Rino Burić: Motivira me kad ugledam svoje ime na popisu reprezentativaca
BARAKUDE – Nakon 2. dana priprema u Dubrovniku
Rino Burić: Motivira me kad ugledam svoje ime na popisu reprezentativaca
Naša seniorska reprezentacija odradila je puna dva dana priprema u Dubrovniku. Danas, trećeg dana Barakude bi trebale odigrati zatvorenu trening-utakmicu s Jugom AO. Dnevni ritam je nepromijenjen. Dva treninga, dobro raspoloženje i k tomu odgovarajuće zdravstveno stanje. Mogli bi pridodati samo… neka se tako i nastavi!
Među 18 igrača koje je izbornik Ivica Tucak okupio u Gružu, u buketu ‘seniora’, što onih godinama ili pak reprezentativnim stažom, ima i ponešto mlađih snaga. Jedan od njih je branič Rino Burić (rođen 5. travnja 1997. u Splitu). Ovaj 197 cm visoki branič počeo je skretati pozornost na sebe prije godinu-dvije. Po mišljenju naših vodećih trenera, u jednoj novinskoj anketi prije godinu dana, apostrofiran je kao mladić s najvećim napretkom u Regionalnoj ligi. Rino Burić nije posve novo lice, nije baš debitant među Barakudama, ali je činjenica da tek stječe iskustvo, da zasad broji službene utakmice za Hrvatsku na jednu ruku. Stoga nam se čini zanimljivo poslušati dojmove ovog mladića s treniranja u skupu domaće vaterpolske elite. Stariji igrači stalno napominju kako im je osobit ‘gušt’ dolaziti na pripreme izabrane vrste, zbog posebne atmosfere, osjećaja zajedništva… Kako to izgleda iz Rinovog kuta?
– Prvi put sam pozvan 2017. Onda sam dobio mononukleozu, pa sam dosta pauzirao, da bi me trener Tucak ponovo zvao za prijateljsku utakmicu protiv Španjolske u Sisku, krajem te iste godine. To me baš puno ‘dignulo’, motiviralo za daljnji rad i svaki put kada vidim svoje ime na popisu reprezentativaca, to me naginje još jače trenirati, truditi se. Drago mi je što sam tu, što treniram s top-igračima tipa Bušlje, Joković, Garcia – iskreno će Rino i nastavlja.
– Nikada nisam imao priliku trenirati s tako velikim igračima, nisam dosad još igrao u baš jako velikim klubovima.
Rino Burić, izdanak Mornara BS, sada u Jadranu, dio je onog nadolazećeg vala mladih hrvatskih vaterpolista, mladića koji kandidira za Tokio, ali od kojeg zapravo prave role očekujemo u obrambenom radu za Igre u Parizu 2024. i razdoblju neposredno prije. Nećemo se lagati, od ovog se igrača puno očekuje, valjat će nadomjestiti jednog dana velikane kakav je primjerice Bušlje, pa Buljubašić. Nije baš jednostavno…
– Iskreno, ne razmišljam previše o tomu, ne opterećujem se tim natjecanjima. Naravno da je san svakog vaterpolista nastupiti na olimpijskim igrama. To je najviši vrh, ali ja sada samo mislim o treniranju, o sebi. Sto posto sam glavom u vaterpolu, sportu. Volim to, obožavam to raditi. To je ono o čemu razmišljam, a ne nešto u stilu “trebam ja na olimpijske…”. Ne zadajem si imperativ. Više sam tip od kratkoročnih ciljeva.
Vrlo je brzo Rino pojasnio baš ovu zadnju rečenicu, kako ne bi bilo nedoumica.
– Svatko ima dugoročne ciljeve i to je normalno, imam ih i ja, ali mislim da je bolje sebi postavljati zasad neke kratkoročne i ići polako, korak po korak. Puno malih koraka – mudro će branič koji ove sezone nastupa pod kapicom Jadrana.
Jeste li zadovoljni dosadašnjim nizom tih malih koraka?
– Mislim da sam na pravom putu, ali ja u ovoj svojoj mladoj karijeri još baš ništa nisam osvojio, ništa nisam napravio. Želim neki trofej što prije. Ne znam kakva će biti situacija u Jadranu sljedeće sezone, pa niti to hoću li ostati ondje.
Bekovsko pitanje – s kojim od centara ste dosad vodili najtežu borbu, koga vam je bilo najteže čuvati, s kime ste se najviše namučili?
– Sigurno najteži posao sam imao protiv po meni najboljeg centra na svijetu, Josipa Vrlića. Broj 1. Odmah iza njega Luka Lončar, njih dvojica su mi baš…
Samo malo, ne treba se javno ulagivati zato što su vam suigrači u reprezentaciji…
– Ha, ha. Ne, ne govorim jer smo zajedno sad u reprezentaciji, već to ozbiljno mislim. Način na koji igraju. Eto, ove sezone sam imao priliku igrati u Ligi prvaka protiv nekih top-centara poput Duška Pijetlovića, pa Grka Mourikisa… Svaka čast, poštujem ih, ali mislim da su naša dvojica centara puno bolja od njih. Protiv njih mi je uvijek najteže igrati – veli Burić.
U našem se vaterpolu zna pričati o hrvatskoj vratarskoj školi, pa i onoj centara. Je li postoji ista priča za braniče?
– Ne znam baš na taj način, ali bih istaknuo Andru Bušlju koji nam pomaže. Recimo, čim sam došao u reprezentaciju, on se postavio kao stariji, kao onaj koji će pomoći, ali i koji mi je ukazivao na neke moje pogreške u igri. On mi je jako puno pomogao.
Subota i Hrvatska – Crna Gora u Gružu, od 19.00 sati, uz navijače na tribinama, ali i pred kamerama Planet Sport TV.
– Svima nedostaje utakmica, fali nam tog osjećaja igranja i zato ju jedva čekamo. I da, nadam se našoj pobjedi, apsolutno! Iako znam da nije rezultat toliko bitan, ali ipak… – nije trebao dalje pojašnjavati mladi branič Barakuda, Rino Burić.
