hr
Veličina fonta
Disleksija
Kontrast
Intervju / 19. srpnja 2021.

RAZGOVOR S POVODOM – Xavi Garcia

Bio je 6. dan kolovoza 2016. Tada je prvi puta zaigrao za Hrvatsku na nekom velikom natjecanju. Da, ‘nekom’. Na najvećem. Na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru. Protiv SAD. Četiri dana kasnije, 10. kolovoza 2016. postigao je i prvi gol za Barakude. Baš protiv rodne mu domovine, Španjolske. Pet godina kasnije, početkom kolovoza 2021. okončat će svoju dugačku (21 seniorsku sezonu) i prebogatu, uspješnu karijeru (51 medalja i trofej, s klubovima i reprezentacijama). Xavi Garcia!

Mediteranska otvorenost Hrvata

Ovog će tjedna nastupiti na svojim petim olimpijskim igrama, drugim pod hrvatskim barjakom. Ovo nije ni oproštaj od Xavija jer Garcia je u 11 godina koliko je u Hrvatskoj postao prijatelj sviju nas u Lijepoj Našoj koji volimo i ljubimo vaterpolo. Kada jednom uspostavite prijateljstvo, ono je neraskidivo. Zato, ovo nije ni oproštajni intervju na koncu karijere jer niti ona nije još završila. Pred Xavijem i prijateljima su dva još vrlo uzbudljiva sportska tjedna. Ovo je samo razgovor s igračem koji je prije koji dan najavio da u Tokiju, s hrvatskom kapicom na glavi, kani okončati jedan dio svojeg sportskog puta. Razgovor, mrvicu atipičniji jer koliko god pričali jasno o vaterpolu, u dobroj smo mjeri nastojali proniknuti i kako je kao stranac gledao Hrvatsku kada je tek došao, kako nas je doživio, što je očekivao, je li se iznenadio ičime…

– Slušajte, nije mi bilo ništa posebno iznenađujuće ili novo, živjeti u Hrvatskoj. Još i prije nego sam potpisao za Primorje 2010., dolazio sam u Hrvatsku, igrao protiv Juga, Mladosti, poznavao sam malo i Dubrovnik i Zagreb. Dapače, u ljeto 2010. je bilo i Europsko prvenstvo u Zagrebu, tako da sam bio i dva tjedna u Zagrebu. Jedino, što jasno nisam nikada prije igrao za neku hrvatsku momčad. Ono što mi se odmah, iz početka svidjelo jako, a tako je i ostalo, jest otvorenost Hrvata. Što god da mi je trebalo, uvijek bi mi netko pomogao, bio pri ruci. Hrvati su, to je odmah uočljivo, mediteranski narod, takav mentalitet. Vrlo slično kao Španjolci i nisam se trebao nešto posebno uklapati u sredinu.

Rijeka je odlična za život

Prvo odredište vam je bila Rijeka. Kako ste nju doživjeli?

– Iskreno, nisam znao točno gdje idem, ali bilo bi je baš jako, jako lijepo. Rijeka je za mene jedan od najboljih gradova, najljepših mjesta za život.

S iskustvom življenja u Hrvatskoj više od desetljeća, na što se ipak nikako niste mogli naviknuti ili vam je najduže trebalo?

– To ne postoji! Nisam se ni na što trebao naviknuti i ništa mi nije bio potpuno strano da bi teško usvojio. Ma jasno da vjerojatno ima nekih stvari koje su drukčije u Španjolskoj i Hrvatskoj, to nije sporno. No, ja sam prilagodljiv i osim toga, ja sam bio taj koji se morao prilagoditi. Neće se valjda cijela sredina u koju sam tek došao adaptirati prema meni. A nisam valjda niti baš toliko komplicirana osoba, ha, ha. Nisam imao ni najmanjeg problema ovdje. Nikada.

Kćeri znaju hrvatsku himnu

Xavi nije imao problema niti s hrvatskim jezikom koji je naučio vrlo dobro i vrlo brzo. Kada ste u ljeto 2016. dobili dopuštenje i službeno od FINA za nastupanjem pod hrvatskom zastavom, imali ste već dakako državljanstvo, znali jezik, ali niste znali riječi hrvatske himne. Rekli ste samo da znate melodiju. Kako je danas, 5 godina kasnije?

