Ratko Rudić: Prvi sam put u karijeri ostao bez motivacije i to je bio znak za kraj
Intervju s Ratkom Rudićem u Sportskim novostima
Trofejni trener i bivši hrvatski vaterpolski izbornik dao je veliki oproštajni intervju za «Sportske novosti», a s njim je razgovarao novinar Dean Bauer. Intervju objavljujemo u cijelosti
Prvi sam put u karijeri ostao bez motivacije i to je bio znak za kraj
Zlatni brk hrvatskog, europskog i svjetskog vaterpola više nećemo tražiti pogledom na klupi uz bazen. Trenerska karijera koja je počela prije 39 godina, malo nakon OI u Moskvi, okončana je. Trajala je od 1981. do početka svibnja 2020., kada je odlučio spustiti zastor na taj dio karijere. Doduše, to smo bili zapisali, a Ratko i izgovorio i 2012., nakon Igara u Londonu, pa ga je put ipak odveo u Brazil, pa 2016. nakon Rija, da bi dvije godine kasnije otišao u Pro Recco, ali sad…
Sad je ipak malo drukčije.
– He, he, sad je zbilja kraj. I ovo je konačno – rezolutno će Ratko Rudić.
Inače, bilo je zamišljeno, jednom kada dođe ovaj trenutak okončanja veličanstvene karijere, da ćemo sjesti na kavu, ručak, štogod i na taj način pretresti velik dio Rudićeva života. To smo ipak morali modificirati i svesti na telefonski razgovor jer dolaskom iz Italije u Zagreb ovog tjedna, u utorak navečer, Rudiću je počela i dvotjedna obvezna karantena. Zato sada mobitel zvoni “sve u šesnaest”.
– Moram priznati da nemam vremena svima odgovoriti. Sve novine u Italiji, RAI, ali i Sky Sport… Stvarno velik publicitet, što je, ajde, dobro i za vaterpolo.
Dobro, pa vjerojatno niste ni mislili da će odlazak baš proteći slabo zapaženo. Određeno je to odavanje priznanja od strane medija, javnosti, struke…
– Ove sezone sam s Pro Reccom želio naslov prvaka Europe, postojala je iznimno visoka motivacija, te je sve išlo po programiranom sustavu, a onda… Onda je došlo do ovoga. Do toga da je sve zaustavljeno i da je cilj postao neostvariv.
Rudić je zaustavljen, što nije baš bila česta pojava.
– De facto sam prvi put u karijeri na neki način ostao bez motivacije. Na kraju krajeva, nije se više ništa moglo napraviti, više ništa nije ovisilo o meni. Mislim da je bilo dovoljno i ovo što sam dosad napravio u karijeri. Da, žao mi je što je kraj ispao baš ovakav, što nisam završio s trofejom, ali opet, na kraju… nije mi ipak ničega žao. Kao trener više jednostavno nemam onu želju koju sam imao ranije – spomenuo je Rudić rečenicu koju dosad nikada nije.
Fanatizam za rad
Međutim, u oproštajnom pismu Pro Reccu, Rudić je spomenuo da je ovakvu odluku ipak donio još i ranije, odnosno da ona nije uvjetovana isključivo ili uopće koronavirusom.
– Da, odlučio sam još i prije da će ove sezone biti kraj. Znao je to i predsjednik kluba Maurizio Felugo, ali nismo željeli ništa objelodaniti dok je sezona trajala, dok su se igrale utakmice. Osim toga, želio sam i klubu dati vrijeme da pronađe rješenje za sljedeću sezonu, za budućnost.
Kada se osvrnete na karijeru koja je počela 1981., jeste li tada mogli pojmiti da će ona tako dugo trajati i uz ovakva ostvarenja?
– Nisam o tome niti razmišljao. Mene su uvijek, tada, ali i danas, vodile emocije, srce. Čak sam 1980. želio prestati igrati, ali su me nagovarali da još ostanem jer se spremalo EP u Splitu. To je bila pogreška. Uvijek je pogreška odustati od onoga što ste prvo naumili. Takve pogreške više nisam nikada radio. Kada sam prestao igrati, taj sam dio karijere potpuno ostavio po strani, a prevladala je želja. Ona je bila skoro pa ravna fanatizmu za radom. Uopće mi nisu bili važni plaća, već samo rad, školovanje. Već sam počeo raditi i neke eksperimente, išao na sportski institut koji je postojao u Beogradu, isprobavao, griješio, učio. Meni je bilo samo važno kako organizirati rad i tako sam se počeo uspinjati.
