RAZGOVOR S POVODOM – Luka Lončar
Krajem veljače, bilo je to 21. II. točnije, zajedno s prijateljima, suigračima iz reprezentacije plasirao se na Olimpijske igre u Tokiju. Dva tjedna kasnije je sa suigračima, ali sada iz kluba, osigurao ulazak na završni turnir Lige prvaka. Sve se to zbilo u 2-3 tjedna života Luke Lončara. Centra Barakuda i Gospara, zagrebačkog sidraša na radu u dubrovačkom Jugu Adriatic osiguranju. Čovjek bi rekao onako na prvu – odlično! Da, i jest tako, ali pod ‘strašnom’ cijenom enormnog napora. Fizičkog i psihičkog. Naime, konkretno Lončar, kao i reprezentativni mu suigrači iz Juga Adriatic Osiguranje su u 19 dana odigrali čak 13 utakmica! To je podatak skoro pa za Ripleya i njegovu “Vjerovali ili ne”. Eklatantan primjer gotovo pa brutalnosti profesionalnog sporta današnjice.
‘Pandemijski rezultati’
No, u takvom ubitačnom ritmu utakmica u različitim nadmetanjima (predolimpijski turnir reprezentacija, jedna utakmica državnog prvenstva, Liga prvaka), potkradu se i neke utakmice s malo nesvakidašnjim rezultatima. Poraz od Pro Recca 18:3 ili posrtaj od Marseillea, a onda u konačnici i najsvježiji poraz od Solarisa (koji ne spada u izračun 13 utakmica u 19 dana). Je li to moguće obrazložiti baš i s tim zgusnutim tempom utakmica?
– Sigurno da može, ali ono što je najbitnije je psihičko opterećenje koje smo imali u Rotterdamu. Čak fizički nije bilo toliko teško. A onda i Ostia, također. Ono što je najbolje u svemu da smo uspjeli na oba turnira. U Rotterdamu smo izborili Igre u Tokiju, dok smo se u Ostiji uspjeli plasirati na završni turnir Lige prvaka, bez obzira na ta dva poraza. Čak i neovisno onom od Pro Recca koji je stvarno bio ružan. Sad, sigurno da sve to ostavlja posljedice na nama i onda su mogući rezultati 18:3. Po meni su to nerealni rezultati – veli Lončar.
Koliko se može pričati o ‘pandemijskim rezultatima’? Naime, izbornik Tucak je prije nekog vremena spomenuo da je samo u ovakvoj godini moguće da u nogometu Barcelona primi 8 golova u Ligi prvaka ili da u finalu Prvenstva Hrvatske u vaterpolu, Jug svlada Mladost 19:3 nakon što su prethodne dva susreta bili u ‘egalu’, riješena petercima…
– Ja sam mislio da Tucak nije u pravu, a ovime smo sami sebe demantirali. Osjetio sam to sada na svojoj koži. Mislio sam recimo, da smo onog srpnja prošle godine protiv Mladosti mi bili toliko dobri, ali ne. Ispalo je da nismo, već je sve to bila posljedica svih tih utakmica, igranja – neigranja, treniranja mjesec dana, pa ulazite odjednom u ritam natjecanja… Očito da da ova pandemija ima velikog utjecaja na sve nas, na sve sportaše. Iako mi to teško priznajemo jer želimo vjerovati da smo mi ti koji krojimo svoju sudbinu, ali očito da je pandemija ostavila traga u cijelom sportskom svijetu.
Može li onda Tokio, Olimpijske igre isto ponuditi iznenađenja? Dobro, neće baš Japan osvojiti zlato…
– Pa, sigurno da neće, ali ako budu dobri mogli bi recimo proći u četvrtfinalu. Ili Australija ili SAD mogu iskoristiti svoju šansu. Vidjeli smo sad u Rotterdamu jednu Francusku koja je bila nadomak toga da izbaci Grčku s OI. U četvrtfinalu su vodili 3 razlike u zadnjoj četvrtini. Isto tako je Rusija bila silno blizu da nas izbaci. Mi smo već skoro bili ‘vani’, da Popadić nije obranio peterac. U Tokiju je dakle sve moguće, ali nadam se da se takvo što neće nama dogoditi.
Na OI je svaka utakmica teška
Kakva vam se čini skupina na OI u Tokiju? Mnogi su na prvu rekli da je to najteža dosad (Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Španjolska, Australija, Kazahstan), ali kada se prisjetimo nekih prijašnjih olimpijskih igara, pa imali smo teške skupine i ranije. Evo, Rio 2016. bili smo u društvu Italije, Španjolske, Crne Gore, SAD i Francuske.
– Ma, na olimpijskim igrama je svaka utakmica teška, a ne skupina. Po meni su skupine podjednako teške. Jakosni razredu su izbalansirani. Ono što nama ide na ruku je raspored utakmica. Prva s Kazahstanom, da uđemo u pobjedu, tu smo ipak izraziti favoriti, a onda imamo Australiju i utakmicu tako reći za prolazak. To bi nazvao sretnim.
Možda ćemo imati ‘lakši’ posao u četvrtfinalu?
– Opet, ne baš. Jer ako smo recimo prvi, po nekim procjenama idete na SAD. Momčad koja nas isto tako može pobijediti, vidjeli smo nedavno u Zagrebu, u prijateljskoj utakmici prije Rotterdama. Zato velim da na Igrama nema lagane utakmice.
