Put do Fukuoke 8
ŠANGAJ 2011. – Brončani Magnolijin cvijet
Bila je to predolimpijska godina, pretposljednja s Ratkom Rudićem za kormilom hrvatskog vaterpolskog broda. A izbornik… kao nov! Tako je naime sam rekao neposredno nakon operacije kuka koju je obavio 1. veljače.
– Kao nov sam! I spreman za Olimpijske igre – kazivao je Rudić iz bolnice u Krapinskim toplicama, a s mislima već u Londonu. Samo… trebalo je ipak još proći cijelu 2011. i još jedno svjetsko prvenstvo. U dalekoj Aziji, u najvećem kineskom gradu, Šangaju. Svjetsko prvenstvo na koje smo otišli bez čovjeka kojeg smo naviknuli gledati na 2 metra. Igor Hinić je poručio „ne mogu više”. Čovjek mu ne može ništa ni zamjeriti. U pogonu reprezentacije bio je još od 1995.
Prvenstvo u Šangaju trajalo je od 18. do 31. srpnja. Došli smo na to Svjetsko prvenstvo u statusu baš kao i ovog ljeta. Kao europski prvaci. Zlato je naime osvojeno u Zagrebu, u rujnu 2010. U Kinu je otišao i vrlo sličan sastav onome sa Save.
Josip Pavić, Damir Burić, Miho Bošković, Nikša Dobud, Maro Joković, Petar Muslim, Frano Karač, Andro Bušlje, Sandro Sukno, Samir Barač, Fran Paškvalin, Paulo Obradović i Ivan Buljubašić. Hinićevo je mjesto zauzeo Paškvalin. Da, i opet sa samo jednim vratarom. Tada su to još pravila dopuštala.
Skupina? Ruku na srce, šala mala. Brazil 15:5, Kanada 11:4 i Japan 18:7. Četvrtfinale u tren u našim rukama. Ni u četvrtzavršnici problema nije bilo jer smo tada jaku Crnu Goru s lakoćom apsolvirali, 9:6. Joković 4 ‘komada’, treću smo četvrtinu dobili 4:0, a punih 13 minuta gola nismo primili. Plasmanom u polufinale ostvaren je prvi cilj, osigurana je olimpijska viza. Blažena vremena. Danas više ni bronca na SP ne jamči odlazak na Igre.
U polufinalu naša najlošija izvedba na tom turniru i poraz od Italije, 8:9. Sada znate zapravo koliko je ova momčad bila jaka, ako odigra slabo i u takvoj izvedbi izgubi tek minimalno od jedne Italije. Čekala nas je bronca i za nju konkurenti, Mađari.
Sušta suprotnost polufinala. Genijalna izvedba iako bi netko slabije upućen, samo na temelju konačnog rezultata, (12:11) rekao – ‘gusto’. Nije uopće bilo jer smo tada kao rijetko kada lako, ako i ikada lakše, pobijedili Mađarsku. Bilo je naime 9:4, 10:5, 11:6! Pet razlike protiv Mađarske, to ne može svatko. Opuštanje na kraju, ali bez drame, donijelo nam je broncu. Broncu na Magnolijinom cvijetu. Tako se zove taj šangajski bazen. Kinezi imaju lijepa, lirska imena za svoje sportske objekte.
Nova bronca i treća uzastopna medalja na svjetskim prvenstvima. Nastavljamo mi brojati, iako još smo nešto tada izbrojali. Šangajska bronca je bila u tom trenutku 33. medalja Ratka Rudića kao izbornika svih reprezentacija koje je vodio. S tom se brojkom izjednačio na popisu najtrofejnijih svjetskih izbornika s ruskim odbojkaškim strategom, Nikolajem Karpoljem koji je nekoć radio u Mladosti. Godinu dana kasnije Rudić će preskočiti i Karpolja, s nove dvije medalje. No, ostajemo mi pri svjetskim prvenstvima. Nakon Šangaja, sutra već ‘putujemo’ u Barcelonu i godinu 2013.