Rudić je ovdje spomenuo i ono što je možda bio ključan trenutak u karijeri.
– Moja možda najvažnija medalja koju sam osvojio kao trener je bila 1983. godine, srebro na juniorskom Svjetskom prvenstvu. To je bilo odlučujuće. Meni, ali i našem sportu. To oduševljenje, radost… mislim da je ta medalja za mene kao trenera bila najvažnija u cijeloj karijeri.
Stimulativni porazi
Perica Bukić nam je prije 2-3 dana spomenuo baš i to natjecanje, ali i OI u Los Angelesu 1984. kada ste iskazali veliku hrabrost jer ste na najveće natjecanje na kojem ste “lovili” medalju poveli Milanovića i Bukića koji su tada bili nepoznati klinci, 18-godišnjaci bez iskustva.
Makar, i s Hrvatskom ste 2005. na SP-u u Montrealu poveli jednog 19-godišnjaka, zvao se Andro Bušlje.
– U tom razdoblju, na samom početku karijere i kada sam i počeo baš s mladim igračima, poznavajući njihov potencijal, jasno da sam im davao priliku. Vjerovao sam im. Poslije sam imao razdoblja gdje sam želio mlade, ali sam pogriješio. Recimo s Hrvatskom EP u Beogradu 2006. Nisam tada s mladima pogriješio, nego sa sastavom. Od mladih su tada, međutim, bili i Bušlje, pa Joković, Pavić… To nisu bile pogreške. No, rezultat u Beogradu je bio slab, iako nam je on kasnije i pomogao. To je onaj dio kada se govori o porazima koji znaju biti stimulativni. Makar, davao sam ja priliku i starijima odnosno iskusnima, a kojih prije nije bilo. Recimo, Zdeslav Vrdoljak na SP-u u Melbourneu 2007. koji je dobio poziv u reprezentaciju nakon 10 godina. Nisam ja radio razlike između mladih i starih. Bitna je kompozicija momčadi. Mladi igrači vam donose elan, nemaju straha, imaju dinamiku, dok stariji igrači imaju iskustvo. To kada ukomponirate, imate momčad.
Vi ste bili jedan od trenera koje nije zanimao isključivo semafor, trenutačan rezultat… Malo teže za pojmiti, ali očito uspješno.
– Pilot prije polijetanja ima ono kontroliranje svih uređaja, u sportu, u skijanju skijaši prije utrke ‘skijaju’ sklopljenih očiju, memoriraju stazu. Bitno je provjeriti što bi trebao raditi, kakav je suparnik, igra, ali ne kakav će biti rezultat. Ne, rezultat ovisi o svačemu. Imao sam utakmica gdje smo igrali jako dobro, stvorimo 10 situacija za gol, a uđe jedan, dok netko šutne dvaput, lopta okrzne nekog i uđe unutra. Hoću reći da rezultat nije uvijek prava slika kvalitete igre. Isto tako, psihološki gledano, mnoge su situacije pokazale da kada gubite, s jedne se strane kod suparnika javlja osjećaj zadovoljstva, a kod vas želja za nadoknađivanjem. E sad, da bi nadoknadio rezultatski minus ne možeš forsirati. Ne možete dati odjednom dva gola. Zato sam inzistirao uvijek na pridržavanju našem planu igre, karakteristici naše igre i da uopće ne razmišljamo jesmo li 1 gol u plusu, 2 u minusu, 3 razlike za nas…
Što vam je bio veći izazov u karijeri, početak trenerske karijere s reprezentacijom tadašnje Jugoslavije ili dolazak u Hrvatsku i revitalizacija jedne momčadi na papiru jake, ali dotad bez većih uspjeha?
