RAZGOVOR S POVODOM – Zoran Bajić
Prošli tjedan, odnosno nešto malo više, od 14. do 21. lipnja na zagrebačkom se bazenu uz Savu igrao jako dobar i zanimljiv vaterpolo. Turnir vaterpolske budućnosti jer se radilo o Svjetskom prvenstvu za uzrast do 20 godina. U cijelom tom razdoblju, tribine su bile solidno ispunjene, s navijačima doslovno iz cijelog svijeta. Amerikanci, Španjolci, Mađari, Crnogorci, Talijani… Dakako, na utakmicama Hrvatske tražila se ulaznica više, atmosfera sjajna, za sportaše poticajna, s glasnim bodrenjem.
Već bi i samo to bilo dostatno za ponijeti ugodne uspomene s ovog natjecanja, no završni rezultat odnosno uspjeh naših mladih igrača. Bronca i treće mjesto na svijetu hrvatske reprezentacije do 20 godina, podignulo je razinu emotivne memorije s ovog turnira. Ujedno, dalo bi nam razloga za ne samo jedan „Razgovor s povodom”. Ipak, kada bi trebali odabrati baš samo jednog, onda logika govori da je to kormilar ovog broda. Trener koji je izabrao i vodio ove mladiće. Izbornik koji s ovim naraštajem potpisuje već dvije medalje u 9 mjeseci – europsko zlato do 19 godina iz rujna prošle godine, te svjetsku broncu iz ovog lipnja.
– Zadovoljstvo mi je potpuno, jasno. Dvije velike medalje u kratkom razdoblju. Fantastičan rezultat nakon što prethodnih 7 godina nismo osvajali medalje u niti jednom od mlađih uzrasta – veli izbornik brončanih iz Zagreba, Zoran Bajić, a kojeg smo ‘ulovili’ na zasluženom odmoru. Pobjegao je od vreve grada i usijanja ljetnog Zagreba u planine.
Srce kao kuća, duša kao planina
– Konačno smo polako na mjestu gdje nam naši mlađi urasti i pripadaju, a pogotovo ova generacija koja je odlična. Tim više ako iz ove generacije dobijemo, a mislim da smo već i krenuli tim putem, dečke za A reprezentaciju. Uostalom, izbornik Tucak je pozvao još i prije Prvenstva u Zagrebu 3-4 igrača iz ove generacije, pa poslije još malo proširio za jednog kandidata. Po meni će vrlo brzo na red doći i mali Ante Jerković, ljevak iz Juga. To sve zajedno je jedno ogromno bogatstvo, boca kisika za seniorsku reprezentaciju, a to je opet najbitnije u ovom trenutku.
Podsjetimo, ova je generacija mladića i gotovo pa isti sastav, početkom jeseni prošle godine odnosno u rujnu, osvojila zlato na Europskom prvenstvu do 19 godina u bugarskom Burgasu. Devet mjeseci kasnije njima je pripala planetarna bronca do 20.
– Najveće bogatstvo i cilj općenit je oplemeniti hrvatsku nacionalnu seniorsku vrstu s 4-5 igrača. To je krajnji cilj našeg mukotrpnog i sustavnog rada, sviju u HVS-u. Zato mi je danas srce kao kuća, a duša kao planina.
Poput ove na kojoj je izbornik sada. Pretpostavljamo da je umor sada učinio svoje, došao do izražaja?
– Na neki sam način potpuno sada prazan. Prazan od umora, ali i opušten. Zato ovdje u prirodi, u šumi, na prekrasnoj rijeci Uni ‘punim baterije’ kako se veli i spreman se za početak sljedeće sezone.
Tehničko i taktičko sazrijevanje
Iz razgovora s mnogim stručnjacima tijekom održavanja turnira odnosno SP u Zagrebu, ali onima koji su upućeni u atmosferu u hrvatskoj reprezentaciji, vele da vas igrači slijede do maksimuma, da ste im se ‘uvukli pod kožu’…
– Ha, ha, dobro, drago mi je da je dobivena jedna takva slika. Sigurno je da mi imamo uspostavljenu snažnu simbiozu između njih, igrača i mene, ali cijelog stručnog stožera. Bio je to fantastičan, vrhunski rad. Da, mislim da smo ostvarili pravu ‘klapu’, veliko zajedništvo. To traje još od prošle godine kada je osvojeno europsko zlato, što nitko nije očekivao, niti nadao. Stvorena je jedna vrsta kemije, povjerenje između nas. Dečki su svi do jednog stvarno radili mukotrpno, disciplinirano. To je momčad koja je prolazila ‘dril’ koji bi bio usporediv vjerojatno s onim dobrim, starim vremena Ratka Rudića. Često su dolazili na rub, na granicu boli i prešli ju. Bez obzira koliko oni bili mladi, bili su mentalno zreli, jaki i spremni na sve. Jedina manja zamjerka mi je bila te oscilacije kroz koje smo prolazili. Opet, to pripisujem mladosti, manjku iskustva i velikih, jakih utakmica na međunarodnoj razini, svjetskim natjecanjima. Sve ostalo je bilo perfektno. Mislim da su puno tehnički i taktički sazreli u vaterpolskom smislu. Bilo je tu puno neprisiljenih pogrešaka, ali opet kada vidite da mi u toj momčad, natjecanju za godište 2005., mi imamo u reprezentaciji neke, ne jednog koji imaju 2007., onda… Kako im možemo to zamjeriti?
