Put do Fukuoke 13
BUDIMPEŠTA 2022. – Polufinale s ‘novim’ momcima
Na našem ‘putovanju’ do Fukuoke 2023. stigli smo nadomak Japana. Istina, ne u zemljopisnom pogledu, ali da vremenski. Naime, ‘u godini smo 2022.’, na izvanrednom Svjetskom prvenstvu koje je održano u Mađarskoj. Prvi put u povijesti planetarnih vaterpolskih nadmetanja, prvenstvo nije održano u jednom već u više gradova. Točnije, završnica ili drugi tjedan je bio u glavnom gradu (Budimpešta) dok su se skupine igrale u ukupno četiri mađarska grada. Nas je dopao Debrecen, na istoku Mađarske, relativno blizu granice s Rumunjskom. No, valja prethodno ipak navesti koju o našoj reprezentaciji. Pred Hrvatskom je bio temeljit redizajn, u odnosu na sastav s Olimpijskih igara u Tokiju.
Dvojica najiskusnijih, s najviše nastupa i trofeja, oprostili su se od reprezentativne kapice – Andro Bušlje i Maro Joković. Ne samo oni. Nema više ni Luke Lončara, Paula Obradovića, igračku je karijeru završio pod kapicom Barakuda baš Xavi Garcia. No, za 2022. nije bilo ni Ivana Marcelića, Marka Macana kao ni Lovre Miloša. Čak osmorica iz Tokija!
Nije baš da smo bili na početku, ali logično da je s novom momčadi, velikom većinom igrača koji su sada postali debitanti u reprezentaciji i na velikim natjecanjima, trebalo raditi puno i mukotrpno. Momčad se tek počela graditi, igra se tek tražila.
Nekoliko dana prije početka Svjetskog prvenstva, izbornik Ivica Tucak je u domaćim medijima izjavio – „Ovo mi je možda i najzahtjevnija godina”.
U Mađarsku smo otišli u sastavu – Marko Bijač, Rino Burić, Loren Fatović, Ivan Krapić, Franko Lazić, Luka Bukić, Ante Vukičević, Marko Žuvela, Jerko Marinić Kragić, Josip Vrlić, Andrija Bašić, Konstantin Harkov i Toni Popadić.
Bio je to spoj mladosti (Žuvela) i iskustva (Bijač, Krapić i Vrlić); prekaljenih reprezentativaca (Vukičević, Fatović, Bukić) i onih koji su to tek postali (Marinić Kragić, Lazić) ili koji su se vratili (Bašić), pa i jedan naturalizirani (Harkov). Ta je momčad međutim, od prvog dana iskazala… ‘ono nešto’. Mnoge silno ugodno iznenadila.
U skupini smo bili drugi, iako bodovno poravnati s Grcima, ali zbog ukupne gol-razlike, ipak iza sastava Theodorosa Vlachosa. Remi s Grčkom (8:8), te dvije uvjerljive pobjede protiv Njemačke (13:9) i Japana (21:13).
U Debrecenu smo međutim i silno oslabljeni za drugi tjedan u Budimpešti. Zbog brutalnosti je 3 utakmice zabrane igranja dobio naš Rino Burić.
Na Margit Szigetu smo u osmini finala s lakoćom prošli preko Gruzije koja nije baš naivna momčad, (13:7). Četvrtfinale je ‘nosilo’ Srbiju. Istočni susjedi su bili u sličnom stanju kao mi, njima je nedostajalo 9 igrača iz Tokija, ali su ipak mnogi držali Srbiju za favorita. Kada je počela utakmica, stanje se iz temelja izmijenilo. Odlična obrana koja je inače postala temeljna snaga ove momčadi, ali i raznovrsnost napada. Tomu u prilog najbolje govori brojka o čak 10 različitih hrvatskih strijelaca protiv Srba. S 2 metra, s desne strane, izvana, pa s lijeve strane, u pozicijskom napadu ili s igračem više… rešetala se suparnička mreža za konačnih 14:12. Svakako valja spomenuti i Popadića na golu s 13 obrana.
Redizajnirana Hrvatska ušla je u polufinale Svjetskog prvenstva! Ovome se malo tko nadao. Deveto uzastopno polufinale na svjetskim prvenstvima! Više od toga nažalost nije išlo. U polufinalu su Španjolci potvrdili klasu, ali i da su nama svojevrsna ‘crna mačka’, (5:10). Kasniji svjetski prvaci. Nije puno bolje bilo ni za broncu protiv Grka, (7:9). Možda je to još bilo plaćanje svojevrsnom neiskustvu ovog sastava kao cjeline. Trebalo je proći malo vremena, trebalo im je dati malo vremena. Samo to. Uostalom, već koji mjesec kasnije su to dokazali u Spaladium Areni, na Europskom prvenstvu.
‘Putovanje’ smo završili. Sada smo u Fukuoki. Spremni za ispisivanje novih stranica nacionalnog vaterpolskog almanaha.