– Jedan od uopće meni težih procesa je bio baš u Hrvatskoj. U sjećanju mi je ostao prvi trening s reprezentacijom, u prosincu 2004. u Šibeniku. Sasvim prosječan, običan trening nakon kojeg su svi igrači bili premoreni, s upalama mišića. Dosta je dugo trebalo dok se prihvatio određeni način rada, discipline i mentalne čistoće igrača. Ona se ne može svladati ako igrač ne uspije svladati određene teškoće. Tu je bilo problema, bilo je dosta igrača koji su to dosta teško prihvaćali. Opet, tu nam je presudno u razmišljanju bio poraz odnosno loše igre na EP-u u Beogradu 2006.
Izgradnja kulture
Tada su mnogi zahtijevali vašu smjenu?
– Istina, ja sam bio dosta kritiziran od novinara, struke. Opravdano, nema što. Tada je Perica Bukić kao predsjednik HVS-a i ljudi oko njega iskazali puno povjerenja i strpljenja. Tada smo se mobilizirali i kao momčad, stožer. Prvi dan priprema za SP u Melbourneu 2007. sa svim promjenama koje smo obavili, meni je bilo jasno da smo na dobrom putu. Očito nam je trebalo dvije godine konsolidacije. Mogli smo mi i 2005. u Montrealu na SP do medalje. U polufinalu protiv Srba sam svjesno pozvao time-aut, iako nisam imao pravo jer sam riskirao da suparnik ima četverac koji možda neće dati. Tako je bilo, Šapić je pucao, nije pogodio, Đogaš imao kontru, ali ni on nije uspio. Za broncu smo nesretno izgubili od Grka, ali očito nismo bili ni spremni tada za medalju – priznaje Rudić.
Tada ste se morali nositi s još jednom teškoćom koja je karakteristična za Hrvatsku. Nestrpljenje nacije. U jednoj Italiji vas tri desetljeća slave kao božanstvo, jedan Corriere della Sera, velik dnevnik, proglasio je Bolta, Phelpsa i vas za tri najvažnije osobe OI u Londonu 2012. U SAD-u i Brazilu vas prepoznaju, vole. U Hrvatskoj, samo godinu i pol nakon što ste došli, već su vas ‘skidali’. Ima li još države koja je toliko nestrpljiva, ali i nacije koja brzo zaboravlja, pa se zna i izrugivati nekim trenerskim veličinama tipa Mirko Novosel, Ćiro Blažević, Lino Červar…
– Po meni, Hrvatska je još uvijek u procesu izgradnje sportske kulture. Englezi, naši sportski roditelji, to imaju. Oni cijene trud, ulaganje i zalaganje, rad, a na kraju je netko kvalitetniji više ili manje. Rekao sam, ne može se sve sagledavati kroz rezultat jer je on ponekad i produkt situacija koje nisu sasvim uvjetovane velikim ulaganjem. Ono što je bitno jest to da trener, pa i sportaš, osjeti podršku. Jasne su meni emocije, ali osobno sam se trudio ne pribjeći velikoj euforiji nakon pobjede, ali i očaju nakon neuspjeha. Ono što je najteže u sportu je napraviti rezultat, ali ga onda i ponoviti. Na to sam ponosan što sam uspijevao. Iako, meni ne smetaju kritike i nisu na mene nikada puno utjecale.
Spomenuli ste kako mi u Hrvatskoj tek gradimo sportsku kulturu, no nama se čini da smo je imali tijekom 80-ih prošlog stoljeća. Gdje je nestala?
– Baš tih 80-ih godina u toj je Jugoslaviji postojala jedna organizacija, baš u loptačkim igrama, u kojoj su veliki treneri, baš svi, bili vrlo utjecajni u stvaranju sportske politike, stvaranju sportske kulture, izgrađivanju igrača… U vaterpolu smo mi tada recimo proučavali metodologiju treninga i rada Mađarske i SSSR-a. Ono što smo držali najbolje od toga smo uzimali, i to se zove neki plan. U vaterpolu je i danas to ipak većim dijelom sačuvano. Kako kod nas, tako i u Srbiji i Crnoj Gori, te je to razlog da su sve te države postale značajne i dalje.
Savjetnik VK Pušišća
Gdje se vi vidite u budućnosti?