Živim vaterpolo
Koliko je vama kao izborniku muške reprezentacije bila otegotna okolnost što ste ipak godinu dana, odnosno jednu natjecateljsku sezonu, od EP u Burgasu do SP u Zagrebu, bili u ženskom vaterpolu? Sport jest isti, ali ipak postoje solidne razlike.
– Niti jednog trenutka ja nisam prestao živjeti ozbiljan vaterpolo. Mislim, onaj vaterpolsko najviše, vrhunske, svjetske razine. Gledao sam sve utakmice koje sam stigao Lige prvaka, Eurokupa, nadmetanja A reprezentacije. Pratim to i živim za to. To je moj sport, to je moja ljubav. Ono što Talijani opisuju riječju „passione”. Strast. Ja prema vaterpolu njegujem, imam baš to strast. Želja mi je dakle, dok god sam u ovom polu, prenesem tu strast na bilo koga s kojim radim, koga treniram. Jesu li to žene, djeca, prva momčad kluba ili neka nacionalna vrsta, svejedno. Sve ono što je u meni gledam prenijeti na one koje vodim. Tako će biti dokle god se bavim ovim poslom. To je jedini pravi način za koji mislim da može donositi rezultate, a bez lažne skromnosti mislim da mogu sada reći, čega kod se uhvatim… Neću reći, da me netko krivo ne shvati kao da sam prepotentan, neću reći ono „Nazovi M radi ubojstva” i Alfred Hitchcock odnosno ‘Nazovi Zorana Bajića za medalju’. Mislim da imam nešto za ponuditi, mislim da nisam blefer, nisam baš magla. Sigurno da i ja imam neke svoje minuse, daleko sam od idealnog i mislim da se trebam još razvijati, unaprjeđivati, ali gledam biti ispravan, pošten. Nadasve, radim sve ono kako su nas odgajali i učili.
Fizička i mentalna sprema je prioritet
Zanima nas stručno viđenje, iz ‘prvog reda’ od nekog tko je vodio momčad na prvom turniru koji se igrao po modificiranim pravilima vaterpolske igre. Ocjena Zorana Bajića?
– Mislim da bi ipak bilo rano da ja, na osnovu jednog turnira, iznosim paušalne neke ocjene. Mogu reći ono što sam primijetio u tih 7-8 dana. Činjenica je da vaterpolo ide u skroz jednom drugom smjeru. Sve više dolaze do izražaja polivalentni igrači. Fantastična fizička, ali i mentalna priprema je apsolutni preduvjet. Dalje, sve je veći broj duela u vodi. Veći je broj napada, viši je intenzitet i ritam igre. Sve je podignuto na nevjerojatno višu razinu. Naši su igrači bili fizički nevjerojatno dobro spremni. Zato smo i mogli raditi seriju od 7:0, 7:1 ili 7:2 na utakmicama. ‘Okrenuti’ jednu Grčku u zadnju četvrtinu i pol gdje smo bili u minusu od 5 golova, 3:8, pa onda demonskim ritmom to ‘lomiti’. S Mađarima koje dosad u službenim natjecanjima nismo ni dobivali, u borbi za broncu smo iz rezultatski silno nadmašili kada smo vodili 8:3, 10:4, završili 13:8. To samo po sebi govori da vaterpolo u cjelini ide u drugom smjeru. Sve je brže, dinamičnije, jače, intenzivnije. Ti momci postaju super atlete. Mislim da je zato budućnost u takvo tipologiji igrača, svestranim. Polivalentnim u oba smjera. Vaterpolo u kojem će centar morati odigrati beka ili biti na vanjskoj liniji, zatvarati kontru, gdje se neće moći ‘odmarati’ u obrani već aktivno sudjelovati.
Imamo li mi igrače za takvu igru?
– Sigurno! Pa, izbornik Tucak je već u nekoliko navrata napomenuo da mi to već imamo i u sadašnjoj A vrsti. U jednom Buriću, Biljaki, Žuveli i ne samo njima. A mladi dolaze. Što se toga tiče, nemamo se čega plašiti, a s odmakom vremena takvih ćemo imati samo sve više i sve će tomu ići više na naš mlin – zaključio je Zoran Bajić, izbornik brončanih na Svjetskom prvenstvu do 20 godina.
