpola” – monografija Hrvatskog vaterpolskog saveza (Zagreb, 2010.)