Put do Fukuoke 6
MELBOURNE 2007. – Prvaci svijeta!
Sve je počelo „Down Under”, tamo dolje, na drugom kraju svijeta i te godine 2007.
Radi boljeg razumijevanja, riječi „sve je počelo…” ne valja doslovno shvatiti. Samo po sebi se podrazumijeva da je hrvatski vaterpolo sport stoljetne tradicije, te analogno tomu sa stotinama veličanstvenih uspjeha, trenera, igrača, medalja, trofeja. Kako klubova, tako i reprezentacije još one bivše države koja bez Hrvata ni u kojem slučaju ne bi imala snagu i moć osvajanja olimpijskih i svjetskih zlata. No, od osamostaljenja domovine, kada je u pitanju nacionalna momčad postojalo je dugotrajnije razdoblje ‘traženja’. Bilo je i olimpijsko finale u Atlanti 1996. i dva europska srebra u Firenci 1999. i Kranju 2003., ali to je bilo sve. Bilo je više razočarenja nego radosti, a onda… Onda se sve doslovno i iz temelja počelo mijenjati u ožujku 2007. Na Svjetskom prvenstvu u Melbourneu.
Reprezentacija je ispraćena bez ikakve pompe, te s još manje očekivanja. Izbornik Ratko Rudić je nakon gotovo desetljeća izbivanja iz nacionalne vrste, vratio Zdeslava Vrdoljaka koji je štoviše postao kapetanom. Ponovo su u momčadi i Igor Hinić, Mile Smodlaka, Frano Vićan, Samir Barač. Reprezentaciju su još činili Josip Pavić, Damir Burić, Andro Bušlje, Aljoša Kunac, Pavo Marković, Teo Đogaš, Miho Bošković i Maro Joković.
U skupini smo postigli sve tri pobjede. Prvo za zagrijavanje, protiv Južne Afrike 13:5. Zatim je slijedila Australija. Već treće uzastopno SP na kojem su nam Australci suparnici. Nisu baš bili ‘mačji kašalj’. Vodili smo 6:2, oni stigli do 6:6, ali ipak, završilo je 10:9 za Hrvatsku. U trećem kolu su svladani Amerikanci, 10:8. Izravan plasman u četvrtfinale, ali nakon početnog tjedna još je uvijek malo njih moglo procijeniti punu snagu Barakuda. Naime, nisu se dotad ogledali s još niti jednom europskom momčadi. To smo ostavili za drugi tjedan natjecanja i tada je počeo CRObal na vodi.
U četvrtfinalu čak 13:3 protiv Rusije. Jesmo već naglasili da su Rusi u silaznoj putanji, ali ipak dotad ih još nitko nije tako žestoko stropoštao na dno kao Hrvati. Nakon dvije četvrtine je već bilo 8:1!
U polufinalu su na suprotnoj strani bili srpski igrači. Pred dupkom ispunjenim tribinama na kojima su prevladavali australski Hrvati, Srbi prolaze gotovo kao Rusi dva dana ranije. U poluvremenu 6:2 za Hrvatsku! Završilo je 10:7. Nikad manje stresa u nekoj utakmici ove dvije reprezentacije.
Finale je slijedilo 1. travnja. Iako datum koji se podrazumijeva kao dan zbijanja šala, Barakude se šalile nisu. Veličanstveno finale Hrvatske i Mađarske. U zadnjoj četvrtini, Mađari vode 7:6 i imaju kontru u kojoj je Marton Szivos. Pešta mora da je već slavila, ali zanemarili su veličinu i umijeće Vićana. Frano ‘skida’ loptu, brani gol, a u protuudaru mlađahni Maro Joković koji tada još nema ni 20 ljeta, ‘zavlači’ loptu u bliži kut mađarskog vratara, 7:7. Produžetak.
U tom produžetku, Pavo Marković je pogodio dvaput, cijela Mađarska samo jednom i to je 9:8.
Hrvatska je na tronu, Hrvatska je zlatna, Hrvatska je prvak svijeta! Doček na Trgu bana Jelačića pred 100.000 navijača. Počela je zlatna era. Hrvatska epoha.
Broncu je osvojila reprezentacija Španjolske čiji je igrač, Guillermo Molina proglašen MVP prvenstva. Najbolji strijelac je bio Tony Azevedo (SAD) s 19 golova, a najbolji vratar naturalizirani Nijemac, Alexander Tchigir. Iako, po nama nitko se doista nije mogao mjeriti s Vićanom.
