Put do Fukuoke 5
MONTREAL 2005. – Korak do trona
Nismo još to tada znali, iako smo mogli naslućivati, ali baš s godinom 2005. počela je nova, zlatna era hrvatskog vaterpola. Naime, pred kraj 2004. Ratko Rudić je imenovan novim hrvatskim izbornikom, što je bio uostalom i temeljni cilj novog predsjednika HVS-a Perica Bukića i najbližih mu suradnika.
Već u prvim danima siječnja 2005. Rudić je bio na prvom zadatku. U talijanskom gradiću Imperiji, Hrvatska je osvojila prvo mjesto na kvalifikacijskom turniru za Svjetsko prvenstvo te godine. Bili smo prvi u konkurenciji Bjelorusije, Slovenije, Rumunjske, pa u polufinalu kontra Slovačke, te u finalu i od Italije. Za ono vrijeme i hrvatski vaterpolo velik domet. Pobjeda nad Italijom i prvo mjesto, pa makar i na turniru, to se već dugo Hrvatskoj nije dogodilo.
Reprezentacija se vratila i natjecanjima u Svjetskoj ligi, na turniru u New Yorku u ljeto, Barakude su izborili završni turnir, ali primarni zadatak, cilj nalazio se u Montrealu.
Ovaj kanadski grad bio je domaćinom najboljim reprezentacijama svijeta od 18. do 30. srpnja. Bazen je bio na riječnom otoku St. Helen usred rijeke Svetog Lovrijenca i vrlo blizu famozne piste na kojoj se održavaju utrke Formule 1.
Vraćen ‘dug’ Australiji
U skupini smo osvojili drugo mjesto nakon što smo domaćina Kanadu lagano pobijedili 19:4, pa zatim Rumunjsku nešto malo teže, ali bez drame, 6:4. Mađarska je jedina bila ispred nas. U 3. su kolu predstavili bolju igru i dobili nas 10:4. To je značilo da moramo u osminu finala, a ondje nas je čekala… Australija! Deja vu. Naš ‘dužnik’ iz Barcelone dvije godine ranije. Sad nije bilo šanse za iznenađenjem.
Ozbiljno i čvrsto od početka, s punom kontrolom, Barakude su pobijedile 10:6. Potpuno isti rezultat kojim smo od njih izgubili u Barceloni. U četvrtfinalu je čekala Rusija. Momčad moćnog imena, ali Rusi su sada bili već na početku blagog pada. Što nikako ne umanjuje značaj i težinu naše pobjede, 6:4. Hrvatska je u polufinalu! Prvi put nakon Rima davne 1994.
U polufinalu smo igrali protiv momčadi države koja se tada zvala Srbija i Crna Gora. Susret ‘ludo’ čvrstih obrana što govori i rezultat koji nažalost za nas nije bio povoljan, 4:5. U utakmici za brončanu medalju, silna neizvjesnost. S druge strane Grčka. Točno 34 sekunde prije kraja četvrte četvrtine, mislili smo i kraja utakmice, Teo Đogaš je isplivao kontru za gol, vodstvo 9:8. Grci kreću u posljednji napad i njega su okrunili pogotkom, 9 sekundi prije kraja. Christos Afroudakis je strijelac, 9:9 i idemo u produžetak. Grci su poveli 10:9, mi izjednačili, a onda… Samo 11 sekundi prije kraja, opet Afroudakis, ali ovog puta drugi brat, Georgios.
Završilo je 11:10, povijesni trenutak za Grčku jer im je to bila prva medalja na svjetskim prvenstvima, a mi smo ostali tako blizu medalji. Udaljeni 1 gol, nekoliko sekundi…
Uvertira zlatne ere
U početku bijaše tuga, ali ipak, vratili smo se u krug najboljih. Ovog puta samo korak do trona. Tko je mogao znati da je to bila tek uvertira za blistavu nisku svjetskih smotri na kojima će ubuduće Hrvatska osvajati medalje, jednu za drugom, kao na filmskoj vrpci. Postići po tom pitanju čak i svjetski rekord. Ostavimo to za sutra, na našem „Putu do Fukuoke”.