– Ha, ha, iskreno ću reći… Ne znam cijeli tekst himne, ali, ali… Moja djeca znaju!! Stvarno, one znaju, ha, ha, ha.

Gdje je Xavi Garcia veća zvijezda, u Španjolskoj ili Hrvatskoj?

– Nisam ja zvijezda. Ni tamo, ni ovdje! Ovdje sam malo poznatiji, to da…

Na to smo i ciljali jer kada prođete Stradunom.

– Ovako, u Barceloni nitko ne zna niti za jednog vaterpolista! Nitko! Ni za jednog! Ovdje… e, tu je kompletno drukčije. Međutim ipak, nisam zvijezda. Ni blizu.

Pete olimpijske igre

Tokio će za Xavija Garciju biti 5. olimpijske igre. Toliko od Hrvata ima recimo i Igor Hinić. Samo jedan vaterpolist na svijetu je nastupio na većem broju OI, samo Manuel Estiarte koji je bio na 6 Igara. Što za vas to znači?

– Ponosan sam. Nije lako biti tako puno godina na ovako visokoj razini. To je ono što je posebno.

Je li najbolje igre ostavljate za OI u Tokiju?

– Ha, nadam se. Nadam se da ću imati najbolji rezultat. Bit će teško, ali vi znate najbolje kakva je Hrvatska. Ovdje je u vaterpolu uvijek cilj ići po zlato. Mi idemo korak po korak, ali cilj je uvijek ići po zlato. E vidite, to je ono što mi se sviđa u Hrvatskoj. Mentalitet. Pobjednički mentalitet. Uvijek biti prvi, najbolji.

Doduše, tako vjerojatno razmišljaju svi sportaši svijeta. Kada se ‘ulazi’ u utakmicu, svatko ide pobijediti.

– Da, da, ali drukčije je malo. Ovdje je baš izražen pobjednički mentalitet i to je nešto što meni paše, te mi je baš drago da sam i ja dio toga.

Koja vam je najdraža pobjeda u karijeri?

– Vjerojatno u Budimpešti. Ali ha, u Budimpešti imam dvije najdraže, ha, ha.

Znamo i to. Godine 2016. ste tamo postali prvak Europe s klubom (Jug), a godinu kasnije prvaka svijeta s reprezentacijom (Hrvatska). Isti grad, isti bazen.

– To su dakle dvije najdraže pobjede.

Dolaze novi ljevaci

Budući da imate vrlo bogato olimpijsko iskustvo, kako gledate na vaterpolski turnir u Tokiju 2020. Jesu li ovo najizjednačenije Igre kako mnogi govore?

– Jesu. Nema na ovom turniru jednog, izraženog favorita, a ima puno momčadi koje mogu do postolja. Obično možete s velikom sigurnošću reći tko će do četvrtfinala, ovog puta se čak ni u to ne bi kladio. O borbi za medalju da ne govorim.

Kako procjenjujete ovu hrvatsku momčad na OI u Tokiju?

– Nakon 2017. kada Sandro Sukno više nije mogao biti s nama, bio je to određeni šok, te smo možda trebali malo vremena naučiti igrati bez Sandra. Nekako mi se čini da je baš ova godina ona kada se bolje osjećamo, bolje igramo, svi zajedno. Na pripremama smo puno i dobro radili. Osvojili smo i neke turnire, što je dobro, ali nemojmo zaboraviti da su to bile ipak samo pripremne utakmice. Imam veliku vjeru u ovu momčad.

Koliko će nam trebati oporaviti se od šoka nakon odlaska Xavija Garcije?

– To sigurno neće trebati. Hvala Bogu imamo budućnost u Hrvatskoj, i što se tiče ljevaka, ali općenito desne strane. Vidjet će te, bit će dobro već sljedeće godine. Imamo naravno Harkova koji je već sada jedan od najboljih ljevaka na svijetu, ali on će rasti još puno. Međutim, nije jedini. Neću zaboraviti ni Viskovića, ni Zovića i naravno igrače desne strane kao što su Butić, Bašić, Benić. Ima tu budućnosti – naglasio je Xavi Garcia.

Igrač koji je debitirao za Barakude 6. kolovoza 2016. i kojem od srca želimo da karijeru okonča 8. kolovoza 2021. u Tokiju. Tada se igra olimpijsko finale!