Od prijatelja do ljutih suparnika
Kakva vam se čini reprezentacija sa stajališta psihološke stabilnosti, čvrstine. Zanimljiv je podatak da ste recimo u Rotterdamu nakon tek 5,5 godina dobili neku utakmicu petercima, pa prisjećanja na neka ranija natjecanja u kojima ste znali dobivenu utakmicu gubiti ili nikako ‘prelomiti’ susret, otići na recimo 3 razlike. Javlja li se to neka nervoza, sumnja?
– Iskreno, tijekom utakmice ja to osobno ne osjećam. Pokušavam se koncentrirati na zadatke koji su mi dani i napraviti ih najbolje za sebe, momčad. Sigurno da je u svemu ovom što navodite bilo spleta i malo nesreće, pa izmijenjenih pravila. Sada se puno lakše i brže možete vratiti u utakmicu ako gubite. Vidi se i po broju golova. Prednost od 2 gola razlike više nije ista kao prije dvije godine. To sigurno ima utjecaja, ali mislim da smo psihološki stabilni. Ova pobjeda petercima u Rotterdamu nam je sigurno pomogla za napuniti se samopouzdanjem.
U odnosu na prošle OI u Riju 2016., pa i na SP u Budimpešti 2017., Hrvatska je danas 4-5 godina starija ili iskusnija? Je li to što ste stariji malo problem ili ne?
– Ha, ne znam što bi rekao. Mislim da ćemo to vidjeti u Tokiju. Iskustvo može samo pomoći, ali bitno nam je i da nam mlade snage, mladi igrači daju ritam koji možda mi više nemamo kao ranije. S puno plivanja, rada. A takvih igrača, hvala Bogu imamo – drži Luka Lončar.
Do ljeta nam slijedi prije svega klupski dio nadmetanja i tu imamo zanimljivih situacija. Reprezentativci koji žive, dišu i igraju kao jedan, doslovno mušketirski “svi za jednog – jedan za sve”, sada ste u bazenu jedan nasuprot drugog (posebno u utakmicama Mladosti i Juga AO), ljuti suparnici. Kakav je to osjećaj sada?
– To nam se godinama događa pa je već preraslo u rutinu i nije neka novost. Ljuti smo rivali kada krene utakmice, ali samo i isključivo tada. Nakon utakmice naravno da si prvi mi međusobno čestitamo, jedan drugome. Opet smo prijatelji. Tijekom utakmice nismo prijatelji, ali se međusobno visoko poštujemo.
Kako se vi osobno osjećate i kako bi sami procijenili svoju formu? Igrate li sada najbolji vaterpolo ili to tek slijedi u Tokiju? Igrate li više sada na iskustvo, na ugled…?
– Prvi dio sezone sam odigrao odlično, međutim malo sam sada… Nisam baš zadovoljan toliko, mogao sam i bolje odraditi Rotterdam. Bilo je to zadovoljavajuće, ali ne onako kako sam ja htio. Moram se još dignuti za kraj sezone i za Olimpijske igre. Vjerujem da ću uspjeti u tomu. Što se mojeg najboljeg vaterpola tiče, teško mi je ocijeniti. Je li to bilo sada, prije mjesec dana ili tri godine. Možda ću to moći reći nakon završetka karijere.
Pitanje koje će sigurno zanimati Jugove poklonike vaterpola. Što se s Jugom događa? Nismo naviknuli na veći broj poraza u kratkom vremenskom razdoblju.
– Ne znam što bih rekao. Momčad je svake godine sve mlađa i mlađa, pa i to ostavlja traga. Fali nam onda malo iskustva i rutine da pobjeđujemo u nekom susretu kakav je Marseille gdje imamo možda veću kvalitetu, ali fali rutina. Možda toga bude još, ali ja se nadam da neće i kako će sezona odmicati, ući ćemo u stalniji ritam zajedničkog rada.
Sidraški nasljednici…
Dugo ste u vaterpolu, ispratili ste i dopratili mnoge generacije. Kako stojimo s mladim naraštajima, imamo li razloga za zabrinutost? U prošlosti su doista kao vrlo, vrlo mladi bili zamijećeni jedan Sukno ili Bušlje, Joković ili kasnije pak Bukić, Fatović. Imamo li nešto slično, mladiće koji su ispod 20, tinejdžeri koji obećavaju.
– Iskreno, igrače profila ovih kakve ste nabrojali nisam vidio, ali to ništa ne mora značiti. Ne mora značiti da se neće pojaviti, samo im treba puno rada i odricanja, vjere u svoje mogućnosti. Mislim da će generalno ipak biti sve teže i teže dobivati takve talente jer se vrijeme mijenja. Svi su danas na mobitelu, djeca mislim. Motoričke sposobnosti padaju, pa onda pandemija još. Prije je bilo puno više i djece na bazenu.
Vidite li kakvog pak hrvatskog centra budućnosti? Nešto za Olimpijske igre u Parizu 2024?
– Ima ih više. I Lozina i Herceg i Paparić. Svi su oni dobri i imaju neki potencijal, teško je reći tko od njih. Možda sva trojica ili neki četvrti. U svakom slučaju, evo ova trojica imaju potencijal, a opet u razvoju sportaša puno ovisi i o čimbeniku sreće, rada, napredovanja – zaključio je za hvs.hr, reprezentativni centar Luka Lončar.