– Ionako sam angažiram kroz određene organizacije, tako da iz vaterpola ne odlazim. I dalje sam član i Stručnog savjeta HVS-a. Sudjelujem u svjetskom projektu vaterpola s djecom, Haba-Waba, u FINA-inu sam Odboru za razvoj vaterpola u svijetu. Tu radimo na globalnom projektu Swim and play the ball. Nemam potrebu ikome se nametati, ali ako me netko pozove za projekt koji je zanimljiv, tu sam. Dakako, ne više kao trener. To smo rekli da je gotovo.
Dobro, ne zaboravimo ni ulogu koju imate u razvoju vaterpola na Braču, kao savjetnik u VK Pučišća.
– Dobro, pa tamo sam već službeno savjetnik. U biti, sad je vrijeme ipak prvo da prođe karantena, pa da odem u Gorski kotar.
Valjat će i malo popraviti stan, bojimo se. Vi ste u Ilici, koliko je potres štete učinio?
– Pa je, dosta. No, mogu biti u njemu, imam zelenu naljepnicu, iako se svako malo nešto trusi, pada sitno. Nije da će mi baš cigla pasti na glavu, ali mora se popraviti. Jasno, mora i proći karantenu, iako je ovdje u Hrvatskoj ipak neusporedivo slobodnije nego u Italiji.
Ostavljamo vas onda sljedeća dva tjedna uz jazz, cigaru, kakvu čašu finog vina...
– E, ne pušim više cigaru. Gotovo je i s tim, ali jazz sam ostavio, dakako – za kraj će Ratko Rudić.
—
Dobar trener mora naći ravnotežu između pravila i slobode igrača
Što je karakteristika dobrog trenera?
– Mora imati znanje koje može primijeniti tijekom priprema, utakmica. Nije bitno kakva se taktika odabere, već je važno da se pripreme plan i taktička rješenja koje je momčad u stanju provesti u djelo. Često sam imao široku lepezu mogućnosti, ali bih ih na kraju, uoči natjecanja, sveo na nekoliko osnovnih akcija za koje sam siguran da su ih igrači i automatizmom u stanju provesti u djelo. Prije velikog natjecanja je važno ne opteretiti igrače u smislu da vam se ne ‘izgube’ u prevelikim rješenjima. Valja ići na sigurno, s tim da uvijek ostaje jedan dio njihove individualne kreacije koji im morate ostaviti. Mene su zvali često diktatorom, ali uvijek sam igračima podržavao njihova pojedinačna rješenja. Naravno, trener mora biti i lider, mora znati upravljati momčadi. Kombinacija pravila, ali i slobode, opuštanja igrača. Tu ravnotežu valja uspostaviti s fokusom na krajnji cilj – veli Rudić.
Finale OI u Londonu s Hrvatskom mi je jedna od najboljih
Koja vam je bila vaša najbolja utakmica koju ste vodili? Jednom davno ste izjavili oduševljenje finalom SP-a u Rimu 1994., kada je vaša Italija svladala Španjolsku 10:5.
– Uh, bilo je puno jako dobrih. Da, ta iz Rima je bila primjer sigurne, organizirane igre u svakom dijelu. Međutim, ja bih svakako spomenuo i olimpijski turnir s Hrvatskom u Londonu 2012., a posebno finale protiv Italije. Da, bez obzira na talijansko vodstvo 2:0 na početku, cijelim svojim tijekom se u tom susretu vidjela prevaga naše momčadi. Čak i onaj zadnji, nebitni gol koji smo mi primili je Pavić u biti pustio jer su bile zadnje sekunde i počelo je slavlje. Ima još jedna, možda najspektakularnija koju sam vodio, za broncu na OI u Atlanti 1996. Italija protiv Mađarske, u zadnjoj četvrtini su Mađari imali 4 gola prednosti! Mi smo dali 5 golova uzastopno, ali onda jedan naš igrač prijevremeno uskače u vode, četverac za Mađarsku kojim su oni izjednačili, te smo otišli u produžetak. Tu smo pobijedili, Italija je osvojila broncu. Eto, nije bilo finale, ali bio je spektakl od utakmice.
