Put do Fukuoke 9
BARCELONA 2013. – Medalja s novim kormilarom
U glavni katalonski grad, prije točno jednog desetljeća, otišli smo s novim izbornikom. Nakon dva olimpijska ciklusa u kojima nas je vodio Ratko Rudić, član Kuće slavnih i u kojima smo dotaknuli zvijezde s naslovima prvaka Europe, svijeta i olimpijskom lovorikom, od 16. rujna 2022. novi šef stručnog stožera postao je mladi šibenski strateg, Ivica Tucak.
Nije promjena bilo samo na klupi, već jednako i u svlačionici. Svoje su za reprezentaciju dali i Burić, Bošković, Barač, Vićan i sada definitivno i Hinić koji se bio vratio za Igre u Londonu. Kvintet izvanredno iskusnih, klasnih igrača i kralješnica momčadi. Od vratara, preko braniča, centra do vanjske linije. Jasno da se u takvim okolnostima nužno nadvija neki oblačić sumnje i roje pitanja – Je li ovo kraj osvajanja medalja? Mogu li nastaviti i dalje? Imaju li…
Brzo će stići odgovori. A oni su – „Nije” (kraj osvajanja medalja); „Mogu” (nastaviti dalje) itd. Iako vremena, okolnosti koje su pratile Barakude tog ljeta nisu bile baš najpovoljnije. Kao da i ovako nije bilo dovoljno odlazaka, promjena, sada su i ozljede dodatno krojile nove.
Još je jedan od olimpijskih pobjednika otpao za Svjetsko prvenstvo. Ozlijedio se Ivan Buljubašić, pa je za branički red pozvan Ivan Milaković. Bekovsku su liniji sada činili Bušlje, I. Milaković i Lončar. Da, i Luka Lončar koji je tada još bio branič dok su centri bili Nikša Dobud i Fran Paškvalin. Bila je to momčad i s dvojicom debitanata – Lukom Bukićem i Markom Bijačem.
U Kataloniju je otišla postava – Josip Pavić, Luka Lončar, Ivan Milaković, Fran Paškvalin, Maro Joković, Luka Bukić, Petar Muslim, Andro Bušlje, Sandro Sukno, Nikša Dobud, Anđelo Šetka, Paulo Obradović i Marko Bijač.
Kao zanimljivost ovog prvenstva, valja spomenuti da je došlo do manje izmjene u sustavu nadmetanja. Sada naime pobjednik skupine više nije bio nagrađen izravnim ulaskom u četvrtfinale, već su svi igrali osminu finala. To će međutim vrijediti samo za Barcelonu 2013. Što se nas tiče, prvih čak 5 utakmica smo igrali s neeuropskim momčadima. To ne mora nužno značiti i da je bilo lagano.
Dobro, u skupini nije bilo problema. Protiv SAD 9:7, pa Kanade 13:8, a o trećem suparniku je dovoljno navesti samo rezultata; Hrvatska – Južna Afrika 19:0. Nije nam niti osmina finala predstavljala probleme jer nas je ondje čekao Novi Zeland, 21:4. No onda…
Australija! Na prvi pogled ili slušanje, ne zvuči moćno, ali nama je na svjetskim prvenstvima gotovo pa tradicionalno nezgodna. Jednom nas je solidno opekla. Najviše baš u Barceloni, točno 10 godina ranije, godine 2003. Desetljeće kasnije, zamalo isti scenarij.
Elvis Fatović je vodio suparnika koji nas je očito i dobro ‘snimio’. Tvrdo, teško, ‘čupavo’ doslovno od prve do posljednje sekunde. Malo golova, puno Pavićevih obrana (12 intervencija), a najviše grizenja noktiju. Srce mora da je zastalo kada je pri rezultatu 5:5, samo sekundu prije kraja utakmice, Australac Campbell primio loptu na 2 metra od našeg gola, sam kao duh. Richard Campbell je pucao i… pogodio vratnicu. Netko gore nas je silno pomazio tog trenutka. Produžetak.
Koji smo konačno dobili, ne jednostavno, 54 sekunde do kraja Muslim je pogodio za 7:6, ali dobili smo. Polufinale je naše!
U polufinalu su nas čekali Mađari. Nisu briljirali, ali iskoristili su neke naše propuste i dobili minimalno, 11:10. Valjalo se pripremiti za Talijane i sraz za broncu. Koliko je dobro izbornik pripremio momčad i koliko je ona bila ‘našpanana’ dokazuje rezultat, naše vodstvo od čak 7:2 sredinom druge četvrtine. Samo što su tada nastupili i problemi. Nećemo o sudačkim prosudbama, ali iznijet ćemo samo činjenične podatke.
Bušlje je dobio crveni karton, Sukno isključen s pravom zamjene, petorica igrača su nam imala po dvije osobne tijekom treće četvrtine (Lončar, Milaković, Paškvalin, Joković i Obradović). Četvorica od navedene petorice će u zadnjoj dionici dobiti i treću osobnu. Do kraja je izdržao samo Obradović. Čak je i kondicijski trener Pero Kuterovac dobio crveni karton, a izbornik Tucak žuti. Ludo! Talijanima je isključen tek Figlioli, te i zadnjim sekundama Giorgetti.
Kraj utakmice smo dočekali sa šestoricom igrača i dvojicom vratara, ali i… s broncom oko vrata. Naša je! Pobjeda 10:8 za veliko veselje, sasvim razumljivo imajući u vidu okolnosti u kojima je ova medalja izborena. Nije bila prva Tuckova s Barakudama jer ranije je već osvojio mediteransko zlato u Mersinu, ali kolajna sa svjetskog prvenstva uvijek jasno ima osobitu težinu. Medaljaški se put nastavio.
