Put do Fukuoke 12
GWANGJU 2019. – Sedma uzastopna medalja
Prije četiri je godine Svjetsko prvenstvo odigrano također na Dalekom istoku, u Južnoj Koreji. Na natjecanje u Gwangju otišli smo kao branitelji naslova, kao prvaci svijeta, ali i s jasno određenim ciljem. Onakvim kakve si postavljaju samo veliki i moćni.
Idemo opet! Idemo ponoviti uspjeh, obraniti zlato! Nije to baš bilo niti bez pokrića, neovisno tomu što je momčad svakako pretrpjela velik udarac u odnosu na 2017. jer smo ostali bez Sandra Sukna. Međutim, reprezentacija je to koja je i dalje pucala od snage, iskustva nije manjkalo, a kvaliteta nikada nije niti bila upitna. U međuvremenu, iako s pokojom izmjenom u sastavu, ipak i više no solidno uigrani. Ujedno, te se 2019. godine ‘lovio’ Tokio odnosno viza za Olimpijske igre koje su se trebale odigrati godinu kasnije. Jedan virus je doduše mislio drukčije i pomrsio te planove, ali ostavimo se toga.
Na jug Korejskog poluotoka, izbornik Ivica Tucak je poveo sastav – Marko Bijač, Marko Macan, Loren Fatović, Luka Lončar, Maro Joković, Hrvoje Benić, Ante Vukičević, Andro Bušlje, Lovre Miloš, Josip Vrlić, Anđelo Šetka, Xavi Garcia i Ivan Marcelić
Kako je počelo Svjetsko prvenstvo, pa sa svakim novim kolom, u Gwangjuu se samo pričalo o Hrvatskoj kao najjačim kandidatom za zlato. Nije pretjerivanje jer valja se samo prisjetiti rezultata, a više od toga igre u prvom tjednu.
Australija 14:4, SAD 17:7 i onda još Kazahstan 21:5. Jako, brzo, nepotopivo. Možemo se složiti da Australija i SAD nemaju ugled jedne recimo Mađarske ili Italije, ali… Rijetki su oni koji mogu s takvom lakoćom ‘natrpati’ mrežu ove dvije reprezentacije, ostaviti ih na minus 10. Malo tko ih može nadmašiti u plivanju, a mi jesmo. Uz to, baš sve linije u našoj igri su djelovale besprijekorno. Da, tako sagledano, prvog tjedna Gwangjua je doista Hrvatska bila favoritom broj 1.
U drugom tjednu, protiv Njemačke baš i nismo bili toliko nadmoćni u četvrtfinalu. Pobijedili smo 10:8, ali malo je iščezla lepršavost i dinamika i to protiv suparnika koji je ipak, bez uvrede, prosječan.
Polufinale nam je donosilo Španjolsku, a Španjolska nam je odnijela snove o zlatu. Bolji, jednostavno su baš bili puno bolji tog dana. Nije bilo rješenja za njihovu M-zonu, nakon tri četvrtine su vodili čak 6:2. Završilo je minimalnim porazom, 6:5, ali realno je Španjolska jednostavno tog poslijepodneva u sparnom i vlažnom Gwangjuu bila bolja.
Dva dana kasnije, u borbi za brončano odličje, opet ‘dobra, stara Hrvatska’ odnosno čudesna izvedba jednog igrača. Maro Joković je ‘izludio’ Mađare. Sedam je puta opalio – šest puta pogodio. Tek sedmi udarac nije bio gol. Nije bilo načina Mađarima da ga zaustave, a oprobali su sve. Čak mu i arkadu razbili. Šivao ga je uz rub bazena dr. Dinko Pivalica, a kada se vratio u bazen, Maro je dao još jedan. To je bio taj šesti! Jokin šesti gol, a Hrvatskoj sedma medalja. Sedma uzastopna na svjetskim prvenstvima. Čudo i ‘podebljavanje’ svjetskog rekorda.
Valja spomenuti još nešto. Te godine 2019. Hrvatska je bila jedina reprezentacija koja je na sva tri natjecanja osvojila medalju – srebro na Europa kupu u Zagrebu, srebro u Svjetskoj ligi u Beogradu u mitskoj utakmici po prolomu oblaka i tomu unatoč punim tribinama, te sada bronca u Koreji.
Hrvatska – jedina s tri medalje u jednoj godini!
